Čudnovate zgode šegrta Hlapića – 2. dio

Ivana Brlić-Mažuranić



natrag na 1. dio

ČETVRTI DAN PUTOVANJA

I.

POŽAR U SELU

Još nikada u svom životu nije Hlapić tako lijepo spavao kao te noći na sijenu. Ljeti je zaista krasno spavati, na sijenu. Sijeno lijepo miriše, a sve je naokolo tiho i nitko nije budan. Na selu svi dobri ljudi spavaju noću. Samo sove i šišmiši su budni. No oni lete tako tiho da nijesu mogli probuditi Hlapića.

Samo šteta da se obično onda kad je najljepše dogodi često nesreća.

Tako je bilo i te noći.

Najedanput se Hlapić probudi na sijenu i čuje kako težaci viču: “Vatra! Vatra!”

On skoči brže sa sijena. Bila je još crna noć. Samo u selu je bila jasna svjetlost, jer je tamo gorjela velika vatra koja je bila crvena kao u paklu.

Gorjela je štala jednoga seljaka koji se zvao “Rđavi Grga”.

Grgu nije nitko u selu volio, jer nije bio dobar. No kad gori čija kuća, onda se ne pita tko koga voli, nego se mora ići gasiti vatru.

Svi težaci počnu bježati u selo da pomognu gasiti vatru. I Hlapić je bježao s njima.

Iz svake kuće bježalo je također mnogo seljaka, a svaki je nosio dugačak kolac s kvakom da njime gasi vatru. I mnogo je žena bježalo. Svaka žena nosila je kabao da njime gasi vatru. I mnogo je djece bježalo, a svako dijete držalo svoju majku za pregaču i plakalo. Svi su vikali i trčali po mraku k vatri.

To je bilo malo selo, pa nije u njemu bilo vatrogasaca.

“Bože moj, kako li će to biti bez vatrogasaca”, pomislio je Hlapić kad su došli k vatri.

No u tom selu bili su ljudi vrlo pametni, pa su znali gasiti vatru i bez vatrogasaca. Postavili su se svi u red kao vojnici, a taj red bio je tako dugačak da je prvi seljak stajao kod bunara, a posljednji blizu vatre. Onaj prvi kod bunara zagrabio je kabao vode i dao brzo drugomu. Drugi seljak dao je kabao trećemu, treći četvrtomu, i tako su žurno davali jedan drugomu vodu, a onaj posljednji bio je sasvim blizu vatre. On je stajao na ljestvama i lijevao vodu na goruću štalu. Bio je tako jak da je bacao vodu tako visoko kao vatrogasna štrcaljka.

To je sve išlo vrlo brzo. Ali su ipak ljudi vikali jedan drugomu: “Žuri se!” a žene su vikale: “Žurite se!”, jer su se svi bojali da će se zapaliti i kuća kraj štale.

No sve badava! Kad su ugasili vatru na štali, počela je gorjeti i kuća kraj štale, jer je bila pokrivena daščicama.

Bože moj, kako je to strašno kad kuća gori! Kako su žene i djeca vrisnuli kad je krov počeo pucketati od vatre! Ljudi su već bili umorni od gašenja, pa su se počeli svađati.

“Treba ići na krov da se polijeva krov odozgo”, vikao je jedan.

“Ja ne idem na taj stari krov da propadnem u vatru”, vikao je drugi.

“Ti si kukavica”! vikao je treći.

Nato su se počeli tako svađati da bi kuća izgorjela, a možda bi im se i kape na glavama zapalile prije negoli bi svađa prestala. No u taj čas začuje se s krova nečiji glas:

“Daj mi brzo kabao vode!”

Svi se ogledaju gore i vide da na krovu sjedi netko u crvenoj košulji, zelenim hlačama i sjajnoj kapi.

No to je bio Hlapić koji se popeo na krov dok su se ljudi svađali.

Sad su mu seljaci počeli brže pružati na kolcima jedan kabao vode za drugim. Hlapić je jahao navrh krova i polijevao vatru koja je sve bliže i bliže k njemu dolazila. Plamen je bio sve veći i veći.

Žene su jaukale:

“Jao! poginut će to dijete na krovu!”

Hlapiću je već plamen došao gotovo do nogu, a bilo mu je i vruće, pa i umoran je bio, jer je već mnogo vode dignuo, pa su mu ruke drhtale. Ljudi su dolje također drhtali od straha što li će biti s Hlapićem.

Hlapić je vidio da ne može vodom pogasiti vatru i da mu plamen već do nogu dolazi. Jedva je disao od vrućine što se dizala s krova.

“Kolac mi dajte!” vikne on prigušenim glasom jer nije mogao više govoriti.

Ljudi mu brže pruže dugačak kolac sa željeznom kukom.

Hlapić udari što je bolje mogao kolcem o goruće daske ispod svojih nogu.

Nato su iskre frcale kao zvijezde oko Hlapića, a kao velike zmije siktao je plamen prema njemu. No onda se začuje praskanje i pucketanje. Goruće su daske šuštale kroz vatru, a cijeli gorući ugao krova padne na zemlju. Seljaci vičući pritrče i kolcima uguše vatru.

Na kući sad nije više bilo plamena: bila je spašena.

U isti čas – koja nesreća! – nesta i Hlapića s krova. Nije ga više bilo.

Puknula je letva na kojoj je Hlapić sjedio i on se srušio i pao s vrha krova na tavan.

O! siromah Hlapić! Tako je bio dobar! Svakomu je htio da pomogne, a sada je pao s krova i nitko ne zna da li je živ ili mrtav.

II.

VELIKO ČUDO

Što se dogodilo s Hlapićem kad je pao s krova, to je bilo pravo čudo. Morao je zbilja vrlo dobar biti, jer se ne samo na tako čudnovat način spasao, nego i vrlo obradovao.

Hlapić je dakle pao s krova na tavan. No čudo nad čudesima. Pao je ravno u jednu škrinju punu brašna! Pao je na mekano kao na perje i ništa mu se nije dogodilo.

A što je najprije vidio Hlapić kad je pogledao po tavanu, to je bilo još veće čudo i nitko ne može to pogoditi.

Na tavanu su visjele upravo pred Hlapićem njegove lijepe male čizmice.

Malo dalje visio je kaput od onoga prvog težaka, dalje je visjela sjekira drugog težaka, pored nje šunka trećega težaka. Sasvim u kutu visjela je torba četvrtog težaka. Na podu bila je Gitina bijela škatulja.

“O! O!” počeo je vikati Hlapić sjedeći u brašnu kao miš u posijama: “O! O! Ljudi, dođite gore! Uhvatio sam čizme u uzduhu!” Ljudi su mislili da je Hlapić poludio kad je pao s krova, jer su znali da se čizme ne love po uzduhu kao leptiri. No ipak su svi dotrčali na tavan.

Kad su došli gore, našli su pun tavan ukradenih stvari. Tavan je bio tako pun kao kakav dućan. Sad su svi znali zašto Grga nije nikada po noći kod kuće. Znali su da su Grga i onaj crni čovjek prijatelji, i da su na Grgin tavan sakrivali ukradene stvari.

Ljudi su bili radosni kao nikada, svaki je uzeo svoju stvar, a najveseliji je bio onaj koji je našao svoju torbu s novcima.

Hlapića su radosno pozdravili kao pogaču iz brašna, dignuli ga na ramena i odnijeli u dvorište. On je držao u ruci svoje drage čizmice i bio je srećan kao car.

III.

GRGINA MAJKA

Kad su svi bili zadovoljni. Samo je stara i bolesna Grgina majka plakala u postelji. Ona dosad nije znala da ima tako zla sina. Grge doduše sad nije bilo kod kuće, jer je on noću odlazio po svom rđavom poslu. No mati se bojala da će ga seljaci istući ako ga gdje nađu. Čula je kako seljaci na dvorištu razgovaraju.

“Da je Grga sada ovdje, alaj bi ga istukli!” rekao je jedan seljak.

“Glavu bismo mu razbili”, rekao je drugi.

“U vatru bismo ga bacili”, rekao je treći.

“To sve ne bi bilo pametno”, pomislio je Hlapić, “jer od batina ne bi Grga postao bolji.” Hlapić je ušao u sobu i rekao Grginoj majci potiho da ga seljaci ne čuju:

“Nemojte plakati! Ja poznam Grgu, jer su mi ga jučer težaci pokazali kad je prelazio preko sjenokoše. Ako ga ja sastanem na svom putu, reći ću mu da ne ide u selo. Reći ću mu neka ostavi crnog čovjeka, neka ode u svijet i bude pošten.”

“Bog te blagoslovio, dijete moje!” rekla mu je nato stara žena i bilo je siroti odmah lakše pri srcu, jer je vidjela da se bar Hlapić ne ljuti na njenog Grgu.

Onda dade ona Hlapiću jedan rubac. U rupcu bio je uvezan srebrni novac.

“Daj ovo mome Grgi ako ga nađeš”, rekla je Hlapiću i opet proplakala.

Hlapić joj to obeća, uzme rubac, oprosti se s njom i izađe na dvorište.

Ljudi više nije bilo na dvorištu. Svaki je odnio svoju stvar veselo kući. I Hlapić sada uzme Gitinu škatulju, pa je odnese Giti. Gita ga je od veselja tako zagrlila da je Bundaš počeo lajati jer je mislio da će zadaviti Hlapića.

Već je bio bijeli dan i nitko nije više mislio na spavanje.

IV.

GITINA BRAZGOTINA

Toga dana nije se ništa drugo dogodilo. Hvala Bogu da se nije ništa dogodilo jer su svi bili umorni. Zato se i nije taj dan u selu mnogo radilo, samo se mnogo razgovaralo. Kraj svakog plota stale su po dvije žene i razgovarale o vatri. – Pod svakim su drvetom ležala po tri ili četiri muškarca i razgovarala o vatri. A u svakom se jarku igralo mnogo djece. No djeca su već zaboravila na vatru i hvatala su žabe. Svi su hvalili Hlapića zbog njegova junaštva kod vatre.

Hlapić je imao na peti ranu. Opržio ga je plamen jer je bio bos kad je gasio vatru na krovu. Gita je povezala Hlapiću ranu, a on je rekao:

“Baš mi je drago da mi je onaj crni čovjek ukrao čizmice.”

“A zašto ti je drago?” pitala je Gita.

“Zato, jer da sam s čizmicama bio u vatri, imale bi čizme sada ranu na peti. To bi bila šteta. Za moju ranu je lako jer će naskoro zarasti.”

Gita se čudila da Hlapić tako malo mari za svoju ranu. Ona bi sigurno tri dana plakala, da je imala takvu ranu.

No ipak se htjela i ona pohvaliti pa pokaže svoj palac na desnoj ruci.

“Vidiš i ja sam imala ovdje ranu”, reče ona.

I zbilja se poznala na Gitinu palcu brazgotina od rane. Brazgotina je bila nalik na krst.

“Kad si imala tu ranu?” upita Hlapić. “Je li te jako boljela?”

“Ne sjećam se kad sam je imala. Još sam bila sasvim mala. To je bilo prije negoli sam došla k mojemu gospodaru u cirkus.”

“A otkuda si ti došla svojemu gospodaru?”

“I to ne znam”, reče Gita.

“A tko te doveo tamo?”

“I to ne znam. Gospodar veli da nemam ni oca ni majke”, reče Gita, “a ja bih najradije da ni njega nemam jer ga ne volim. Njegove su oči vrlo ružne. A jedanput sam usred noći čula kako je pred cirkusom s nekim ljudima šaptao. On je sigurno opak čovjek.”

Gita se malo zamisli i reče:

“Ja bih najvoljela da imam majku. Kako je kad netko ima majku, Hlapiću?”

“To ne znam ni ja”, odgovori Hlapić, “jer nemam majke. Ali imao sam majstoricu, koja me je često odbranila od majstora. A kad sam uvečer bio dremovan, uzela mi ona metlu iz ruke pa je izmela radionicu mjesto mene. Tako je valjda uvijek onomu koji ima majku.”

“Onda bih ja najradije da tvoja majstorica bude moja mati”, reče Gita.

Hlapić joj je htio rastumačiti da to nikako ne može biti, ali nije imao vremena jer su seljaci pekli na ražnju janje u slavu Hlapića pa je išao da okreće ražanj.

Uvečer bili su svi vrlo veseli, jeli su gibanice i pečenke, i rekli su Hlapiću da ostane još tu noć kod njih dok mu malo zacijeli rana.

PETI DAN PUTOVANJA

I.

KAKO JE NA PAŠI

Hlapiću i Giti bilo je drugi dan teško rastati se sa seljacima, jer su ih tako zavoljeli kao da su kod njih živjeli tri godine. To je bilo zato jer su zajedno s njima gasili požar. Tako uvijek biva kad ljudi zajedno prožive veliku nevolju.

Gita i Hlapić bili su dakle vrlo žalosni na odlasku, a čim su seljaci većma opažali da su Hlapić i Gita žalosni, tim su više trpali u Hlapićevu torbu pečenku, kruh i gibanicu, jer nijesu znali kako da ih drukčije utješe. Napokon je Hlapićeva torba bila tako debela kao veliki bumbar kad se napije meda.

Gita se morala nasmijati kad je vidjela tako napunjenu torbu, pa su tako konačno ipak otišli veselo na put.

Cesta je ležala među velikim i zelenim livadama kao dugačka slamka preko zelenoga mora. Hlapić i Gita išli su po cesti kao dva mrava po toj slamki.

Tako su došli poslije dugoga hodanja do jednoga mjesta gdje se cesta razilazila na dvije strane. Jedna je strana išla dalje po velikoj ravnici, a druga strana propinjala se u brdo i u šumu. Takvo se mjesto zove raskršće.

Ljudi pripovijedaju da su se na raskršćima u staro doba sastajali vilenjaci, vještice i vukodlaci. No sada toga nema. Ljeti na raskršćima sjede pastirići i režu štapove ili tresu bijele i crne dudove. A zimi, kad je mjesečina i snijeg, igraju se po noći zečevi na raskršću.

