Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata

Ivana Brlić-Mažuranić



SADRŽAJ:
I. SUŽANJ U CARIGRADU
II. PERPERI
III. VIŠKO I PEDRO
IV. POSLANSTVO MAMELUKA
V. AIDA I MIRJAM
VI. MEĐU BEDEMIMA SARAJA
VII. PRODAJE SE SUŽANJ
VIII. NOĆ NA EUFRATU
IX. INDIJSKO SELO
X. KAMBAJA
XI. MAHMUD BEGR
XII. POKLONSTVO
XIII. POTRES U CARIGRADU
XIV. U KUĆARKU PRAVEDNIKA
XV. HORO POD PLOVDIVOM
XVI. STRELICA POGAĐA
XVII. “VO IMJA OCA…”
XVIII. MAHMUD BEGR I JAŠA DALMATIN

KRATKI TUMAČ NEKOJIM STAVKAMA JAŠE DALMATINA.

RJEČNIK

I.

SUŽANJ U CARIGRADU

U Carigradu živio je nazad nekoliko vjekova (g. 1470.) mladić, zapravo još dječak, snažan, zdrav i osobito okretan. Njegov gospodar i njegovi druzi nazivali ga Jaša Dalmatin. Jaša je, uz mnoge druge mladiće sa obala Jadrana, dopao u tursko sužanjstvo kad su Turci, iza jedne od svojih pobjeda, haračili uz svoju granicu sve do dalmatinske obale. Dovezen kao sužanj u Carigrad, živio je dakako Jaša u oskudici i u bijedi – no njegova krepka duša bila je puna nade i puna želje da se podigne na dostojniji život. – Odijelo je na Jaši bilo jadno i odrpano; bose su mu noge, a svijetli pramovi bez reda padaju do ramena. Sve mu je to podavalo pravi lik siromaška – no njegovo vitko i uspravno tijelo i crne, neobično velike i sjajne oči, pokazivale su kolika odlučnost i kolika vatra leži u tom dječaku.

Jaša je živio u domu gospodara trgovca koji ga bijaše kupio. Živio je u jadnom a golemom predgrađu carigradskom gdje se u najvećem metežu i u najvećoj prljavosti sabirala tolika smjesa naroda, tolika množina sirotinje, tolika vreva malih trgovaca, prodavača, a i varalica da bi svakoga dječaka Jašinog doba ovakova okolina, a u tako tužnim prilikama, mogla učiniti ili kukavicom ili zločincem. No Jaša je u ovom nečistom okolišu nosio u svojoj duši neizbrisivi čisti temelj: nosio je uspomenu na bijele sunčane prudove i na kršne blještave dalmatinske obale. Osim toga zasjela je duboko u njegovu dušu stroga i neumoljiva bogumilska vjera koju je ovdje u sužanjstvu među nevjernicima morao tajiti, no koja mu je svojim kratkim sažetim molitvama uvijek davala snage u nevolji, a upute u teškoćama sužanjskog života.

Uvijek bodar, uvijek spreman da se uhvati svakog posla, obavljao je Jaša u domu svoga gospodara razne kućne poslove vješto, hitro i okretno. A kako je uz to znao da svojom čas zvučnom, čas bolnom dalmatinskom pjesmom razveseli i raznježi ukućane i gospodara, to se ovome i nije žurilo da mladog roba dalje proda.