Sad je bilo ljeto, pa je na jednoj maloj livadi kraj raskršća bilo mnogo malih pastira i pastirica koji su pasli krave i pekli kukuruze.

Pastirića je bilo pet: dvije djevojčice i tri dječaka.

Najmanji pastir bio je još tako malen da ga je svaka visoka travka škakljala po nosu, a hodao je u samoj košuljici, i ta košuljica sezala je do zemlje. Bio je tako malen i debeo pa je Hlapić izdaleka pogodio da se zove Miško.

Svi su se pastiri sakupili oko Gite i Hlapića, i oko Bundaša i papige i nijesu znali kakva su to šarena čudovišta. Stali su ih ispitivati ovo i ono, a mali Miško se sjeti da je u selu jedanput bio kapetan u vojničkoj odori. Zato pokaže prstom na Hlapića i reče:

“I ovo je kapetan. Ali kad taj kapetan naraste, bit će mu ova kapa premalena.”

To je Hlapića srdilo, jer nije rado slušao kad bi mu se govorilo da je malen. – Zato reče Mišku pokazujući na njegovu dugu košuljicu:

“A kad ti narasteš, možeš otići s tom mantijom u bijele fratre. Bit će ti upravo dosta dugačka.”

Ali sad se umiješa stariji brat Miškov i reče Hlapiću:

“Nemoj ti psovati moga brata!”

“Ja ga ne psujem, nego u šali govorim”, odvrati Hlapić.

Nato brat Miškov izađe upravo pred Hlapića pa ga odmjeri i reče:

“To nije šala, nego se ti ne svađaj s mojim bratom.”

Hlapić je već odavno bio šegrt pa je znao, kad god dječaci tako govore, onda žele da se potuku.

Ali Hlapiću se nije htjelo tući, premda je bio jači od sviju pastirića.

Zato on reče Miškovu bratu:

“Nećemo se tući, nego ćemo bacati kamen, pa ćemo vidjeti tko je jači!”

Hlapić podigne s ceste veliki kamen i metne ga na rame kao da je pero. Onda zamahne ramenom i odbaci kamen. Kamen odleti daleko i visoko preko granja i šiblja čak na livadu.

Tako se valjda vješto Kraljević Marko bacao kamenom s ramena dok je još malen bio. Nijedan pastir nije mogao da tako daleko kamen baci.

Sad je Miškov brat zašutio i drago mu je bilo što se Hlapić nije s njim potukao. A djevojčice, koje ionako rado ne gledaju gdje se dječaci tuku, rekoše:

“Ovaj je i jači i mudriji od Miškova brata.”

Međutim je Gita otišla s pastirima dolje na livadu, gdje su oni pristavili kukuruz na žeravicu:

“Kako lijepo pucaju kukuruzi!” viknu Gita. “Ostanimo malo ovdje!”

Hlapiću nije bilo žao ostati jer su mu se pastiri divili, a njemu je to ipak drago bilo. Osim toga bilo je na livadi vrlo lijepo.

Kako je lijepo malim pastirima kad sjede na livadi oko vatre i peku na žeravici kukuruze ili pod pepelom krumpire; to je uopće vrlo teško opisati. ali je bolje da se o tome ne piše. Svim ljudima ne može biti tako lijepo kao malim pastirima, pa bi mnogima bilo žao kad bi čitali kako je drugima ljepše.

Kad su dakle Gita i Hlapić došli s pastirima k vatri, trebalo je naći još kukuruza, jer ih je sada bilo više.

“A smije li se trgati kukuruz?” upita Hlapić.

“Mi smijemo jer ga čuvamo”, rekoše pastiri.

“A kako ga čuvate, kad ga trgate?” upita Gita.

“Čuvamo ga od krava. Da nema nas, ne bi bilo ni kukuruza”, reče ponosno jedan oveći pastirić.

“To nije istina”, reče Hlapić. “Ja sam u šegrtskoj školi učio: da nema Gospodina Boga, ne bi bilo ni kukuruza.”

“Pa to se zna”, nasmiješe se svi pastiri najedanput. “Najprije mora Bog dati kukuruz, a onda ćemo ga mi čuvati.”

“A otkuda vi znate da Bog daje kukuruz i sve drugo, kad niste išli u školu?” upita Hlapić.

“Mi svaki dan idemo poljem i livadama pa vidimo da je trava svaki dan veća i kukuruz svaki dan gušći. Po tom onda znamo da to nitko ne bi mogao učiniti nego Bog”, reče najstariji pastir.

Tomu se Hlapić dosta začudio, jer nije znao da od trave i kukuruza može čovjek mnogo naučiti i da je iz polja i livada došla mudrost u Hlapićeve školske i sve druge knjige.

Zatim svi odoše da trgaju kukuruze. Hlapić izuje čizme da ih ne pokvari, jer je trava na livadi bila vlažna.

Ali odmah opazi da mali Miško gleda na čizme. Zato reče Mišku:

“Ne diraj čizme, Miško! To su carske čizme pa će te ugristi ako ih obuješ.”

A jedan od pastira reče: “Dakako da će ugristi”, i metnu u svaku čizmu nekoliko kopriva tako da Miško nije opazio.

Tada odoše svi osim Miška.

Kad je Miško ostao sam, gledao je dugo čizme. Činilo mu se da su sve ljepše i ljepše. Konačno nije mogao vjerovati da grizu.

Zato pođe polagano do čizama. Miško je bio mudar. Polagano i oprezno pruži ruku u jednu čizmu.

“A joj!” vikne kad se opekao na koprive u čizmi, “uistinu grizu.”

I zamisli se.

Mali pastir poznao je dobro koprive i naskoro se dosjetio što je u čizmama. Onda omota ruku svojom dugačkom košuljicom i polako izvadi koprivu za koprivom.

Kad su se pastiri s Hlapićem i Gitom vratili, dođe im u susret Miško, a na nogama su mu Hlapićeve čizme. Bile su mu do pojasa i bio je tako smiješan u njima da se ni Hlapić nije rasrdio.

“Što je, Miško? Zar te ne grizu čizme?” upita Hlapić.

“Grizle su, ali sam im ja povadio zube”, odvrati Miško.

Svi se nasmiju Mišku. Onda Miško skine čizme i dade ih Hlapiću, koji ih opet obuje. I obojica bijahu zadovoljni.

Da su svi ljudi tako dobri kao Hlapić, mogla bi često i po dva čovjeka biti srećna s jednim jedinim parom čizama.

Zatim posjedaše svi oko vatre. Djevojčice su mahale pregačama da se vatra razgori, a dječaci su nataknuli kukuruze na dugačke prutove da ih peku.

Hlapić je sjedio i pripovijedao o majstoru Mrkonji, o crnom čovjeku i o Rđavome Grgi.

“Sad mi je najveća briga da nađem Grgu pa da mu predam rubac i forintu od njegove majke”, reče Hlapić.

“A gdje ćeš ga naći?” upita Miško.

“To ne znam! Ali bih mu to tako rado dao, i tako bih mu rado izručio što mu je majka poslala da sve mislim neće li možda Grga najedanput odnekuda pasti pred mene.

“To sigurno neće”, nasmije se najstariji pastir. “Ne može ni kruška pasti pred tebe ako ne sjediš pod njezinim stablom, a kamoli da bi čovjek pao pred tebe iznenada.”

II.

OTKUDA JE PAO ČOVJEK PRED HLAPIĆA

Istom što je to pastir izrekao, začuje se veliki štropot s one ceste koja je išla u brda. Nešto je jurilo i kotrljalo se putem.

Čula se vika i psovanje.

Hlapić i svi ostali pogledaju po cesti.

S brda jurila su po cesti kola. Konji su bili poplašeni te su strašnom brzinom trčali.

Dizali su glave i bacali oko sebe pjenu kao da su bijesni. Kola se kotrljala i nagibala s jedne strane na drugu kao njihaljka.

Činilo se da će se svaki čas stropoštati u jarak.

U kolima su sjedjela dva čovjeka prestravljena lica. Jedan od njih vukao je k sebi jednu uzdu. Druga je uzda pukla i udarala je po konjima koji su sve bjesnije jurili.

“Oh!” vikne Hlapić, “zaustavimo ta kola!”

I potrča na cestu, stane nasred puta, podigne obje ruke uvis, vičući iz svega grla i mašući rukama. Hlapić je više puta vidio da se tako zaustavljaju poplašeni konji.

Kola su bila još daleko. No bilo je ipak pogibeljno vidjeti kako jure ravno prema Hlapiću.

Ali prije negoli će doći do Hlapića, zanjišu se kola, nalete jednim točkom na kamenje kraj ceste i prevrnu se velikom silom.

Konji se propeše kao dvije kule i u isti čas budu iz kola izbačena dva čovjeka, pa se skotrljaju ravno u grabu kraj Hlapića.

“Oha!” viknuše Gita i svi pastirići, koji su dotrčali na cestu.

A konji, koji su disali kao dva ognjena zmaja – stali su kao ukopani kad su se kola izvrnula.

“O, o!” priskoči Gita i prihvati konje za uzde, “alaj je lijep i krasan ovaj konjić! Hajde da ga ispregnemo. Ja bih jahala! O, taj je konj gotovo tako lijep kao i moj Soko!”

Ona se, naime, sjetila svojega konjica u cirkusu, i to ju je tako razdragalo da nije mislila ni na što drugo. To se češće događa kod djevojčica.

No Hlapić je znao da sada imadu ozbiljnijega posla. Zato ostavi konje Giti i pastirima, a on pođe do grabe da vidi što je s ona dva čovjeka što su pala s kola.

Da je Hlapić znao kakvo ga iznenađenje čeka, zaista bi malo promislio što da učini. Ali onda dakako ne bi bilo iznenađenja.

U grabi su, naime, ležali – Bože moj! ipak je Hlapića zazeblo srce! – u grabi su ležali crni čovjek i Rđavi Grga, i upravo su se počeli dizati kad je Hlapić došao do njih.

Pošto nije znao što bi sada bilo najpametnije da učini, to Hlapić reče ono što se uvijek može reći:

“Dobar dan!”

“Upravo je dobar dan! Valjda zato što smo se izvrnuli?” upita crni čovjek iz grabe tako dubokim glasom kao iz groba.

“Dobar dan je zato što ste ostali živi”, odvrati Hlapić naglas. Ali odmah pomisli na sebe: “I dobar je dan zato što ću moći Grgi dati rubac i forintu.”

A onda pomisli Hlapić: “Kako li će se to svršiti kad crni čovjek opazi da sam našao svoje čizme?”

No crni čovjek nije ni pogledao Hlapića, tako se žurio. Čim je ustao, ljutito vikne Grgi:

“A što sjediš? Noge su nam i ruke ostale čitave, a za razgovor nemamo vremena. Hajde da vidimo što je s konjima.”

Vidjelo se da mu se jako žuri. Izađu dakle crni čovjek i Grga iz grabe i pođu prema kolima.

Ali sada je Bundaš prepoznao crnoga čovjeka. Kao bijesan zareži na njega, skoči prema njemu i uhvati ga za njegovu crnu kabanicu.

Crni čovjek gurnu nogom Bundaša, no onda se okrene prema njemu i reče:

“Oho! Tebe sam ja već jedanput negdje čuo režati!”

Kraj Bundaša je stajao Hlapić.

I sad istom opazi i prepozna crni čovjek Hlapića i… njegove čizme.

Jedan čas je stajao kao ukopan. Vidjelo se da se svakojake crne misli gone u njegovoj crnoj glavi.

Gledao je Hlapića kao jastreb plijen.

A Hlapić, premda malen, stajao je ravan kao svijeća i gledao je crnom čovjeku ravno u oči i mislio:

“Bilo kako bilo, mojih čizama neće dobiti dok sam ja živ!”

A Bundaš je pokazao svoje bijele zube i mislio: “Ne diraj mojega Hlapića!”

Činilo se, sad će biti zlo.

No to je trajalo samo čas, a onda crni čovjek promrmlja:

“Nemamo vremena!” i odmah vikne Grgi, koji je stajao kraj konja:

“Preži konje, nesrećo!”

“Uzde su potrgane”, odgovori zlovoljno Grga. “Ne možemo dalje.”

“Moramo dalje!” ljutito vikne crni čovjek i pograbi uzde da vidi što je s njima.

Sad se dogodilo nešto takva čemu se crni čovjek najmanje nadao.

Hlapić, naime, pristupi k njemu i reče:

“Ja ću vam popraviti uzde.”

“Kako ćeš ti, obuveni mačak, krpati uzde!” otrese se crni čovjek i odmjeri Hlapića od čizama do kape.

“Obuven jesam, premda sam dva dana bio bos”, odgovori Hlapić, “ali mačak nijesam. Da sam mačak ne bih znao krpati, ali ja sam šegrt Hlapić, nosim u torbi šilo i dretve i pokrpat ću vam uzde jer vidim da vam se žuri.”

To je zbilja bilo lijepo od Hlapića, jer ima malo ljudi koji bi pokrpali uzde onomu koji im je ukrao čizme.

Zatim skine Hlapić svoju torbu s ramena, pa izvadi iz nje šilo, dretvu i malo kože.

Onda pristupi konjima i počne skidati uzde i remenje.

Kad je vidio crni čovjek da se Hlapić hvata ozbiljnog posla reče:

“No, mali, hrabar si ti. Krpaj samo brzo, pa ćemo izbrisati iz pameti što je bilo s čizmama.”

“Ja i onako radije nosim čizme na nogama, negoli u pameti”, odgovori Hlapić.

Zatim sjedne na kamenje kraj ceste i počne krpati uzde.

Pravo je čudo kako je veseo taj postolarski zanat! Čim je Hlapić počeo bosti šilom i izvlačiti dretvu, počeo je odmah i pjevati i fućkati upravo kao u radionici majstora Mrkonje!

Umalo da nije i zaboravio kako ima ozbiljna razgovora s Grgom.

Grga je sio sada kraj Hlapića da mu pomogne raditi, a crni čovjek ode da popravi na kolima što se pokvarilo.

Gita i pastirići odvedoše konje na livadu u pašu.

III.

GRGA I HLAPIĆ

Kad su Grga i Hlapić ostali sami, reče Hlapić tiho Grgi.

“Grga, ja ću dobro pokrpati uzde, a ti se s njima odvezi daleko i ne idi u selo. Tamo čekaju seljaci da te ubiju.”

Grga je šutio i gledao u Hlapićeve čizme. Po tim čizmama znao je Grga da seljaci uistinu znadu da je on s crnim čovjekom krao.

“Grga”, reče Hlapić opet, “tvoja majka šalje ti nešto: neću da ti dadem dok mi ne obećaš što te budem molio.”

“Što hoćeš da ti obećam?” upita tiho Grga.

“Obećaj mi da ćeš ostaviti crnoga čovjeka i da ćeš otići daleko u svijet. Tamo ostani sam i budi pošten. To ti je poručila tvoja bolesna majka i plakala je kad mi je ovo za tebe dala.”

Onda izvadi Hlapić iz torbe rubac u kojem je bila umotana forinta i dade ga Grgi.

Kad je Grga vidio rubac svoje majke i kad je čuo što mu je poručila, bilo mu je žao kao malomu djetetu. Više puta kad se veliki ljudi sjete svoje majke, bude im u srcu milo kao i maloj djeci. Ali Grga nije dospio da mnogo odgovara Hlapiću, jer je već dolazio crni čovjek. Grga brže metne u džep rubac s forintom i šapne Hlapiću:

“Krpaj dobro uzde i hvala ti, dobri Hlapiću!”

Uto je došao crni čovjek.

“Gotovo je”, reče Hlapić koji je upravo svršio posao s uzdama.

“Ovamo konje! Brzo!” vikne crni čovjek.

Pastirići i Gita doveli su nato konje. Jedan od konja bio je crn kao gavran, a sjajan kao sunce. Imao je dugačku grivu i rep. Pravi pravcati vranac.

“Bogzna hoću li ikada opet vidjeti toga konjića”, uzdahnu Gita kad su konji već biti upregnuti.

“Bome nećeš, skakavice!” reče onaj crni čovjek. “Tamo kud taj konj ide nećeš ti sigurno nikada doći. Hajdemo žurno! Nema razgovora!”

Sve je bilo spremno.

Crni čovjek skoči u kola, a do njega sjedne Grga.

Hlapić pogleda Grgu i učini mu se da je žalostan.

“To je dobro”, pomisli Hlapić, “jer tko može da bude žalostan, taj će biti i dobar!”

Crni čovjek ošinu vranca i konji potrčaše kao strijele dalje po ravnoj cesti. Hlapić, Gita i pastiri gledahu za njima. Jedan pastir reče:

“Tjeraju tako brzo kao da su nešto krivi.”

“Neka samo tjeraju”, odvrati Hlapić. “Ne bih rado više susreo crnoga čovjeka.”

“Kako bi ga mogao opet susresti kad si rekao da je ova zemlja velika?” upita Gita.

“Kad sam pošao da tražim čizme, učinila mi se velika i široka kao sedam carevina – a sada kad se bojim da ću susresti crnoga čovjeka, čini mi se malena i tijesna kao rog!” odvrati Hlapić.

Nato su sjeli svi oko vatre. Hlapić je izvadio pečenku i gibanicu i kako ih je sedmero sjedjelo oko vatre, to je Hlapićeva torba začas bila prazna. Sad nije više izgledala kao bumbar, nego je bila tanka i plosnata kao knjiga od tri lista.

IV.

NOĆ U ZAPEĆKU

Pastirići i Hlapić s Gitom dugo su razgovarali o svem što se dogodilo, pa je već počeo sumrak da se hvata i bilo je vrijeme da se ide kući s kravama.

No oni su tako živo razgovarali i sve gledali u vatru da ne bi te večeri ni opazili da je sunce zašlo niti bi se sjetili ići kući s kravama.

Najveća bijela krava, što je oko njih pasla, priđe k malomu Mišku i tiho ga lizne upravo po goloj nožici:

“Hajdemo, Miško, kući”, mislila je tim reći krava.

I zbilja! Miško podigne glavu te opazi da je sunce zašlo.

“Aj! već je mrak!” vikne on.

I svi ostali podignu glave i vide da je vrijeme da se ide kući te stanu brže sakupljati krave.

Gita upita Hlapića:

“A kuda ćemo mi?”

To nije znao ni sam Hlapić. Bilo je prekasno da se ide dalje, a noćišta nijesu imali.

Sad je Hlapić bio u neprilici.

Ali Gita je upamtila što je danas vidjela.

Ona je sad znala da Hlapić nosi šilo i dretvu uza se i znala je da je to veliko blago.

“Ponudi se pastirima da ćeš im u kući pokrpiti opanke pa će nas primiti na noćište”, reče Gita.

Hlapić se zastidi da se on, tako mudar, nije bez Gite mogao dosjetiti kako da se prehrani sa svojim zanatom.

Pastiri obećaše da će ih primiti na noćište i tako pođoše svi zajedno u selo, koje nije bilo daleko.

Krave sa zvoncima išle su naprijed!

Za kravama išao je Bundaš, koji ih je u red tjerao kao da je pastirski pas. A iza Bundaša išlo je pet pastirića, pa Hlapić i Gita.

Hlapić je nosio na ramenu Gitinu papigu, s kojom se vrlo sprijateljio. Papiga je toga dana toliko puta čula ime “Grga” da joj je to ime ostalo na jeziku. Jer papige nose svoje znanje na jeziku, a ne u glavi. Kad su dakle došli u selo, vikala je papiga svakomu seljaku kojega bi sastali:

“Dobar večer, Grga!”

Tomu se dakako svaki smijao: i onaj koji se zvao Grga i onaj koji se nije zvao.

Tako je cijelo selo još iste večeri znalo za Hlapića i Gitu.

Hlapić i Gita unišli su za kravama i s Miškom i njegovim bratom u jedno dvorište. Hlapić obeća Miškovim roditeljima da će im sjutradan pokrpati sve opanke u kući, a oni primiše njega i Gitu na konak. No to bi oni ionako bili učinili, jer su seljaci uvijek dobra srca naprama siromašnoj djeci.

Poslije večere pođoše spavati.

Djeca su spavala u zapećku. Zapećak je širok i prostran. Zimi grije, a ljeti hladi. I ako ih je sada bilo četvero, ipak se slatko spavalo.

Samo Gitina papiga morala je da bude zatvorena u košari, koja je visjela nad zapećkom na gredi.

“Ta zelena sova ima grbav nos kao vještica”, rekao je Miško. “Mogla bi nam po noći izvaditi srce!”

A baka, što je spavala na krevetu, pogledala je papigu sa strane. I njoj se činilo da bi to moglo biti. Baka i Miško uvijek su, naime, složno mislili i zato je morala papiga u poklopljenu košaru, pa na gredu.

Onda svi zaspaše.

Prije no što je Hlapić zaspao, računao je u glavi kako li je daleko od majstora Mrkonje.

Onda je izračunao da nije baš daleko i da bi za jedan dan mogao prevaliti sav put što ga je prošao za pet dana. To je bilo radi toga što se s Gitom nije moglo brzo putovati. No Hlapiću je bilo teško i pomisliti da se rastane s Gitom i da ostane opet sam s Bundašem na putu.

On je bio zadovoljan što još nijesu našli Gitina gospodara i cirkus, premda je Gita putovala zato da ga nađe.

Tako je razmišljao Hlapić u zapećku. Bile su to dakako brige. No onda pomisli Hlapić:

“Brige dolaze i prolaze same. Ne koristi misliti! Grga je sam pao preda me u jarak. Da sam ja deset godina promišljao kako ću ga naći i kako ću mu predati rubac, ne bih se tomu dosjetio.”

I tako zaspi Hlapić. U sobi je sve već slatko spavalo.

A najslađe su spavali Miško i baka, premda su mislili da je vještica u košari na gredi.
ŠESTI DAN PUTOVANJA

I.

MALI POSTOLAR I PROSJAKINJA JANA

U prvu zoru ustane Hlapić sa zapećka, jer je znao da ga zanat čeka. No otac i mati Miškova već su bili napolju u poslu. Nitko ne može ranije od seljaka ustati.

Hlapić, dakle, siđe sa zapećka, pljesne rukama i vikne djeci.

“Opanke amo, nema spavanja!”

Djeca sađu sa zapećka. Svi su bili kuštravi i topli kao ptići iz gnijezda.

Začas ležala je pred Hlapićem cijela hrpa opanaka.

“Valja dobro raditi”, pomisli Hlapić.

Sunce se diglo. Pred kućom u hladu smjesti se Hlapić sa svojim zanatom.

I kako je počeo raditi, nije više ni na šta mislio nego na svoj posao.

Gita nije rado ni gledala gdje se šta ozbiljno radi, pa je zato odmah ostavila Hlapića i otišla sa seoskim djevojčicama da preskakuju platno što su ga bijelile žene na travi. Dakako da je Gita skakala bolje negoli druge djevojčice kad u cirkusu ionako nije ništa drugo radila! Preskočila je tri reda platna i pala susjedi na platno. No srećom nije bilo susjede kod kuće da to vidi.

Hlapić je dakle radio, a Gita se igrala.

Selom je prolazila prosjakinja Jana.

Kad je došla do Hlapića, začudi se ona kakav li je malen opančar u visokim čizmama otvorio zanat u selu.

Onda upita prosjakinja Jana Hlapića.

“A bi li ti staroj siroti pokrpao opanke?”

“Kako ne bih, mene ionako šalje car da idem po ovoj zemlji, pa gdje treba pomoći, da tamo pomognem”, odgovori Hlapić.

“Ako je tako, onda bi trebalo da vas više takvih prolazi po ovoj zemlji”, odvrati prosjakinja.

“Tražili su više takvih, ali nije nitko htio da ide za tim poslom, osim šegrta Hlapića. A to sam ja.”

Dakako da sve to nije bilo istina. Ali je izgledalo kao istina, pa se stara prosjakinja nasmijala.

Onda Hlapić uze krpati opanke stare Jane.

A Jana je sjedjela i pripovijedala Hlapiću sve što je u tri sela bilo, jer je ona išla od sela do sela.

“Sinko, putuj samo po danu”, rekla je ona kad joj Hlapić reče da će još danas dalje. “Prošle noći dogodila se nesreća u šumi iza sela. Orobili su čovjeka koji je išao s kolima i s robom na sajam. Nitko ne zna je li živ ili mrtav onaj čovjek, a zlikovci su pobjegli s kolima.”

To nije bilo Hlapiću milo. Tko god putuje, ne voli slušati da se putnicima dogodila nesreća. Ali tako je pripovijedala stara Jana. A sve što je Jana pripovijedala bila je prava istina, jer je ona svuda prolazila i sve znala.

II.

NA SAJMU

Kad je prošlo podne, reče Hlapić Giti:

“Vrijeme je da idemo. Još je dalek put pred nama. Moramo potražiti tvoga gospodara.”

“Hlapiću”, reče Gita, “ja sam se predomislila. Ja ne idem više k mojemu gospodaru.”

Kad je Hlapić to čuo, obradovao se kao još nikada na svom putu. On je doduše znao da će to za njega biti veća briga, no barem neće biti sam na putu.

Zatim se Gita i Hlapić oprostiše s Miškom i njegovim bratom i zahvališe njihovim roditeljima, pa odoše dalje na put.

Išli su dobro i oštro te su naskoro stigli u jedan veliki grad.

Taj je grad bio tako velik da je imao jednu veliku crkvu s dva tornja i deset malih crkvi s jednim tornjem. Imao je taj grad stotinu ulica, a u svakoj ulici vrvjeli su ljudi kao mravi. Svaka je ulica imala po četiri ugla, a na svakom uglu stajala su dva stražara.

Tako je velik bio taj grad.

Ali Hlapić i Gita nijesu trebali da prođu svih stotinu ulica, nego samo jednu, jer su odmah došli na jedan vrlo velik trg.

Na toj je pijaci baš bio sajam.

Na sajmu je bilo dvije stotine šatora malenih i velikih. Prodavali su se crveni rupci i crni kaputi, plavi lonci i žute dinje.

Udarali su bubnjevi i fućkale su fućkalice, jer se prodavalo i mnogo igračaka.

“Aj! Kako je tu sve lijepo i veselo!” reče Gita. “Ostanimo malo ovdje!”

“Eto ti ga na!” pomisli Hlapić. “Ja sam znao da će ona to reći čim vidi sajam.”

Nije htio uvrijediti Gitu pa reče glasno:

“Ne bi bilo pametno da ostanemo na sajmu.”

“A zašto ne?” upita Gita.

“Zato što bi ovdje mogao biti majstor Mrkonja. On dosada nije nikad išao na sajmove. No upravo nekoliko dana prije nego sam otišao, rekao je: “Kad bude prvi sajam, ići ću na njega. Valjda nije za mene samo nesreća na sajmu.”

“A zašto bi bila na sajmu nesreća za njega?” upita Gita.

“To ne znam, ali on je uvijek govorio da je od sajma sve zlo njegovo.”

Nato reče Hlapić:

“Nije pametno da ostanemo. Mogao bi ovdje biti majstor Mrkonja. A mogao bi ovdje biti i crni čovjek. A možda je ovdje i tvoj gospodar s cirkusom.”

Gita se na to rasrdila i rekla:

“A zašto bi svi oni baš ovdje bili?”

“Zato što ovdje ima puno ljudi – a gdje ima toliko ljudi, tamo bi mogao svatko biti”, odvrati Hlapić.

“To nije istina”, odgovori Gita. “U Beču ima još više ljudi negoli ovdje, pa ipak majstor Mrkonja i crni čovjek nijesu u Beču.”

Hlapić nije znao govoriti toliko koliko Gita, zato se nije htio dalje prepirati.

I tako oni ostadoše na sajmu.

Je li to bilo pametno ili nije, vidjet će se istom uveče. Na sajmu svi ljudi tako halabuče da nitko nema po danu vremena misliti na ono što će biti uveče.

III.

DVA KOŠARAČA

Zasada je Giti i Hlapiću bilo dakako vrlo lijepo i zabavno na sajmu.