Kad god bi Jaša, svršivši kućne poslove, uhvatio slobodnog vremena, boravio je on na carigradskom pristaništu brodova i hodao uz obalu te goleme svjetske luke. Silni se jedrenjaci sjatili ovdje, nebrojene manje brodice, vitke hitroplovke i lađice svake vrsti vrzle se, krstarile, uzmicale, razmicale te udarale veslima i kormanima. Nikada, ni za punog zatišja, nije se more moglo smiriti u ovom bezbroju trgovačkih, vojnih, a i raskošnih gavanskih brodova koji su po svojim vezama katkada morali da uđu u ovo središte pomorske trgovine. – Jašine oči pomno su pratile sve pokrete brodova, i promatrajući tako danomice onu množinu konopa i uzica na jedrima i jarbolima oštrio je Jaša svoj um. – Htio je on da prodre u svaku zagonetku i da je odgonetne sam bez poduke. Vlastitim razmišljanjem rješavao je smisao i zadaću tih bezbrojnih konopaca. – Jaša je od najmanjih nogu ljubio brodove, smatrao ih, dok je još bio dječarac, nekim živim bićima. Na rodnoj obali Dalmacije pokušavao bi da priprostim ribarskim čamcem obađe i oplovi opasnije stijene ili pličine. A velike jedrenjake koji bi se na pučini ukazivali ili od vremena do vremena uz njegov rodni žal pristajali promatrao je željnim očima. Sada je pak raznolikost, obilje i živahnost carigradske luke bila za njega neopisivo privlačljiva. Znao bi često, preskakujući iz čuna u čun, doći posve blizu većim jedrenjacima te bi se onda doticao njihove oble, katranisane trupine i nastojao da odgonetne njen ustroj. Sve polako tražio je Jaša da se upozna sa mornarima kako bi mu dali da vidi nutrinu njihove brodice, raspored ukrcane robe, poveze jedara, mornarske ležaje i svu onu priprostu a tako snažnu udezbu tadašnjega pomorskog života. Neuredna, neugledna i nečista učinila bi se takova nutrina broda svakome dječaku odgojenom u udobnom životu. Za Jašu je naprotiv ovakovo posmatranje uredbe jedrenjaka bilo divotno. Njemu je svaka brodica donosila dah one, za njega nepoznate daljine iz koje je doplovila i put koje će opet da zaplovi čim dobar vjetar zahvati njena bijela razapeta jedra.

Tako se Jaša upoznao sa mornarima nekoga portugalskog broda. Mnogo je portugalskih trgovačkih, a i bojnih brodova dolazilo u ono doba u carigradsku luku. Portugalski kralj Alfonzo V Afrikanac i sultan Mehmed II. bili su, unatoč prirodnim razrožnostima, ipak povezani mnogim zajedničkim probicima. Najviše je ova dva vladara vezivala s jedne strane borba Osmanlijskog Carstva protiv Egipta, a s druge strane želja Portugala da sebi osigura nesmetan trgovački put do bogatstva Indije.

Jaša je u večernje sate dolazio na portugalsku brodicu na kojoj je među ostalim mornarima bio i Viško, Dalmatin kao i Jaša. Živo i slikovito pričao je Viško o divotama, o raskošima, o blagu i bogatstvu Indije. – Dok se na večernjem smirenom valovlju tiho zibala crno obojena brodica, dotle su oba Dalmatina, u ovoj dalekoj luci gdje su se vrzle želje i glasovi tolikih naroda, razgovarali svojim rodnim jezikom.

Viško koji bijaše iskusan, zreo mornar znao je da krasno priča, a Jaša, mlad i pun snage, slušao je žedno što Viško priča o čudesima Indije. – Kad bi se Jaša kasno u noć vraćao kući nakon takovih razgovora, bio je sav okupljen onim što bijaše čuo. – “Zar tamo gdje je toliko obilje, zar tamo ne bi bilo mjesta i života za Jašu Dalmatina?” – pitao se uzbuđeno mladić. Pa kad bi onda uz dva-tri druga sužnja legao na stare vreće pod niskim krovićem ukraj konjske staje, zamislio bi se Jaša toliko da bi zaboravljao na kako jadnom ležaju ovdje leži i kako su daleko od njega i od njegova života sve one divote o kojima sanjari. Zanesena mašta donosila mu je nebrojene prizore raskošnih palača, gledao je samoga sebe u bogatim haljama, a prije svega dočaravao je sebi teške bojne okršaje i bojnu slavu koja mu donosi sve veće uspjehe.

Kako li je siromašak mladi sužanj mogao ma i sanjati ovako smione – nemoguće sne? Eto kako: sina i unuka dinarskih boraca, odgojenog uz pjesme slijepog guslara, mamila je prije svega bojna slava. Pa jer je Jaša bio naučio da bez straha misli na muke, na napore i na pogibli bojnoga života, zato je on u svojim maštanjima baš preko ovoga opasnog mosta gradio putove k zamišljenim uspjesima. – No Jašina je ćud bila srećno sastavljena. Uz ovako bujnu maštu bio je on ipak pun razbora i svjesna prosuđivanja. Znao je da s ovakovim pustim maštanjem nikada s ovoga jadnog ležaja neće saći.

- Viško! – reče on jedne večeri mornaru – Hajde da se okušamo!

- A u čemu?