Došli su najprije do jednoga mjesta gdje se još jače vikalo nego drugdje po sajmu.

Tamo su bila dva košarača.

Jedan je košarač imao velik šator plave i bijele boje. Pod šatorom stajali su redovi košara žutih kao zlato. A gore su visjeli na konopcima redovi košara crvenih i plavih, malih i velikih, i šarenih i pozlaćenih. A upravo u sredini visio je velik krasan koš.

“Ovamo! Ovamo!” vikao je košarač pod šatorom. “Košare! Košare! Zlatom pletene! Svilom vezene!”

I kupci su dolazili pod njegov šator kao pčele, jer kupci najviše trče onamo gdje je najveća vika i pozlaćena roba.

A nedaleko sjedio je na zemlji drugi košarač. Bio je siromah i nije imao šatora. Sjedio je na vreći, a oko njega stajalo samo desetak prostih i sivih košara, jer drugih nije imao. On je šutio, jer nije znao da se hvali. A kod kuće je imao mnogo gladne djece, pa je bio žalostan što nitko ne kupuje njegovu robu.

Kad god bi se koja žena približila da pogleda siromahove košare, počeo je onaj košarač pod šatorom vikati:

“Ostavi tu robu! Ovamo, ovamo! Ne kupuj sa zemlje košara! Smijat će ti se susjeda da si na smeću našla robu. Ovdje je kod mene zlato!”

I svi su ostavljali siromaha pa išli pod šator kupovati robu.

Gita i Hlapić dugo su gledali što to biva. Gita je imala dobro srce, a još bolji jezik pa reče:

“Da hoće grom da udari u taj njegov šator pa da ga poklopi taj veliki koš!”

Baš u to vrijeme dolazilo je opet mnogo žena prema košaračima da kupuju robu.

Već izdaleka stade vikati onaj ispod šatora:

“Ovamo! Ovamo! Tu su košare kao zlatne jabuke!” i počeo je rukom njihati i tresti košare nad svojom glavom.

“Hlapiću!” najedanput reče Gita, “ja sam se nešto dosjetila! Brže, Hlapiću, daj mi tvoj nož. O! To će biti smiješno!”

I Gita sama turne ruku u Hlapićevu torbu i izvadi nož. Onda kao vjeverica potrči i sakrije se iza šatora.

“Što će to sada biti”, pomisli Hlapić.

Ali da vidiš!

Baš kad su žene došle do šatora da kupuju košare, dogodi se nešto takva da su svi koji su tamo stajali htjeli popucati od smijeha!

Iznenada naime počele su padati kao kiša košare koje su visjele nad onim košaračem u šatoru.

Najprije jedna, pa onda četiri, pa deset! Tok! tok! tok! padale su košare i zlatne i bijele i plave i šarene.

To je pukao konopac na kojem su visjele košare!

“Uf! uf!” vikao je košarač i branio se rukama i nogama kao bijesna osa.

Ali uto – naopako! – pukne i drugi konopac!

Iznova se spuste košare! Tok! tok! tok! udarale su košare po glavi i po leđima košarača. A on je mahao, i skakao i vikao – tako dugo dok nije i on pao.

Sad da vidiš! Valja se košarač među košarama i sve viče i kriješti!

“Uf! uf!” hoće da se iskoprca.

Ali uto “bum!” Srušio se i veliki koš pa poklopio košarača! I nije ga više bilo vidjeti! Samo su ruke i noge virile iz koša. Košarice su letjele na sve strane, gdje se on valjao pod košem i mahao rukama i nogama!

Svi su se smijali kao pomamni i nitko nije znao kako se to dogodilo.

Iza šatora čučala je Gita i gledala kroz jednu rupicu u platnu pa se smijala.

Smijala se većma nego drugi zato jer je ona prerezala Hlapićevim nožem iza šatora krajeve oba konopca. Do nje čučao je Hlapić i gledao kroz rupicu.

On je odmah znao čim su košare počele padati da je to Gitin posao, pa je dotrčao za šator.

Hlapić doduše ne bi nikada učinio ovo što je Gita učinila. Ali sada kad je kroz rupicu gledao kako se valja košarač kao velik crn kukac među žutim košarama – sad se Hlapić počeo tako smijati da mu je torba poskakivala na leđima. A Gita je držala usta rukom samo da ne vrišti od smijeha.

“Ali sad bježimo da nas ne opazi!” reče Gita. “Dok se on valja, prodavat ćemo mi košare onoga siromaha.”

Gita potrči do onoga siromašnog košarača i reče:

“Ako vam je pravo, prodat ću ja vašu robu.”

I odmah pograbi Gita limeni tanjur koji je siromašni košarač pripravio za novce. Tanjur je bio još prazan.

Gita počne udarati komadom drveta u tanjur i počne vikati:

“Košare! Košare!”

A ona podigne jednu košaru na rame i metne na nju papigu. Papiga je s Gitom kriještala:

“Košare! Košare!” Gita je lupala u tanjur iz svih sila.

I odmah je došlo puno ljudi i žena. Čim je oko košara počela kriještati papiga i bubnjati limeni tanjur, odmah su svi opazili da su te sive košare i bolje i čvršće negoli one pozlaćene. Tako biva na sajmu a i drugdje.

Svi su sada počeli kupovati košaru za košarom od siromaha.

Još nije bijesni košarač pod šatorom pravo ni izvukao svoju crvenu glavu ispod velikog koša, a Gita i Hlapić već su prodali sve siromahove košare.

Siromah se čudio, radovao i smijao od sreće. On je mislio da je Gita sa svojom lijepom svijetlom kosom s neba pala da mu pomogne.

Kad su bile košare rasprodane, istrese Gita sav novac u limeni tanjur i pruži ga siromahu košaraču. O, kako im je on hvalio! Košarač im nato još ponudi da odu s njim u njegov siromašni stan i da tamo prenoće. Ali Hlapić i Gita htjeli su još da vide sajam, zato zahvališe košaraču na njegovoj ponudi.

A Hlapić reče:

“Hajdemo sad dalje da nas ne uhvati onaj ispod koša.”

I Hlapić i Gita odoše. Nitko ih više ne bi našao među tolikim ljudima.

A siromah košarač sjedne i izbroji krajcare u limenom tanjuru. Bilo je upravo šezdeset kruna.

“E, kad su tako dobra ta djeca, neka ih sreća prati”, reče on sam u sebi.

Da je znao siromah košarač kakvo zlo još danas čeka Hlapića i Gitu, sigurno bi ih odveo u svoj siromašni stan da ih očuva.

IV.

NA VRTULJKU

Već su svi prodavači promukli od vike – a to je na sajmu znak da je večer blizu.

Hlapić i Gita došli su u to vrijeme na ono mjesto sajma gdje se okreću vrtuljci i gdje pucaju male puške.

Tamo je najveselije zato jer tko god se jedanput okrene na vrtuljku, tomu se zavrti u glavi i on zaboravi na sve brige.

Svi su se vrtuljci okretali, samo je jedan stajao.

A baš taj bio je najljepši, jer je imao hiljadu malih zvončića i sav je bio srebren.

Ali gospodaru toga vrtuljka utekle su dvije sluge. Jedan od njih morao bi prodavati karte za vrtuljak, a drugi bi morao zvati ljude na vrtuljak, jahati na drvenim konjima i labudovima, te pokazivati svakojake vještine. A obojica se moraju neprestano vrtjeti na vrtuljku.

Dakako da gospodar to nije mogao sam obavljati, jer je bio vrlo debeo pa bi mu pozlilo.

“To je dobro!” reče Gita. “Mi ćemo mu se ponuditi za taj posao pa ćemo dobiti večeru i noćište.”

Oni se dakle ponude gospodaru vrtuljka. Kad je gospodar vidio zelene hlače i sjajnu kapu Hlapićevu i kad je opazio papigu i srebrnu suknjicu Gitinu, obradovao se vrlo. Oni su izgledali kao da su se upravo za vrtuljak obukli. Odmah ih je primio u službu.

Gospodar ode unutra i navije stroj. Hlapić i Gita sjednu svaki na jednoga konja. Trublja zatrubi: tra! tra! – i za jedan čas zavrti se srebrni vrtuljak i zazvone svi zvonci – hiljadu zvonaca! To je bila radost! Gita je stajala na konju, mahala rukama i nagibala se desno i lijevo, a Hlapić je vikao: “Samo dvije krune!” A vrtuljak se okretao s njima da je sve sijevalo.

Ljudi su ostavili druge vrtuljke i svi su došli na ovoga, jer takve lijepe djevojčice i tako šarenog sluge u čizmama nije bilo nigdje.

To je trajalo kasno u noć. Sve veselije bivalo je na vrtuljku, a najveseliji je bio gospodar koji je nabrao punu vreću novaca.

Hlapić mu je neprestano nosio pune tanjure kruna.

Toliko koliko se Hlapić toga dana vozio na vrtuljku, sigurno se još nijedan postolarski šegrt nije vozio. To bi jedva i kalfa mogao da naplati.

Samo je Bundaš sjedio i gledao za vrtuljkom i čudio se što li je Hlapiću palo na pamet da se toliko okreće?

Bilo je već jako kasno. Ali dok se vrtuljak okreće, ne može nitko znati koliko je sati.

Zato se Hlapić i Gita začudiše kad je stroj iznenada stao i gospodar viknuo debelim glasom ljudima:

“Hvala lijepa. Jedanaest je sati! Sjutra ćemo dalje!

Ljudi se raziđoše, a gospodar vrtuljka donese velike plahte. Gita, Hlapić i on zamotaše cijeli vrtuljak u plahte. Sad se nije vidjelo ni tisuću zvonaca, ni srebro, ni konji, ni labudovi, nego je vrtuljak bio kao velika siva gljiva.

Onda gospodar odvede Gitu i Hlapića pod jedan šator gdje se prodavalo jelo.

Već je bilo prazno na sajmu. Samo još nekoliko ljudi s dugim brkovima sjedjelo je pod tim šatorima.

Giti i Hlapiću već nije bilo tako lijepo na sajmu kao po danu.

Gospodar vrtuljka naruči večeru, pa onda Gita, Hlapić i Bundaš večerahu. Svi su šutjeli, jer su bili umorni i nekako neveseli.

Kad su bili gotovi s večerom, ustane gospodar, plati večeru, i oni pođoše natrag do vrtuljka.

Kad su došli tamo, reče gospodar:

“Sad zbogom, djeco; hvala vam!”

Hlapić i Gita začude se i uplaše. Oni su mislili, da će ih gospodar vrtuljka primiti na konak.

Hlapić to reče gospodaru.

Gospodar odgovori da je unutra u vrtuljku samo jedan krevet za njega i da nema mjesta za njih.

To je bila istina, jer je gospodar bio tako debeo da je jedva mogao unutra kraj stroja spavati.

“A kraj konja i labudova ne dam spavati”, reče gospodar kratko. Zatim još reče:

“Nije zima napolju, a pijaca je velika. Možete spavati gdje god hoćete. Zbogom! Laku noć!”

Nato odgrne gospodar malo plahtu s vrtuljka, uvuče se unutra i nije ga više bilo.

A Gita, Hlapić, Bundaš i papiga ostadoše u mraku, u noći, sami samcati na velikoj pijaci.

Nigdje nije bilo nikoga samo mrak.

Iz svih se šatora čulo samo hrkanje trgovaca koji su spavali kraj svoje robe.

To je bilo doista žalosno i neugodno. Grad je bio tako velik – imao je sto ulica, a u svakoj ulici stotinu kuća, pa ipak su Hlapić i Gita stajali pod vedrim nebom i znali su da ne mogu nigdje pokucati i da noćas nemaju noćišta.

V.

BEZ KROVA

Hlapić pogleda Gitu. Kroz mrak je nije mogao dobro vidjeti, no ipak opazi da je ona spustila glavu i počela gladiti svoju plavu suknjicu.

Hlapić je dobro znao da je to znak da će Gita proplakati, a to on nije mogao da gleda. Zato reče veselo:

“Ne boj se ništa! Toplo je i tiho vrijeme. Spavat ćemo napolju. Imat ćemo bar dosta uzduha ako i ne otvorimo prozore.” Tako se šalio Hlapić, a onda reče:

“Hajde da nađemo mjesto.”

Odmah kraj vrtuljka ležale su prazne vreće i krpe u kojima su trgovci dovezli robu. Hlapić je to upamtio. On odvede sada Gitu onamo. Vidjelo se nije gotovo ništa, pa su tapali po mraku.

“O, da smo bar otišli s košaračem k njegovoj kućici!” uzdahne Gita.

“Onda se ne bismo vozili na vrtuljku”, reče Hlapić – i oboje se razveseliše kad su se sjetili kako je lijepo bilo dok su zvonili zvonci i dok se kretao vrtuljak.

Zatim Hlapić napipa u mraku vreće i krpe i namjesti ih kako je bolje mogao.

“Eto vidiš”, reče on Giti, “spavat ćeš kao graškova kraljevna.”

Gita je smjestila svoju papigu kraj sebe i legla na svoj ležaj.

A Hlapić i Bundaš legoše jedan do drugoga na golu zemlju.

Bundaš je tiho i tužno cvilio – ne radi sebe, jer je on uvijek na zemlji spavao – nego radi Hlapića.

Sve je bilo tako tužno da su Gita i Hlapić morali nešto razgovarati.

“A kakva je to bila graškova kraljevna?” upita Gita.

Ona je rado slušala priče o kraljevnama i po danu kad je sunce sjalo – a kamoli ne sada kad je sve bilo tako žalosno oko nje!