- Nije li u vas na Visu bilo, kao i u nas, gađanja strelicom? Strijelci redom prilaze i stupivši na novi prostrti gunjac gađaju u cilj, pa koji od njih bude najbolji u gađanju, njegov je gunjac.

- Šališ se! – nasmija se Viško, pa se umjesto odgovora sagne i dohvati komadić okruglog drveta koji je pred njim na palubi ležao. Baci ga oštrim zamahom uskliknuvši:

- Pazi crnoga! – Komad drveta poleti zviždeći zrakom i pogodi jedinoga crnog galeba koji se u velikoj skupini sivih galebova zibao na valovima, pedeset koračaja od brodice.

- Tako ti se, moj Jaša, kod nas na Visu gađa rukom i lukom. Nema gunjaca koliko bi ih trebao za najbolje strijelce na Visu.

Zatim Viško ispriča Jaši kako se kod njih u gradu od godine do godine bira po šest počasnih strijelaca koji u slučaju navale imadu da stanu na šest najvažnijih mjesta za obranu. A toliko su vješti ti strijelci da neki od njih na svečane dane izvode opasnu igru. Na užetu, napetom među dva jarbola, hoda strijelac viški, a na dalekoj obali obješena je karika. Hodajući po užetu, stane strijelac načas, odapne svoj luk, a strelica sigurno skine obješenu kariku.

Jaša sada još i više prione moliti da ga Viško uputi u strijeljanju. I konačno obrekne Viško da će ili nabaviti ili za nuždu izdjeljati lukove i strelice. – A nije baš ni lako niti bezopasno pribaviti sužnju luk i strelicu.

Nekoliko dana nakon toga sašao je Jaša rano pred zoru dolje na obalu. Nosio je vedricu da zagrabi mora za kućnu porabu. Bio je još mrak, jutarnja magla ležala je nad morem. Samo su jarboli virili kao vitki tornjevi iz bijelog pokrova magle. Tišina je bila potpuna. Mornari su spavali u brodicama. Samo gdjekoji mornar-stražar na palubi protezao je svoje prozeble udove. Vazda se tajnovitim činio Jaši taj jutarnji muk i on je stao načas da od navike pobroji jarbole u ovom odsječku luke. – U to odjedared začuje kako u ovoj tišini resko i zdvojno kliče neki starački glas. Prema Jaši trčao je obalom stari Osmanlija, trgovac Jusuf.

Trčao je, jaukao, mahao rukama i sve trčeći pokazivao prstom spram ulaza luke. Tamo se, kroz maglu, vidjela crna, ovelika brodica na jedan jarbol. Njihala se ona, nevezana, tik uz obalu, okretala se čas ovamo, čas onamo, i svaki je čas prijetila opasnost da udari o kamenje obale!

- O, o! Pogane li čeljadi! Ostavili obojica brodicu, dušmani moji krvavi! – siktao je i pištao starac.

Bila je ono njegova brodica, razvezala se noću, a kako oba čuvara bijahu otišli da se provesele u gradu, to je brodica odlutala tokom noći sve do izlaza luke.

- Allah mi pomogao! – klicao je uvijek novim očajem stari Jusuf.

- I onoj dvojici kad se vrate, amin! – našali se Jaša.

Jusuf nastavi da trči i da krikom budi i saziva mornare sa ostalih brodica da mu dovedu njegov brod. Trčao je koliko mu staračke sile davale; trčao je onim posebnim osmanlijskim načinom držeći kod trčanja gornje tijelo što uspravnije i bacajući noge prama naprijed, a ne natraške kako se to inače kod trčanja čini.

- Pomozi, tko je prijatelj! – vrištao Jusuf da uzbuni luku. No stari trgovac bio je poznat radi svoje škrtosti, pa su sada mornari s posmijehom s mnogih brodica promatrali daleki jedrenjak i počeli bez žurbe da se tek dogovaraju tko će poći i da li će tko poći po njega. A brodica se tamo, u daljini, njihala bezglavo i nesuvislo. Njihala se to radosnije što joj je više prijetilo da udari o onaj najveći obalni kamen. Onda bi opet slučajno i posve neočekivano učinila dobar obrat da se odmah opet povrati na najopasnije mjesto.

- Ostavili je ljudi, pa radi onako kako bi radila glava da je ostavi mozak – šalili se ljudi i spremali se polako, sve draškajući starog škrca, u pomoć brodici.

Uto opazi očajni Jusuf, koji je badava požurivao zlorade mornare, kako se od obale otisnuo čamac.

- Ne vrišti toliko – vikne iz čamca Jaša Dalmatin. – Dovest ću ti je! Sad se Jusuf još više uskriještio. – Ne vjerujte mu, ljudi! Zlotvor bezočni! Gdje će zelenko dovesti ovoliku brodicu?!

- Dovest ću ti je, starče – opet viknu Jaša – doći će ti na dlan kao pitoma golubica!

- Dovedi, dovedi, golube! – okrenu iznenada Jusuf. – Dovedi! Golubova se najeo! – Ali nećeš dovesti, nitkove! Razbit ćeš je, huljo prosjačka! – A gle! Pazite ljudi kako oštro vozi! Vozi! Vozi! Zvjezdani sine! – trabunjao je tako i ovo i ono od teške brige stari škrtac, skakutao kao vrabac ovamo i onamo i hvatao se rukama za glavu.

A Jaša upre o vesla. Za kratak čas bio je čamac uz brodicu. Oštro oko starog Jusufa ipak je teško razaznavalo na ovu daljinu što se tamo zbiva. Vidjelo se samo kako je Jaša pristao uz brodicu i kako se penje uz njenu trupinu. Brodica se još uvijek njihala nesuvislo, bez smisla, bez cilja. Sam samcat uspeo se mladi sužanj uz bok lađe i prebacio se na palubu.

Čudan ga osjećaj obuze. Tu je on, Jaša Dalmatin, sam na brodici, i prema tome njezin gospodar. Tu su jadra u punoj snazi, koja treba samo da razapne, a tamo eno istok koji je u taj tren počeo da se oblijeva zlatom zore. Istok! Istok! Sva čudesa, sva tajnovita blaga, sve raskoši i sve divote Indije leže tamo, u pravcu onih zlatnih oblačaka, i samo da uhvatiš vjetar koji je u taj čas s kopna dunuo – i samo da okreneš kormilom – pa te eto, Jaša – eto te, dosad sužnju Jaša, – gdje ploviš – ploviš! Ti, slobodan! Ti, gospodar svoj, gospodar ove brodice! Pa da pokušate vas dvoje, ti i brodica, sreću junačku!

Samo kratak čas zanio se Jaša svojim snovima, samo je tren bio u sumnji što mu je činiti. Onda zdrav razbor odredi smjer i Jaši i Jusufovoj brodici. Hitro i snažno, kao da hoće da prekine nit vlastitim žudnjama, stane Jaša, sam samcat da razapinje i namješta jedra na jedrenjaku. Prvi puta u životu laćao se on ovog posla na ovako velikoj brodici. Uhvatila ga neka čudna a slatka strepnja kad je po prvi puta i na vlastitu odgovornost počeo da dohvaća, razrešuje i priteže tolike isprekidane konope koje je tako često izdaleka posmatrao i proučavao. Sa zebnjom, sa žudnjom i sa grozničavim očekivanjem motrio je i tok vjetra i divno napinjanje jadra, a onda, poskočivši na krmu, čvrstom rukom ustali kormilo koje je do ovog časa bez ljudske ruke bilo tek mrtav, neznačajan komad drveta. U isti tren brodica uhvati stalnost, pa onda pravac. Jakost, volja i razbor čovjeka-sužnja čarobnom su moći nadahnuli brodicu! Ona je sada disala njegovim dahom, kucala je njegovom snagom i polazila putem njegovih želja.

Nije Jaša mislio u taj tren ni na Jusufa, ni na svoje sužanjstvo, ni na jade, ni na čežnje svoje. Sve misli, sve sile, svi živci njegovi bili su u taj tren sasvim posvećeni poslu kojega se bijaše vlastitom voljom latio. “Jesam li uhvatio smisao kormilu i jadru? Jesam li brodici dao onaj pravac kojim će najviše iskoristiti snagu vjetra? Hoću li na dobro izvesti djelo koje sam možda prenaglo preuzeo?” Ovako je određeno i sažeto tekla Jašina misao dok je, napet kao tetiva, čekao.