“To je bila kraljevna koja je zalutala i došla u neki zlatni dvor”, počne pripovijedati Hlapić. “Dvor je bio sav zlatan, pače stube i pragovi bili su od suha zlata. Ali u dvoru je živjela jedna stara kraljica, koja nije nikomu vjerovala. Ta stara kraljica nije dakle vjerovala da je prava kraljevna k njoj zalutala. Zato ona metne u krevet kraljevne jedno zrno graška, a na nj tri slamnjače i devet blazina. ‘Osjeti li grašak preko tri slamnjače i devet blazina onda ću znati da je prava kraljevna’, reče stara kraljica. Drugi dan ujutro upita stara kraljica kraljevnu kako je spavala. ‘O’, začne plakati kraljevna, ‘mučila sam se cijelu noć i puna sam modrica. Bilo je čitavo tvrdo brdo u mom krevetu.’ Sad je stara kraljica bila sigurna da je to prava kraljevna. Samo prava kraljevna može biti tako nježna da osjeti grašak kroz devet blazina kao brdo. I poklonila je kraljica kraljevnoj svoj kraljevski plašt i svoju zlatnu krunu, jer je ona bila već stara pa ju je boljela glava od samoga kraljevanja.”

Tako je pripovijedao Hlapić. A to je bila vrlo lijepa i vesela pripovijest. U njoj ima toliko blazina i zlatan dvor da su Hlapić i Gita nakon te pripovijesti mnogo veselije zaspali na tvrdoj zemlji i pod vedrim nebom.

Bila je upravo ponoć kad su zaspali. Tako se svršio šesti dan Hlapićeva putovanja.

Sada dolazi sedma noć Hlapićeva putovanja. Sve što se u toj noći dogodilo pričinja se kao pravo čudo. No čuda ima svuda na svijetu i svi ljudi zajedno ne bi mogli izmisliti tolika čudesa koliko ih se svaki dan na svijetu događa. Pa tako je i Hlapić na svom putu po bijelom svijetu doživio te noći mnogo čuda i mnoge neobične i pogibeljne zgode.

Ali zato ipak neka nitko ne bude u preveliku strahu. Hlapić je tako malen i tako dobar da će valjda srećno izbjeći svakoj pogibli.
SEDMA NOĆ HLAPIĆEVA PUTOVANJA

I.

POZNATI GLAS

Jedva su Hlapić i Gita zaspali, probudi se Gita jer je kroz san nešto čula od čega joj je srce veselo zakucalo.

Ona je sjela na svom ležaju i slušala. Negdje je rzao konj.

Jedanput zarže konj. Giti se učini da ona pozna taj glas.

Drugi put zarza konj. Giti se još većma učini da ona pozna taj glas.

I treći put zarže konj, a Gita skoči sa svoga ležaja i klikne:

“Hlapiću, o Hlapiću! Da znaš čiji to konj ‘rže! Hlapiću, hajde sa mnom!”

Mjesec se već digao na nebu i bilo je svjetlije.

Hlapić se digne, pa onda on, Bundaš i Gita pođu između šatora prema onoj strani gdje se od časa do časa čulo ono rzanje.

Još malo, pa Hlapić i Gita dođoše na jedan veliki prazan prostor. Nasred toga prostora stajao je veliki šator, zatvoren i tih kao da spava. Nad vratima bila je dugačka crna ploča, a na ploči velika slova.

To je bio Gitin cirkus!

“O, Hlapiću! Hlapiću!” klikne opet Gita, “to rže moj Soko! Moj dragi, moj mali Soko!”

Gita je u tom času zaboravila za strah pred gospodarom i zaboravila je kako više neće da se vrati k njemu. Ona je samo mislila na svoga konjića, s kojim je tolike godine dijelila u cirkusu i dobro i zlo, pa kojega je na cijelom svijetu najviše voljela. Gita je sada toliko željela da vidi svoga konjića te nije mogla odoljeti toj želji.

“O Hlapiću! Ja idem unutra da vidim svoga Sokola”, reče ona.

“Onda će te opaziti gospodar i mi ćemo se morati rastati”, reče tužno Hlapić.

“O, nećemo! Ja neću da ostanem kod njega! U cirkusu sad sve spava i nitko ne čuje ništa, jer su svi umorni od predstave”, šaptala je Gita. “O, molim te, hajdemo unutra.”

Stajali su sada posve blizu štale, koja je bila kraj cirkusa načinjena od platna kao cirkus.

Gita je dakako dobro znala kuda se može unići u njezin cirkus! Ona dakle pridigne s jedne strane malo plahtu i šapne još jednom. “Vidiš, Hlapiću, ovuda ćemo unići!”

I već se Gita uvukla u štalu, a za njom Hlapić s Bundašem.

O, to je doista bilo odveć pogibeljno!

II.

PO NOĆI U CIRKUSU

Odmah kraj ulaza spavao je na slami jedan čovjek.

“Ne boj se”, šapne Gita, “taj se ne bi probudio da mu u uši zatrubiš. Ja znam kako se spava nakon predstave.

Na jednom štapu visio je u štali obruč. To je bilo mjesto na kojemu je uvijek boravila Gitina papiga.

Gita metne papigu na obruč. Kad je papiga vidjela da je na svom mjestu, na kojemu je toliko godina boravila, pomislila je:

“Sad je sve u redu”, i metnula je glavu pod krilo, pa zaspala.

Dakako da se to samo papigi činilo.

Za Hlapića i Gitu bilo je sad sve opasnije i opasnije.

Oni su se srećno provukli kraj onoga čovjeka koji je spavao.

U štali je gorjela svjetiljka.

Hlapić opazi na svakoj strani štale po četiri konja. Osam konja, to dakako nije bilo puno za cirkus, ali za Hlapića je to bilo jako puno.

“O”, tiho klikne on, “koliko je konja i kako su krasni.”

Ali Gita nije slušala. Ona je već bila kod svoga malog konjića.

“Sokole! Moj dragi Sokole!” šaputala je konjiću, grlila ga oko vrata i gladila rukama po bijelim leđima.

A Soko je okrenuo svoju lijepu glavu i naslonio je Giti na rame, te tiho zarzao od zadovoljstva.

“Sokole moj! Mili moj! Kako li ću te ostaviti, kako li ću te ostaviti!” šaptala je Gita.

Hlapić je uto pošao malo dalje po štali.

“Ovaj vam je vranac najljepši”, tiho zovne Gitu.

“Mi nemamo vranca”, odgovori tiho Gita.

“Vidiš da je tu”, odvrati Hlapić.

Gita dođe k Hlapiću. I zbilja! Pred njima je stajao krasan malen vranac – kao ugalj, a sjajan kao sunce. Griva i rep bila mu je sasvim kratko odrezana, a oko zglobova imao je žute krasne navlake.

Začuđeno je Gita gledala konja. Dugo ga je gledala, a onda reče:

“Ovo je pravo čudo! To je onaj vranac na kojemu su se jučer vozili crni čovjek i Grga. Premda ima kratku grivu i kratak rep i žute navlake, ipak je to onaj isti vranac.

Hlapić to nije vjerovao i oni pođoše k jaslama da vide vranca izbliza.

Ali uto – koji strah spopade Gitu i Hlapića!

Oni začuju najedanput kako kroz cirkus netko ide prema štali. Čuli su se duboki muški glasovi, razgovor i teški koraci po pijesku u cirkusu.

“O, što ćemo! Što ćemo?” uplašeno prošapta Gita.

“To je moj gospodar! O, Hlapiću, dragi Hlapiću, ja neću da ostanem kod njega, ja se bojim!”

Što su mogli sada učiniti Hlapić i Gita negoli sakriti se brže-bolje pod jasle ispred vranca?

Hlapić, Gita i Bundaš podvuku se dakle brzo pod jasle. Pod vrancem je ležala slama. Hlapić podigne rukama slamu pred jasle da ih nije mogao nitko vidjeti.

Uto uniđu u štalu dva čovjeka.

III.

NOVA POGIBELJ

“O, Bože, tko to ide?” šaptali su Hlapić i Gita. Oni su čučali pod jaslama i virili kroz slamu. Šutjeli su kao miševi, samo im je srce jako kucalo.

A kad su ona dva čovjeka došla pod svjetiljku i kad su ih Gita i Hlapić prepoznali, onda ih je još veći strah obuzeo.

Ta dva čovjeka bili su gospodar cirkusa i crni čovjek.

“O, otkuda se oni poznaju i što rade tako kasno u štali!” pomisliše Gita i Hlapić i sve im je tješnje bivalo oko srca.

Ali tko bi pomislio kakva nova pogibelj zaprijeti sad Hlapiću i Giti! Crni čovjek i gospodar cirkusa pođoše ravno k vrancu i došli su tako blizu Hlapića i Gite da ih je od njih dijelila samo jedna šaka slame.

Kako su sada istom šutjeli Hlapić i Gita! Tako su tiho disali da ni slamka nije šušnula oko njih.

“Bundaš! Dragi moj Bundaš! Nemoj lajati!” šaptao je Hlapić Bundašu u uho i tijesno ga je zagrlio, jer je osjetio kako se Bundaš trgnuo kad je prepoznao crnoga čovjeka. A Bundaš je bio dobar kao dobar dan, pa kad je osjetio da Hlapićeve ruke dršću, zašutio je kao mrtav.

I sada su crni čovjek i gospodar cirkusa počeli razgovarati.

IV.

DVA OPAKA ČOVJEKA

Da nije Hlapić bio tako siromašan, ne bi on valjda nikada vidio izbliza dva tako opaka čovjeka, kao što ih je sada morao gledati i slušati. Na svijetu ima, naime, srećom tako malo opakih ljudi kao što ima malo pušljivoga boba u zdjeli, pa su i u ovom kraju živjela u to vrijeme samo ta dva opaka čovjeka. Ali Hlapić je bio siromašno dijete, a siromašna djeca poznaju cijeli svijet.

Da nije Hlapić bio takav siromah, sigurno ne bi on sada u noći čučao pod jaslama, niti bi slušao strašan razgovor crnog čovjeka i gospodara cirkusa.

“Sjutra odlazim s cirkusom preko sedam gradova u osmi grad”, reče gospodar cirkusa. “Pogledaj prije vranca kako sam ga uredio! Kad dođe na njega svila, remenje i sedlo, neće ga sigurno nitko prepoznati, ne boj se.”

“Ja se ne bojim, jer znam da si ti mudriji od lije u planini”, odgovori crni čovjek. “Ali sad mi izbroj tvrde dukate za vranca, jer nije bilo lako do njega doći.”

“Izbrojit ću ti dukate”, reče gospodar. “No prije mi reci gdje je sada onaj čovjek čiji je bio vranac?”

“Njega se ne trebaš bojati! On je u šumi, gdje je šuma najdublja. Svezan je s tri konopa za najjači hrast. Taj sigurno neće uteći kad sam ga ja vezao, niti će skoro ići na sajam.”

Tako reče crni čovjek i nasmije se tako strašno kako se smiju samo opaki ljudi kad govore opake stvari.

Sad istom izvadi gospodar tešku kesu i stade brojiti zlatne dukate na ruku crnomu čovjeku. Ali njihove su ruke bile tako crne da su i zlatni dukati na njima potamnjeli.

“A sad zbogom! Čekaju me kola i moram dalje dok je noć”, reče crni čovjek.

“A kuda se tako žuriš?” upita gospodar.

“Idemo noćas prije zore po jednu kravu. Grgu sam već tamo sinoć poslao da me čeka. Ali Grgi ne vjerujem puno”, reče crni čovjek.

“A kuda idete po kravu?” upita gospodar.

“Ja još nijesam bio na onom mjestu. Ali mi rekoše da je kuća sama na cesti, a u kući nema nikoga nego žena i dijete. To će biti lak posao. Ali još treba tri sata vožnje do tamo, jer idem naokolo”, reče crni čovjek.

“A kako ćeš naći tu kuću kad veliš da još nijesi bio tamo?” upita gospodar.

“Lako ću je naći. Čuo sam da je malena, stara i okrpana, i da je velika plava zvijezda na njoj”, odgovori crni čovjek.

Nato iziđoše iz štale u cirkus. Zatim se čulo kad si pred cirkusom rekoše “zbogom” i “srećan put”, te je opet sve bilo tiho.

V.

HLAPIĆEVA ODLUKA

Kad je sve utihnulo, izađu Gita i Hlapić s Bundašem ispod jasala.

Nitko neće ni pomisliti kako je sada bilo Hlapiću!

Iz razgovora crnog čovjeka saznao je Hlapić da su crni čovjek i Grga orobili onoga čovjeka koji je išao na sajam i da su mu oteli robu i konje, a njega svezali u šumi. Ali što je Hlapiću još više bilo na srcu, bilo je ovo: on je sada znao da crni čovjek i Grga idu noćas da odvedu kravu Marku i njegovoj majci, koji su bili tako siromašni! Dakako da je o Markovoj kući govorio crni čovjek, jer je samo Markova kuća bila u onom kraju tako malena i stara i samo ona je imala veliku plavu zvijezdu pod prozorima.

Promislivši sve to, reče Hlapić samo ovo:

“Zbogom Gito, moram se žuriti. Ostani kod svoga gospodara i nemoj plakati.”

Ali Gita je plakala prije negoli je Hlapić pravo izgovorio te riječi.

“Kuda ideš, Hlapiću?” šaptala je ona.

“Ja moram doći do Markove kuće prije negoli crni čovjek bude tamo da kažem Markovoj majci neka čuva svoju kravu”, odgovori Hlapić.

O siromah Hlapić, kako li je dobro srce u njega! A kako je dalek put pred njim, i kako su malene noge njegove!

“Hlapiću, Hlapiću! To je daleko, a crni čovjek je na kolima!” šaptala je Gita.

“Zato se upravo i moram požuriti. Zbogom, Gito, za tebe je bolje da ostaneš!” reče Hlapić.

“Ja idem s tobom”, odgovori Gita i prestane plakati.

Hlapić nije imao vremena za razgovor. Zato on ne odgovori ništa, nego pođe do onoga otvora kuda su unišli u štalu, podigne plahtu i izađe sa Bundašem u noć i mjesečinu. Za njim izađe i Gita.

Hlapić nije govorio ništa. Njegove čizme žurno su udarale po kamenju dugačke gradske ulice. Za njim su isto tako žurno lupale male Gitine cipelice. Najbrže su tapkale noge Bundaševe.

A onda su izašli iz toga grada, gdje im se činilo da svaki prozor sluša hoće li oni štogod progovoriti o crnom čovjeku.

Pred njima je sada ležala na mjesečini dugačka i beskrajna cesta.

Bog zna vidi li mjesec daleko tamo na cesti jednu kućicu s plavom zvijezdom i hoće li on ove noći sretno dovesti Hlapića i Gitu do nje.

VI.

PO NOĆI NA PUTU

Mnogi ljudi pripovijedaju da trava i cvijeće noću razgovara. Ako li je to istina, onda su sigurno te noći sve livade šaptale:

“O, mala dječice! Kuda ćete noću na tako dalek put?”

Ali Hlapić nije mislio da je taj put dalek, niti je mislio na to da ga on ne može brže prevaliti nego onaj koji je na kolima. Hlapić je samo mislio na to da mora svakako doći do Markove kuće prije zore. A to je jako dobro, jer tko tako misli, onomu noge same idu.

Hlapićeve su noge zaista tako dobro i brzo išle da se Gita naskoro umorila. To je bilo zato jer ona nije poznala Marka i nije tako vruće željela kao Hlapić da mu pomogne.

“Hlapiću! Ja bih se malo odmorila”, reče iza nekoga vremena Gita.

U noći svaki čovjek tiše govori, jer je takav mir da se svaka riječ daleko čuje.

“Ja nijesam umoran”, reče Hlapić. “Nemam vremena. Hajde još malo, Gito.” On se odmah pobojao da će biti teško s Gitom.

Gita samo malo uzdahne, pa su opet dalje stupali po cesti.

Dakako da je Gita neprestance mislila o vrancu, o Grgi i o crnom čovjeku. Ona je razmišljala kako li su oni mogli dovesti vranca u cirkus kraj tolikih stražara u onom gradu. Napokon je upitala Hlapića:

“Kako to, Hlapiću, da stražari nijesu ulovili crnoga čovjeka i Grgu kad su se dovezli u grad na vrancu?”

“To je zato jer ovdje stražari stoje obično na uglu, a zlikovci se voze posred ceste”, odgovorio je Hlapić.

To se doduše učinilo Giti vrlo smiješno, ali je onda odmah pomislila da je Hlapić šegrt pa valjda pametniji od nje. I tako je Gita opet zašutjela.

Ionako njihov razgovor nije ništa koristio, jer je ipak uza sav razgovor bilo vrlo čudno u noći na putu i tko god nije još u noći išao između livada, mislio bi da sanja.

Kraj Gite i Hlapića svaki čas je preletio po koji veliki noćni leptir, štono udara krilima kao ptica. Po travi kraj ceste kasao je upravo uz Gitu jedan stari nakostrušeni jež, a tamo na livadama virile su svaki čas iz trave visoke uši kojega zeca. A ono što je šuškalo i trčalo kroz grmlje upravo kraj Hlapića i Gite to su bile prepelice.

Po noći životinje ne bježe tako od čovjeka kao po danu i nijesu tako plašljive, a to zato jer životinje znadu da se čovjek boji u noći, a one se ne boje.

I zaista bi Hlapiću i Giti ipak strašno bilo ovako usred noći na velikoj cesti. No s njima je bio Bundaš, a Bundaš je veselo pred njima trčao, mahao repom i dizao glavu k Hlapiću, kao da mu govori:

“Hajdemo sami! Ja sve to dobro poznam!”

Kad su tako prošli opet jedan komad puta, reče Gita.

“Hlapiću, daj da malo počinemo! Ja ne mogu dalje!”

Zaista su Gitine nožice bile još manje nego Hlapićeve, a imala je na njima samo male svilene cipelice, dok je Hlapić imao čizmice.

“O Gito, još je vrlo dalek put pred nama, još treba da pređemo mnogo sela i jedno raskršće”, reče Hlapić.

Kad je Hlapić spomenuo raskršće, sjetila se Gita odmah kako su tamo na raskršću jurila jučer kola i poplašeni konji i kako je pred njih pao crni čovjek.

“Hlapiću, Hlapiću, a da sada njegova kola dojure da nas nađu na cesti!” reče Gita i počne plakati.

Kad je Gita proplakala, onda dakako nije više bilo moguće da se dalje ide. Ona je sjela pokraj ceste i prikrila lice rukama.

Hlapić je stajao pred njom i šutio. “Što da sada činim?” mislio je Hlapić. Gitu nije mogao ostaviti samu u noći na putu, a s njom sigurno neće nikako doći do Markove kuće prije zore. Hlapić je bio žalostan, jer mu se učinilo kao da izdaleka vidi i čuje kako se crni čovjek šunja da odvede onu lijepu šarenu kravu Markovu! “Što da učinim? Što da učinim?” mislio je Hlapić.

O, Bože moj! Da tkogod dođe sada u pomoć ovomu malom šegrtu koji stoji žalostan u noći na cesti!

VII.

KOLA U MAGLI

Tako je stajao Hlapić i gledao desno i lijevo po cesti kao da čeka pomoć.

Kad je tako pogledao natrag naprama gradu, opazi Hlapić kako se u daljini nešto miče po cesti. Ali s jedne se livade vukla magla preko ceste pa nije mogao na mjesečini raspoznati što se to miče u magli.

Samo se čulo kako nešto tiho polako štropoće.

U noći nitko ne misli najprije “to dolazi prijatelj”, već svatko misli “to ide neprijatelj”.

Tako je bilo i Hlapiću kad je razabrao da dolaze kola po cesti.

Bilo mu je nekako čudno na srcu, a Gita je kroz plač šaptala:

“O, Hlapiću, zašto smo pošli noću na put?”

Samo Bundaš je dizao njušku uvis i bio je zadovoljan.

Kola su se približavala i činilo se kao da se veliko brdo valja po cesti. U magli se svaka stvar čini triput veća negoli je uistinu.

Već su kola došla u blizinu Hlapića i Gite.

Vidio se i čovjek koji je sjedio u kolima i tjerao svoga mršavog konja.

Uto je dobri mjesec zasvijetlio još jače svojim srebrnim svjetlom kola i čovjeka, a Hlapić i Gita kliknuše od radosti.

Prepoznali su svojega prijatelja, siromaha košarača sa sajma!

VIII.

POMOĆ

To zaista nije bilo nikakvo čudo, jer se košarač nije tuda vozio zato što su Gita i Hlapić stajali usred noći na cesti i trebali pomoći, nego se on tuda često vozio i kad njih nije bilo.

Košarač se, naime, vozio uvijek daleko u jedan vrbik po dobre šibe za košare, jer u blizini grada nije bilo dobroga šiblja. Nijedan košarač nije išao tako daleko po šibe kao taj siromah, ali zato u nijednoga nijesu bile tako jake i dobre košare kao u njega.

Zašto je baš on morao da bude najsiromašniji u cijelom gradu, premda je išao najdalje po dobre šibe i pleo najbolje košare – o tom nije Hlapić sada imao vremena da misli. O tom su već mudraci u onom gradu pisali velike knjige, ali ni oni ne znadu zašto je tako.

Hlapić, Gita i Bundaš pohrliše prema kolima.

Kad ih je košarač opazio po mjesečini na cesti, pomislio je još više negoli prije da su ta djeca pala s neba pa da noću putuju po mjesečini, a po danu pomažu siromasima.

No Hlapić je sada sam treba pomoći i on zamoli košarača da njega i Gitu poveze komad puta.

Košarač je bio vrlo srećan što može pomoći toj djeci koja su mu na sajmu tako dobra bila – i tako Hlapić i Gita sjedoše u kola, a košarač potjera svoga mršavog konja.

Hlapić odmah pripovjedi košaraču zašto oni noću putuju. Na koncu reče:

“Prije zore moram biti kod one male kućice što ima plavu zvijezdu i što stoji sama na cesti.”

“Ja znam gdje je ta kućica”, odgovori košarač. “Nije daleko od mojega vrbika. Kad dođemo do vrbika pokazat ću vam put do kućice. Bit ćete tamo mnogo prije negoli zora svane”.

Da je to bilo Hlapiću milo, može svatko misliti. Odmah mu se činila i cesta kraća.

Košaračev mršavi konj išao je dobro i hitro. U dobroga gospodara uvijek je i dobar konj a košaračev je konj sada znao da mora biti nešto važno dok ga njegov gospodar naglo tjera.

Kola su podjednako štropotala, Hlapić i košarač su razgovarali, Gita je zadrijemala u kolima. Bundaš je ipak veselo trčao sad uz lijevi sad uz desni kotač, kako je to uvijek otkad ima na svijetu pasa i kotača. Tako su se dovezli do onoga raskršća gdje je cesta polazila na dvije strane.

“Mi ćemo na ovu stranu preko brda kroz šumu, jer je to kraći put”, reče košarač Hlapiću.

“O ne idite onuda”, vikne Gita, koja se odmah probudila kad je čula da idu u šumu. “To je ona šuma u kojoj su orobili nekoga čovjeka.”

Ali košarač je već mnogo godina išao onim putem i nije mogao vjerovati što Gita i Hlapić pripovijedaju. Zato reče:

“To je mnogo kraći put do moga vrbika. Ne bojte se ništa. Ja još nijesam vidio u toj šumi zla čovjeka.”

Košarač je bio veliki siromah, a siromah čovjek malo se kada boji.

Tako oni zakrenu kolima na brdo u šumu.

Hlapiću je to bilo pravo i drago, jer je znao da je to kraći put do Markove kuće. A tko god ide nekomu u pomoć, taj se ne boji ničega, već samo da će zakasniti.

IX.

HLAPIĆ I GITA OPET SAMI

Vozili su se najprije po cesti na brdo, a onda su unišli u šumu. Šuma je bila tako obasjana mjesečinom da se pričinjala kao rasvijetljeni dvorovi.

Mjesec je još uvijek bio jasan. Da li je bio na nebu koji oblačak, to nijesu mogli da vide ni Hlapić ni košarač, jer je šuma bila oko njih.

Kad su dakle s kolima izašli iz šume, opazi Hlapić da su navrh brda koje nije bilo baš visoko.

A košarač zaustavi kola i reče:

“Evo, djeco, ova staza nalijevo dovest će vas do kućice s plavom zvijezdom. Najprije ćete doći do one šikare tamo dolje. Kad prođete stazom tu šikaru, odmah ćete vidjeti kućicu.”

Zatim reče košarač, jer je opazio da je tamo na nebu veliki oblak:

“Bit ćete na cesti prije negoli oblak sakrije mjesec.”

A što je sve Gita htjela prigovoriti! Kako li se ona uplašila kad je čula da će sad opet sami ostati!

No Hlapić odmah skoči s kola i reče košaraču:

“Hvala vam što ste nam pomogli!”

A košarač skine Gitu s kola i reče:

“Srećno pošli, draga djeco!”

Onda potjera konja i pođe nadesno nizbrdo, a Hlapić reče Giti:

“Naš je put nalijevo nizbrdo.”

To se sve dogodilo tako brzo da Gita nije dospjela ni riječi da progovori ili prigovori.

Tako Gita i Hlapić ostadoše opet sami s Bundašem na putu, na mjesečini, među šumom i šikarom.

Još jedanput im se iz daljine javi košarač i zovne ih:

“Djeco!”

“Oj!” odvrati Hlapić, jer se kroz šumu i brda ništa tako dobro ne čuje kao “oj!”.

“Pazite! Blizu puta ima otkopana stijena.”

I zbilja dolje upravo kraj Gite i Hlapića vidjela se na mjesečini velika stijena gdje se kamen vadio.

Bilo bi opasno po mraku poći onuda, jer bi se mogla noga okliznuti, a putnik pasti i postradati.

No Hlapić i Gita prođoše po jasnoj mjesečini kraj te stijene sasvim lako, a onda su naskoro sašli s brda opet na ravnicu.

Hlapićevo je srce bilo radosno jer je znao da je tamo iza one šikare cesta i Markova kućica s plavom zvijezdom.

Sad će biti sve dobro ako ostane jasna mjesečina kako je košarač rekao.

X.

U ŠIKARI I MRAKU

Oblaci ne idu onako kako ljudi govore, nego onako kako ih vjetar nosi.

Sve do šikare vidjeli su Hlapić i Gita svoj put tako jasno kao da je dan.

No kad su unišli u šikaru i bili usred nje, postalo je mjesečevo svjetlo sve slabije i slabije. Dolazio je oblak da pokrije mjesec.

Staza je kroz šikaru bila uska i slabo se vidjela.

“Hajdemo samo! Hajdemo!” govorio je Hlapić sam sebi. “Ja sve dobro vidim.”

Hlapić je vrlo dobro činio kad je to sam sebi govorio. Njegove su oči odmah mnogo bolje vidjele u mraku čim je to izrekao.

Gita je išla za Hlapićem, jer ona nije ništa vidjela u mraku, a Bundaš je išao pred Hlapićem.

Onda je došao oblak i pokrio mjesec sasvim. Oblak je bio gust i težak. Sad je zaista u šikari bio takav mrak da se nije moglo ništa vidjeti.

Hlapić je tapao rukama da nađu stazu, a trnje i šibe hvatale su zdesna i slijeva Gitu za njezinu plavu suknjicu.

“Sada ne možemo dalje”, reče Hlapić, “jer ne vidimo staze pa bismo zalutali.”

Dakako da je to bio žalosno, jer se žurio k Marku.

Ali Hlapić nije htio biti žalostan, jer je gledao na nebo i nadao se da će oblak skoro proći, a Markova kuća nije više daleko.

“Sad ćemo malo sjesti i počekati”, rekao je Hlapić Giti.

Nato su sjeli u mraku i tišini na jedan panj koji je ležao u šikari i šutjeli su.

Oko njih je sigurno bilo u šiblju i šikari mnogo ptica: kosova, sjenica i divljih golubova. No oni su dakako šutjeli isto tako kao Hlapić i Gita, jer su se valjda bojali lisice.

“O, samo da mogu za vremena doći do Markove kućice!” reče napokon Hlapić.

“O, samo da crni čovjek ne ide istim ovim putem!” uzdahne Gita.

“On je rekao da ide naokolo, a ovo je prijeki put”, odvrati Hlapić.

U isti čas učini se Hlapiću i Giti kao da nije u šikari više tiho kao prije.

Na drugoj strani šikare, iza njih, nešto je šuštilo.

“O, Hlapiću! Što je to?” upita Gita tiho.