I gle! Razapeto jedro samo na čas bijaše zatreptilo kao da se otima svojoj zadaći, ali odmah zatim uhvati sa strane puni jutarnji vjetar Napelo se kao jedra jabuka, a brodica, kao da sjaji novim životom, uspravna, ustaljena i nepokolebiva zaplovila je sigurnim pravcem ravno naprama starom Jusufu. Na kormilu je stajao Jaša, a sunce, koje bijaše upravo granulo, napunilo je svojim svjetlom razapeto jedro u koje je mladi sužanj upirao svoj gosparski pogled. Stari Jusuf, nakon teškog uzbuđenja, pao je sada u grčeviti, radosni smijeh. Širio je ruke u susret brodici i kliktao je od smijeha. Sagibao se od nestrpljivosti, čučnuo svaki čas da pljesne rukama po koljenima i uzvikivao: “Zvjezdani sine! Sunce te pozlatilo!”

Tako je Jusuf raširenih ruku dočekao svoju brodicu.

II.

PERPERI

Dinje i lubenice, poslagane u dvije omašne visoke hrpe, zapremale su veliki dio nepravilnog trga. Svojim jakim, slatkim mirisom i svojim bojama te su dvije hrpe (jedna svijetlozelena sa nekoliko jarko crvenih prorezanih lubenica, a druga žuta kao carski dukat) nadvladale cijeli okoliš da se zapravo nije mogla osjetiti sva rugoba toga malog, neravnog trga koji se spuštao nešto nizbrdice. Kućarice kojima si lako mogao dohvatiti otrcani daščani krov, spremišta u koja si kroz napuknute daske mogao pružiti ruku, ograde kojekako skalupljene od čađavih stupova i dasaka što bijahu preostali iza brojnih požara u tom predgrađu – takova je okolina stvarala ovaj trg. U jednom uglu blještave boje dinja i lubenica, a u drugome neugledni sivi čopor od kojih tridesetak magaraca i mazgi pod praznim samarima.

Goniči i baštovani bijahu toga dana donijeli plodove svojih bostana i nudili ih u tolikoj množini da je cjenkanje i prepiranje baštovana i pretrglija bilo zaglušno.

Ovaj ne da, a onaj uzima. Nasilno hvata pretrglija svoju žrtvu za ruku i pljeska svojim dlanom o njegov, ali baštovan ne pristaje, i otuda natezanje, graja.

A mudra magarad, navikla na ovu vrevu, sagnula je glave i mirno izabire slamčice što leže u prašini među krupnim kvrgama kamenog pločnika.

Mali petogodišnji Alija stajao je pred jednom od drvenjara na prevaljenom sanduku. Svojom zamusanom ručicom zahvaćao je iz bakrene zdjele krupne sjemenke misirače i sipao ih polako u izduben trešnjev panj koji je stajao na ovisokom stupu. Mali se Alija nadvirivao da vidi kako sjemenke padaju na dno.

- “Dosta je!” – reče Jaša. Brižno odmaknu ruku djeteta s ruba panja te stane laganim jelovim batom oprezno udarati po sjemenkama da im ne razbije jezgru, poslasticu turskih obroka. Dotle dijete izvadilo iz njedara malen omot uvezan u krpu, a u njemu nekoliko zrnaca, crnih i laganih kao ugalj.

- “Što je ovo?” – upita iznenađeno Jaša svog gospodara Selima koji bijaše izišao iz dućana.

- “Ne znam! Uzeo sam dolje na obali nekom Etiopljaninu iz torbe.”

- “Raste li to ovako?” – promatrao Jaša zrnca.

- “Kaže čovjek da je to paljeno na žeravici.”

- “A što im je to?” – upita Jaša.

- “Šta ja znam!” – kratkorjeko će Selim.

Jaša istrese iz panjića sjemenke misirače, a dijete, radoznalo nad crnim zrncima, baci ih u panj. Za čas pod udarcima bata zapucketa šuplje i zvonko. Jak, ugodan miris pržene kave podiže se iz panja.

- “Dina mi, čudo kako to miriše!” – reče Selim. Opojan i prijatan miris kave prevari Osmanliju. Dohvati iz panja one mrke prašine i metne u usta. Neslano, bez slasti, bez sadržine, melja se po ustima! Ljutito pljucne Selim.

- “Pogane li stvari! Baci to!”