“Valjda je zec”, odgovori Hlapić.

Zatim se čulo, kako puca suho granje.

“O Hlapiću! Hlapiću! Što je to?” šaptala je Gita sve tiše u onom mraku.

“Možda je lisica”, odvratio je Hlapić i ustao s panja te držao Bundaša uza se.

No nije mogao ništa vidjeti jer je oblak još uvijek bio nad mjesecom.

Uto je grmlje sve bliže i bliže počelo pucati. Granje se lomilo, i Hlapić je sad znao da nešto veliko ide kroz šikaru.

“O Hlapiću! Hlapiću! To nije lisica!” prošaptala je Gita tiho kao dah.

“Onda je…”, započne govoriti Hlapić.

U taj čas zavrisne Gita u sav glas:

“Hlapiću! Hlapiću!”

Sasvim blizu Gite zakašljao je, naime, čovjek.

XI.

STRAVA

Kad je Gita vrisnula i zovnula Hlapića, prestalo je najedanput šuškanje u grmlju. Oh! To je bilo još strašnije! Ta tišina, pa onda onaj mrak, nigdje se ništa ne miče, a ipak Hlapić i Gita znadu da je ovdje u grmlju sasvim blizu njih čovjek! A ne znadu tko je i što hoće!

Samo Bundaš vuče i poteže Hlapića i sav strepi od uzrujanosti.

A onda – najedanput – zanjiše se grmlje, iza Hlapića i Gite pukne nekoliko suhih šiba – a Hlapić i Gita opaze u mraku kako je pred njih naglo izašao na stazu neki visoki i široki čovjek. Još jedan čas – i Hlapić i Gita čuju kako taj čovjek pali žigicu.

Žigica se zapali…

Tko je čitao ovu knjigu do ovoga mjesta i tko je zavolio Hlapića, taj bi najbolje učinio da za sada zatvori knjigu i da do sutra ne čita dalje.

XII.

IZNENAĐENJE

Žigica je planula. Oko onoga se čovjeka zasvijetlilo. Hlapić mu pogleda u lice…

To je bio majstor Mrkonja!

O Bože moj! Baš majstor Mrkonja! U poderanu odijelu i blijed. stajao je pred Hlapićem i kliknuo svojim dobrim glasom.

“Uistinu, ti si to, Hlapiću!”

“Majstore!” kliknuo je samo Hlapić i pružio obje ruke prema majstoru – ili od straha ili od radosti.

A što je onda učinio majstor Mrkonja?

O da znate!

Majstor Mrkonja brzo je pristupio k Hlapiću – digao ga k sebi i rekao: “O, mali moj Hlapiću!”

A zatim je prviput u životu majstor Mrkoknja pogladio Hlapića po licu i po glavi.

Prava, živa istina! Majstor Mrkonja pogladio je Hlapića! Tomu se Hlapić zaista više čudio nego svim drugim čudesima koja su mu se te noći dogodila, ili koja će mu se u cijelom životu dogoditi!

Koje čudo da su sada u tom času i majstor Mrkonja i Hlapić od radosti malo zaplakali – premda plač inače ne pristaje ni pravomu majstoru, ni pravomu šegrtu, jer su oni obojica muževi pa ne smiju plakati.

XIII.

KAKO SE SVE TO DOGODILO

A onda su u šikari i mraku sjeli na isti panj Hlapić, majstor Mrkonja i Gita.

Oni su tako zadivljeni bili nad svim što se dogodilo da nijesu još pravo znali što da sada učine ni što da najprije govore. Činilo im se da će se i sam mjesec, koji je baš izlazio opet iza oblaka, začuditi kad vidi tko sada sjedi na tom panju!

Samo Bundaš nije se čudio. On se prednjim nogama podigao na Hlapićeva koljena i gledao je sad Hlapića, sad majstora Mrkonju. Bundaš je naime, bio uvjeren da su se Hlapić i majstor Mrkonja ovdje sastali da kroje čizme i cipele i sve je čekao kad će majstor izvaditi škare i donijeti kožu. Psi ne mogu nikada ništa novo pomisliti – nego misle samo ono što je već više puta bilo.

Međutim je majstor Mrkonja počeo da pripovijeda kako je on ovamo dospio, a Hlapić je sada doznao toliko toga da mu se još osam dana iza toga pušila njegova mala šegrtska glava.

A da ne bi i onima koji čitaju ovu knjigu bilo isto tako, pripovijedat ćemo ukratko što se dogodilo s majstorom Mrkonjom.

Majstora Mrkonju orobili su u šumi zlikovci kad se prije dva dana vozio s robom na sajam. On je bio onaj orobljeni trgovac o kojem je pripovijedala prosjakinja Jana. To se dogodilo ovako:

Majstor Mrkonja vozio se u ranu zoru kroz šumu na sajam i bio je sam na kolima, jer je onaj kočijaš, čiji su bili konji, otišao naprijed s drugim kolima.

Kad je došao majstor Mrkonja s kolima na ono mjesto gdje je šuma najgušća, skočila su iz zasjede dva čovjeka na njega.

Bacili su ga s kola, svezali su ga i odveli duboko u šumu. Tamo su ga privezali za jedno drvo i ostavili bez hrane i pića pa otišli.

Cijela dva dana bio je majstor Mrkonja tako svezan za drvo i već je mislio da mu nema spasa, pa je preporučio svoju dušu Bogu. Promislio je na sve dobro i sve zlo što ga je u svom životu počinio. Sjetio se i na Hlapića te poželio da ga barem još jedanput u životu vidi. Kad je čovjek dva dana bez jela i pića svezan za drvo, onda ima vremena da se na sve sjeti i onda posve drukčije misli o svom šegrtu nego kad u radionici viče na njega.

Majstor je Mrkonja, dakle, već spustio glavu i nije se ničemu nadao, nego je mislio da nikad neće živ biti odvezan od toga drveta. Tako je on barem pripovijedao sada Hlapiću.

No ove noći, pripovijedao je on dalje, vidio sam najedanput kako po mjesečini ide k meni jedan od one dvojice ljudi koji su me orobili. Ja sam mislio da je došao moj svršetak. No kad je taj čovjek došao blizu, pristupio je k meni i počeo razvezivati konopac kojim sam bio svezan. Kad me je odvezao, rekao je:

“Idi sada s milim Bogom i žuri se da utečeš iz ove šume!”

A nato je izvadio još iz džepa svezani rubac. U rupcu je bio omotan srebrni novac. On izvadi novac, pruži mi ga i reče blagim glasom:

“Uzmi taj novac. Otkad sam dobio taj novac, okrenulo se moje srce od zla na dobro. Možda i tebi donese sreću. – A ja idem u svijet da okajem svoje grijehe.”

Kad je majstor Mrkonja to pripovijedao, usklikne Hlapić:

“Oh! To je bio Grga! To je srebrni novac koji sam mu ja donio od njegove majke. O, nije badava plakala njegova stara majka nad onim srebrnjakom!”

“Zaista nije badava plakala, jer to je sada čudotvorni srebrnjak”, odgovori majstor Mrkonja.

“Možda je i majstor Mrkonja zato tako dobar sa mnom, jer je u njega taj čudni novac”, dosjeti se Hlapić. Hlapiću je bilo vrlo milo kad se tomu dosjetio. On je, naime, već pomislio da je majstor samo zato tako dobar jer je bio dva dana bez jela i pila.

Zatim majstor Mrkonja dovrši svoje pripovijedanje i reče:

“I tako sam ja radi sajma skoro unesrećen i po drugi put.”

“A kad vas je sajam unesrećio prvi put?” upita Hlapić.

“To ću ti kod kuće pripovijedati. Ti ćeš se, naime, sad k meni vratiti, mali Hlapiću, i bit će ti dobro, ne boj se. – Sad ne mogu pripovijedati, mori me glad jer sam pojeo samo komadić suha kruha koji mi je u džepu ostao, žeđ sam jedva utišao na potoku.”

Uto je oblak prošao i bila je opet jasna mjesečina. Majstor Mrkonja pogleda Gitu koja je još uvijek sjedjela tiha i mirna kao mala i lijepa, a uplašena ptičica.

“A tko je ovo?” upita majstor Mrkonja.

“Ovo je sirota bez oca i majke kao i ja. Mi putujemo zajedno”, odvrati Hlapić.

“Povest ćemo onda i nju kući”, odvrati majstor i Hlapiću se učini da je majstor tužno uzdahnuo.

Ali onda klikne Hlapić Giti:

“O, koliko sam sada vremena izgubio. Eno mjesec je jasan, žurimo se do Markove kuće!”

“Hajdemo zajedno”, reče majstor Mrkonja. “I meni nije ova šuma draga. Pripovijedat ćeš mi putem kud se tako žuriš.”

XIV.

KOD MARKOVE KUĆE

Uskoro su izašli iz šikare. Majstor Mrkonja vodio je Hlapića za jednu ruku, a Gitu za drugu. Dakako da je tako bilo vrlo lijepo putovati preko livada po mjesečini. Hlapić je pripovijedao majstoru o crnom čovjeku i o Markovoj kravi.

Zatim su izašli na cestu i vidjela se već u blizini Markova kuća. Naskoro stigoše do nje. Oko kuće bilo je sve mirno i vidjelo se da se nije još nikakvo zlo dogodilo. Iz štale čulo se zvonce. To je bila ona lijepa šarena krava što je unutra griskala sijeno i zvonila svojom klepkom ispod vrata.

O, kako je sada bio srećan Hlapić kad je vidio da je za vremena došao, jer crni čovjek nije još odveo kravu!

Bilo je to pred zoru.

U kući je bilo sve tiho. Marko i njegova majka još su spavali.

Uto Hlapić pokuca na vrata, a Markova majka izađe da vidi tko je.

Sad joj Hlapić pripovijedi zašto je došao i reče joj neka čuva svoju kravu.

Kad je Markova mati čula o čemu se radi, digla je ona tri puta ruke k nebu i zahvalila Bogu što joj je poslao Hlapića.

Da joj je crni čovjek odveo kravu, ostala bi ona i Marko sami s deset gusaka. A s deset gusaka ne može živjeti mati s djetetom.

“Po sto puta hvala ti, dijete moje!” rekla je ona i zagrlila Hlapića.

Nato se Hlapić oprosti s njom i pođe dalje s majstorom Mrkonjom i Gitom, koji su ga na cesti čekali.

Markova se mati odmah obukla u svoje najbolje haljine i otišla u općinu po stražara.

Od to doba čuvala su svaku noć dva općinska stražara njenu malu kućicu. Općinski su stražari vrlo hrabri, oni čuju i vide daleko i gdje oni straže, tu se ne može nikomu ništa dogoditi.

No crni čovjek nije došao ni te, ni druge, ni treće noći; nije došao nikada. Tako da su stražari popušili već svaki trideset lula – svaku noć po tri lule – a onda više nijesu ni dolazili.

Ljudi su nakon nekoliko dana našli jednoga mrtvog čovjeka, koji je pao valjda u noći tamo s one otkopane stijene koju je košarač pokazao Giti i Hlapiću na mjesečini.

Taj mrtvi čovjek bio je umotan u crnu kabanicu. Bio je to crni čovjek, koji je tako svršio svoj opaki život.

Kad je oblak pokrio mjesec, prolazio je on valjda uz onu stijenu pa je pao i ubio se.

Tako je onaj isti oblak, nad kojim su u šikari toliko uzdisali Hlapić i Gita, donio spas njima i Markovoj majci, a i majstoru Mrkonji. Da nije bilo toga oblaka, bogzna ne bi li crni čovjek one noći sve bio zatukao.

Zato treba uvijek malo pričekati prije negoli se počne uzdisati.

***

Tako su, dakle, sada svršene sve pogibli i sve zlo na Hlapićevu putovanju. Što dalje dolazi, to je samo tako velika radost i sreća da joj se sigurno Hlapić nije nadao kad se prije osam dana onako sam i rastužen pripravljao u noći i mraku da pobjegne od majstora Mrkonje.
ZAGLAVAK

I.

SREĆA I RADOST

Ne bi bilo vrijedno pripovijedati kako su majstor Mrkonja, Hlapić, Gita i Bundaš doputovali do grada i do kuće majstorove. To pače ni samoga Hlapića nije više zanimalo. Srećni ljudi, naime, putuju, a da i ne znaju da putuju.

Hlapić je putem nabrao lijepu kitu poljskog cvijeća: crvenoga maka i bijelih katarinčica – i to je bilo sve što se dogodilo.

Tako su oni došli u grad pred majstorovu kuću – a onda u dvorište.

O, kako je uskliknula majstorica kad je iznenada vidjela i majstora Mrkonju i Hlapića i Bundaša! Ona je sirota mislila da nijednoga od njih više nikad neće vidjeti. Dočula je da su majstora Mrkonju orobili i odveli u šumu zlikovci, pa je mislila da je mrtav.

Zato je imala veliki crni rubac na glavi i bila je sva zaplakana.

A sad su joj se svi vratili i doveli su joj jednu malu krasnu djevojčicu, koju je majstorica gledala tako milim pogledom da je Giti u srcu bio sve ljepše i ljepše, kao da je velika sreća čeka.

Onda su svi unišli u radionicu – i neka budu sada malo sami da se od srca mogu pozdraviti, zagrliti i okrijepiti od gladi i puta.

II.

MARICA

Malo poslije sjedjeli su u sobi za stolom majstor Mrkonja, majstorica, Hlapić i Gita.

Pošto su se okrijepili i odmorili – sjedjeli su svi mirna i blažena lica.

Samo majstorica je još uvijek tužnim i milim pogledom promatrala Gitu.

Napokon reče majstorica majstoru:

“Tako velika kao Gita bila bi sada naša Marica.”