- “Dobro je za onu etiopsku divljačinu!” – nasmije se Jaša. Izbaci na put crnu prašinu te pomno izbriše panjić koji je uporno mirisao. – Skoro naiđe novi čopor magaraca. Utapkaše, razgaziše i raznesoše na svojim kopitima prvu “crnu kafu” koja bijaše zalutala u Carigrad. Selim uniđe opet u svoj dućan i sjede na rogožinu. Odatle je sa zadovoljstvom promatrao svog sinčića Aliju gdje otpuhuje žutu tanašnu pljevu sjemenki sa svojih ručica. – Turci nada sve cijene odraslost, pa i za dječjih godina uzgajaju u svojih sinova ozbiljnost kao muževno svojstvo. – Jaša je bio odlučan i vedar u svom ponašanju, a ipak suzdržljiv i škrt na riječima. – Kad bi govorio, njegov je glas bio izglađen i mekan, a oči su mu uvijek ravno gledale u oči onoga s kim je govorio. Sve ove odlike željkovao je Selim za svoga sina, pa ga je zato rado ostavljao pod Jašinom paskom.

Nikada, za dvije godine svog boravka kod Selima, nije Jaša napomenuo ni riječi o svom rodu, o rodnoj kući ili o svome porodu. Je li to bio prirođeni oprez? ili bol? ili ponos? Svakako je mladi sužanj na dno svoje duše zauvijek pokopao tajnu svoga doma. No Selim bijaše opazio da Jaša jednako znade suspreći i bol i radost. – Vidio je da mladić mirno prima pohvalu i nagradu, kao što znade s mirom podnijeti kazne, neminovne u životu roba. Pa je iskusni Selim iz svega Jašinog držanja zaključio da je Jaša starog plemena i dobrog koljena.

Dinje i lubenice bile su prekupljene. Kupio ih Grk po imenu Kale, onaj koji je najglasnije zvektao bakrenim sitnišem. Sada je trebalo prenijeti obje hrpe sa trga u Grkovo dvorište. Kale domahnu preko trga Jaši, a Jaša kimne glavom. Jaša podigne malog Aliju te njega i punu zdjelu očišćenih sjemenki pruži sa trga preko tezge Selimu. Zatvarao se dućan noću samo daščanim kapkom – sada je kapak bio odignut i poduprt motkom.

- “Zove me Grk” – reče Jaša.

- “Idi!” – odvrati Selim i prihvati dijete. Selimu nije bilo krivo da Jaša zaradi koji bakriš. Ako od svoje zarade kupi somun za dva perpera ili alve za perper, toliko će manje u kući pojesti. – A s druge strane: pročuje li se da je Jaša valjan radnik, i cijena će mu porasti.

Jaša se brzo pogodio sa Grkom. Za četiri perpera prenijet će mu u dvorište obje hrpe. Koliki je ovo napor? Koliko vremena treba za to? Svejedno! Za Jašu je bilo važno tek jedno: da dobije bakriš i da sutra kupi Višku olova za strelice.

Jaša uhvati košare. Radio je hitro i okretno, a urezivao kod svakog koša oznaku u ljeskovu šibu. Hrpa na trgu bivala je sve manja, a hrpe u Grkovu dvorištu rasle su pravilne, naprama vrhu sve šiljastije.

No kada je stari Jusuf nešto kasnije prolazio uz dvorište Grka, naišao je na dva rvača. Jaša bijaše oborio na pločnik dugokrakoga odrpanog Armenca kojemu se u padu četiri perpera prosula iz šake. Klečeći jednako na svom protivniku, pokupi Jaša perpere dok je pritisnuti Armenac ležao mrk i bijesna pogleda.

- “Evo! To je tvoje!” – reče Jaša i dobaci mu perper od milostinje. Armenac dohvati novac. Ali uto se Jaša, koji bijaše ustao, zagleda zamišljeno u njega. A onda mu dobaci i ona ostala tri perpera.

- “Evo ti i ovo! Ali da nisi više dolazio gdje ja radim.”

U vrevi i zaposlenosti trga nitko do starog Jusufa nije pazio na borbu obaju mladića. Jusuf je pak motrio sa smijehom kako je Jaša oborio Armenca i platio mu perper.

Ali kada je Jaša Armencu dobacio još i ona tri perpera, začudi se Jusuf. Bijaše Jusuf dao Jaši samo dvije kape suhih smokava za spas svoje brodice, a Jaša eto bez nužde baca cijela tri perpera! – Starac pođe za Jašom i upita radoznalo:

- “Neka si mu dao onaj jedan perper! Ali zašto si mu dao još i ona tri?”