Nato uzdahnuše i majstor i majstorica, a majstor reče Hlapiću:

“Obećao sam ti da ću ti pripovijedati kakva nas je nesreća zatekla jednoć na sajmu. Slušaj što je bilo. Prije osam godina stanovali smo u drugom gradu. Imali smo malu lijepu kćerku koja se zvala Marica. Bile su joj tri godine – a bila je sve naše veselje. Jednoga dana bio je u onom gradu sajam. Ja sam otišao s mojom robom na sajam i poveo sam svoju malu Maricu. Dok sam ja prodavao robu, izgubilo se najedanput dijete među ljudima na sajmu. Tražili smo je i tražili – ali djeteta je nestalo. Tražili smo je onaj cijeli dan, a zatim osam dana – i mjesec dana i godinu dana. – Ali nikada više ne nađosmo naše male Marice. Bilo je na onom sajmu svakojakoga svijeta. Bogzna koji su opaki ljudi odveli naše dijete i bogzna koliko je pretrpjela ona – a i mi!

Jer što god roditelji misle da dijete trpi, to i oni sami osjećaju. – Napokon smo odselili iz onoga grada da ne vidimo više ono mjesto na kojem nas je takva nesreća zatekla. I od ono doba, mali moj Hlapiću, otvrdnulo je moje srce, i ti si mnogo zato pretrpio. – Ali sad će biti bolje, jer da nije bilo tvoje dobrote, nikada se ne bi Grga popravio ni meni pomogao da utečem.”

Kad je majstor Mrkonja počeo hvaliti Hlapića, bilo je to Hlapiću neobično da nije znao kud bi pogledao. Počeo se od neprilika grepsti za uhom, a onda se sagnuo i počeo brisati čizmice svojim crvenim rukavom.

Napokon upita Hlapić u neprilici:

“A sada dakako ne biste više mogli ni naći ni prepoznati vaše male Marice?”

“Naći je nećemo nikada!” uzdahne majstorica i obriše suzu s lica. “Ali prepoznati bismo je uvijek mogli.”

“Kako biste je prepoznali kad je bila onda tako malena?” upita sada Gita, koja sama umalo da nije počela plakati nad žalošću dobre majstorice.

“Prepoznali bismo je”, odvrati majstorica, “jer kad je bila Marica sasvim malena, uhvatila je nož te sebi porezala palac. Od onog doba imala je na palcu brazgotinu koja je izgledala kao krst.”

O Bože, Bože! Je li tko vidio kako se grle majka i dijete kad se nađu nakon mnogo godina?

Dakako da je Gita bila ona mala Marica – i nosila je brazgotinu na palcu.

“O majko! Moja majko! Dobra majko! Mila moja! Ja sam tvoja Marica!” kliknula je Gita i potrčala u naručaj majstorici.

“Marice moja! Srce moje!” zajeca od sreće majstorica i privine svoje dijete.

Dva puta i tri puta i deset puta grlile se one. U sobi se nije čulo ništa drugo nego radosno jecanje.

Majstor Mrkonja pristupio je Giti, položio je ruku na njenu lijepu glavicu i nije znao od sreće ni riječi da progovori. Činilo se kao da je cijela njihova sobica rasvijetljena zlatnim svjetlom same sreće.

A malomu, dobrom Hlapiću činilo se kao da je u crkvi. On je stajao posve miran, oborio je oči i sklopio ruke, jer mu je samo tako došlo.

Dugo su oni sjedjeli iza toga, dugo su razgovarali, a Gita je s krila majčina prešla na koljena očeva i sve ljepša im se učinila Gita i sve bolji činili se Giti njezini roditelji.

Roditelji su je dakako sada zvali “Maricom”. Ali mi ćemo je do kraja ove knjige zvati Gitom, jer se teško naučiti novom imenu.

I Hlapić je rekao:

“Ja ću te i dalje zvati Gita. Kad kažem ‘Gita’, čini mi se da vidim pred sobom sve one zgode koje smo zajedno doživjeli. A kad kažem ‘Marica’, ne čini mi se ništa. Kao da nijesam ništa rekao!”

“Dosta je bilo zgoda, mali moj Hlapiću”, reče majstor “Nikada nećemo doznati tko je našu Maricu na onom sajmu odveo i tko ju je predao gospodaru cirkusa. No moglo bi biti da je to bio onaj crni čovjek koji je mene orobio i koji je, kako pripovijedaš, doveo ukradenoga vranca u cirkus. A da nije bilo tebe, moj Hlapiću, nikada se ne bi Marica vratila k nama.”

“Nemojte me hvaliti”, reče Hlapić. “Da vi nijeste bili tako oštri sa mnom, nikad ja ne bih bio pobjegao od vas, niti bih našao Gitu. Možda je to vaša zasluga. To se nikada ne zna.”

Hlapić je imao pravo kad je tako govorio. Kad čovjek čovjeka hvali, nikada ne zna je li pogodio. Zato je najpametnije da obojica Bogu zahvale.

To oni i učiniše.

Drugog dana ujutru kupiše majstor i majstorica najprije nova odijela Hlapiću i Giti, a zatim se opremiše svi lijepo i odoše u crkvu. Kad su stupili u crkvu, sinulo je upravo na sve crkvene prozore veselo sunce – i tako su oni vidjeli da su sada pogodili i da se sam Bog raduje sreći koju im je udijelio.

III.

HLAPIĆEVA BAŠTINA

Kad su se vratili iz crkve, reče Hlapić:

“Ja imam još posla napolju. Molim vas, majstore, da mi dopustite da odem na po sata.”

Majstor mu to dopusti, jer je sada bilo sve drugačije nego onda kad je Hlapić u zelenim hlačama kreketao.

Hlapić zatim uzme onu kitu crvenog maka i bijelih katarinčica i reče: “To sam nekomu obećao.”

Sada može svatko uvidjeti kako je mudar i pošten bio Hlapić. Kroz sve one mnoge pogibelji i neprilike na svom putu nije on zaboravio da je obećao donijeti cvijeće onoj služavki bude li starcu mljekaru pomogla da ne mora sam nositi mlijeko uza stube.

Hlapić je, dakle, sada išao kroz grad i nosio je svoju kitu cvijeća onoj služavki. Odmah je našao i prepoznao onu visoku kuću. Popeo se u treći kat i pozvonio na vratima.

Sluškinja je otvorila vrata i sva se začudila kad je vidjela onoga šarenog Hlapića sada tako lijepo obučena. No ipak ga je odmah prepoznala, jer se ljudi ne poznaju po odijelu nego po očima.

“Gospojice, donio sam vam obećano cvijeće”, reče Hlapić i pruži joj onu kitu maka i katarinčica.

“O, kako si ti pošten, mali!”, reče sluškinja, “i kako si srećan. Ima za tebe jedno pismo ovdje. Da nijesi došao s cvijećem, nikada ga ne bi dobio.”

Hlapić je mnogo toga doživio na svom putu, ali još nikada u svom životu nije dobio pismo.

Zato se upravo prenerazio kad je sluškinja unišla u svoju sobu i donijela veliko pismo te ga predala Hlapiću i rekla:

“Ovo pismo je donio neki dječak. Rekao je da je starac mljekar umro od starosti. A ovo je pismo dao napisati prije smrti. Ako šegrt Hlapić dođe s cvijećem k meni, neka mu predam ovo pismo”, rekao je dječak.

Tako je pripovijedala sluškinja, a Hlapić je stao sav zamišljen i okretao je pismo u ruci. Nije pravo znao što da učini s pismom, i već je pomislio ne bi li najbolje bilo da ga pokloni sluškinji zajedno s cvijećem.

“No to ipak ne bi imalo smisla”, pomisli on zatim, “jer na pismu je natpis ‘Šegrtu Hlapiću’, a to sam samo ja na cijelom svijetu.”

Nato se Hlapić odluči i brže-bolje raskine pismo.

To je bilo vrlo mudro. I tko god se boji kojega pisma, neka isto tako učini jer je svako pismo još mnogo strašnije dok je zatvoreno i dok se ne zna što je u njemu.

No to je bilo zaista veselo pismo! U njemu je velikim slovima pisalo ovo:

“Umro je starac mljekar bez djece, bez rođaka i bez kumova. Na smrtnoj postelji sjetio se šegrta Hlapića i ostavio mu svoja kola i svoga magarca. Ovo se daje na znanje šegrtu Hlapiću s pozivom da dođe po svoju baštinu u starčev bivši stan kraj gradske malte.”

Ozgo i ozdo na pismu još je nešto bilo napisano slovima i brojevima. To je valjda bio natpis i potpis. Ali to nije Hlapić ni sada ni poslije pročitao. Kada je on čuo da je baštinio kola i magarca, nije se zaista više brinuo tko mu to javlja.

Njegovo je srce bilo sada puno zahvalnosti.

“O, kako je bio dobar taj starac! Kako bih mu rado zahvalio!” kliknuo je Hlapić. “Kad bi on barem mogao vidjeti kako ćemo Gita i ja timariti i čuvati njegova magarca!”

“Zbogom! zbogom! gospojice, žurim se da javim Giti veselu vijest!”

Hlapić htjede da potrči na stube.

Ali uto je izašla iz sobe stara i otmjena gospođa, kod koje je služila ona sluškinja. Gospođa je bila u crnoj svilenoj haljini s bijelom kapicom na glavi.

Ona je čula od svoje sluškinje kako je dobar i neobičan taj šegrt Hlapić.

Dakako da mu je ona sada ponudila da će ga primiti za svoga sina i da će ga dati izučiti gospodske škole.

Ali Hlapić skine kapu, pristupi k otmjenoj gospođi, pa je poljubi u ruku i reče:

“Ja ću ostati postolar, jer mi je taj zanat najviše omilio.”

A zatim reče još Hlapić:

“Ionako ima više ljudi koji deru cipele, nego onakvih koji ih prave.”

Otmjena gospođa se nasmijala i odmah je uvidjela da bi za Hlapića zaista šteta bila kad ne bi postao postolar. A Hlapić poljubi je još jednom u ruku, a onda potrči sav srećan sa svojim pismom niza stube.

Uistinu je Hlapić ljubio svoj postolarski zanat, no u ovaj čas je više mislio na svoga magarca, kojemu kod otmjene gospoje nikako ne bi bilo mjesta.

Hlapić je hrlio gradskim ulicama i bio je začas kod kuće.

“Vozit ćemo cipele na magarcu!” vikne on već na vratima majstoru Mrkonji, a onda pokaže svoje pismo i pripovjedi svima što se dogodilo.

Toga dana poslije podne odoše Gita i Hlapić po magarca i po kola.

Dakako da bi oni teško našli starčevu kućicu, ali u pismu je pisalo da je starac stanovao kod gradske malte. A malta je visoka i strši uvis tako da ju je lako naći.

Kad je Hlapić pokazao svoje pismo, dadoše mu oni ljudi koji su stanovali prije sa starcem magarca i kola.

Zaista bi bilo vrijedno vidjeti kako su se Gita i Hlapić vozili u grad na Hlapićevu magarcu!

To je bilo tako lijepo i veselo da je Gita samo žalila što sad nema svoju zlatnu trublju da u nju trubi. Poznalo joj se još uvijek da je odrasla u cirkusu!

No Hlapić joj odmah reče da kćeri majstora Mrkonje ne bi pristajalo da kroz grad trubi kad se vozi na magarcu.

I tako su oni samo tiho i radosno pjevali cijelim putem i pucali bičem nad mudrim magarcem, koji je strigao svojim visokim ušima.

No pred kućom majstora Mrkonje nije Hlapić mogao da se od radosti suzdrži, nego je skočio s kola i bacio svoju kapu visoko. Onda je potrčao do kućnih vrata i pružio glavu unutra, i viknuo u sav glas:

“Eto magarca!”

“O, što si to rekao!” nasmija se Gita i stade se rugati Hlapiću.

Dakako da su svi ljudi znali da Hlapić nije mislio sebe kad je pružio glavu kroz vrata i rekao: “Eto magarca!” – ali obijesna Gita ipak mu se rugala i obadvoje se smijalo.

Da ne bi više bilo zabune, odmah okrstiše magarca i to imenom “Kokodan”.

Tamo je stajala jedna žena, pa kad je vidjela kako su se krasno dovezli Gita i Hlapić na magarcu i kako su veseli i srećni, rekla je:

“Bože moj, kako bi djeci lijepo bilo da uvijek ostanu tako malena!”

“Onda bismo morali cijeli naš život ići u isti razred”, reče Hlapić.

“A to ne bi učitelji dopustili pa bi bilo neprilika. Zato je najbolje da se sad igramo, a poslije ćemo morati kao i drugi ljudi.”

SVRŠETAK

Tako je i bilo.

Hlapić i Gita narasli su poslije veliki. Hlapić je ostao postolar, a Gita je i zaboravila da je bila nekad u cirkusu. Samo jedanput dogodilo se nešto što ju je na to sjetilo.

Nakon nekoliko godina došao je, naime, u onaj grad neki cirkus i majstor Mrkonja pošao je u nedjelju sa svojom obitelji u cirkus.

Tu je Gita najedanput vidjela kako je u cirkus ušla neka krasna mala djevojčica na bijelom konju. To je bio Gitin nekadašnji “Soko”. Djevojčica je bila isto tako lijepa i malena kao što je nekoć bila Gita. A Soko je bio isto tako dobar i mio kao prije. Samo je bio malo posijedio te je bio još bjeliji, jer i konji postaju sijedi, premda nemaju takvih briga kao ljudi. Gita je vidjela i svoju papigu – i saznala je da je i njoj i Sokolu vrlo dobro kod novoga gospodara.

Stari se gospodar, naime, skoro iza Gitina bijega razbolio – a onda se ispovjedio i spokojno umro, što je za takvoga grešnika najbolje.

***

Poslije su Gita i Hlapić narasli još i veći, a onda su se vjenčali. Kasnije su preuzeli posao od majstora Mrkonje, koji je već bio jako ostario.

Gita i Hlapić imali su četvero djece i tri šegrta.

U nedjelju popodne sakupili su se šegrti i djeca oko njih i oni su im pripovijedali “čudnovate zgode šegrta Hlapića”.

A čizmice su stajale i onda i uvijek u malom staklenom ormariću na velikom ormaru i tko god je htio, mogao ih je vidjeti.

Ako je komu žao što je pripovijest već gotova, neka pregleda još jednom cijelu knjigu i neka pokuša izbrojiti komu je sve pomogao na putu šegrt Hlapić, malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce.

1 , 2