- “Svuda mi se upliće, bitanga! Sada mi od Grka ubrao prevarom svu zaradu. Pusti li me odsada na miru, nisam ga skupo platio!”

- “Gle! Račundžija si ti! nećeš propasti u svijetu” – usklikne stari zadivljeno tresući glavom. Ali se odmah ugrize za jezik i pogleda naprama Selimovu dućanu nije li ga Selim čuo.

- “Baš sam stara budala” – prekori sam sebe stari Jusuf gegajući se niz trg. – “Hvalim glasno onu robu koju će drugi na pazar iznijeti.”

III.

VIŠKO I PEDRO

“A koliko ih je bilo?”

- “Bog te pita. Ti znaš da ja nisam od juče, ali se meni, vjere mi, zamutio mozak kada su se stali iskrcavati. Galija za galijom, čun za čunom, jedno kićenije i šarenije nego drugo. A istom kad stadoše da izlaze! To svila, to srma, to zlato, to srebro! Ma ne znam ni da ti pričam što je sve bilo oko vezira i po poslanicima! – Meni, moj Viško, da su samo one dvije bijele deve i sve ono što je na njima!”

- “Pa da s devama pođeš uzduž i poprijeko tvoga Portugala! Lijepe bi senorite gledate tvoje deve, a tebi bi žak punile novcem! – E, to bi baš bio posao za te, Pedro! – Ali nisu mamelučke deve za tebe, moj sinko, već za padišaha” – nasmija se Viško.

Sjedili su Pedro i Viško u besposlici blagdana visoko na jednom od carigradskih brežuljaka. Za leđima im orijaško kamenje razorenih bedema, a pred njima valovit grad, sjajan, bijel i blještav, zagrljen plavim morem. Grad je ležao sa svojim vitkim minaretima i s teškim gradskim vratima od kojih su dvanaestora dizala svoje kamene lukove. – Jedna jedina, najstarija, drvena i orijaška vrata odizala se svojom tamnom bojom od one nepregledne množine kamena. – Pod ovim je vratima poginuo, zagrnut u svoju carsku bagrenicu, posljednji vladar Bizanta – Konstantin XI.

Vjetar, vruć i nesnosan, zamahivao je iza kamenja kud se bijahu zaklonili Viško i Pedro. Grbave i bujne masline i rogači sa svojim blještavim glatkim lišćem rasli su uz čemprese u divljem neredu po razvalinama bedema. Vjetar je zviždao kroz njihove grane i hvatao se u taj zeleni guštik.

- “Ali sada ti meni pravo reci zašto su oni došli?” – nastavi Pedro.

- “Zar Mameluci? Imadu zašto! Znaš li ti kakva je moć u toga starog Mehmeda? Nema ni dvadeset godina što je zauzeo Carigrad, evo ti još razvaljenih zidina, jedva ih zelen obrasla! A odonda je Mehmed, brate moj, osvojio dvanaest carevina i podložio sebi dvjesta gradova!”

- “E pa da!” – domisli se Pedro. “Onda ko misli sultan mamelučki u Kairu: ‘sad bi bio na meni red’ – pa voli da pošalje poslanstvo i darove kako bi se umilio.”

- “Tako je, moj Pedro! Ali svejedno. Danas, sutra Mehmed ili njegovi sinovi bit će gospodari mamelučke zemlje.”

Vjetar opet udari vrućim valom i dignu oblake prašine.

- “Da hoće bar da donese kišu! Znaš li, Viško, da nema gotovo ništa vode u kapalnicama? Vodonoše su poskupili u ovoj prokletoj zemlji! Skuplji je ovdje žmuljić vode, nego kod nas bocun vina od Kastilje”.

- “Da, zlo je s vodom” – reče Viško. “Baš i ovo poslanstvo mamelučko, čujem da stradava radi toga. Poboljela se sva sila njihovih ljudi od nevaljale carigradske vode.”

Razgovarali njih dvojica portugalskim jezikom, ili točnije, onom mornarskom mješavinom koja se kroz duge vjekove stvarala i stvorila na Sredozemnom moru. Romanske riječi prevladavahu u tom zasebnom, nepravilnom, a krepkom i neposrednom jeziku.

- “A što nam je do njih, do mamelučkih lopova” – mahnu Pedro. “Nije nam baš do njih.”

- “I nije! Ali meni došao neki moj zemljak što je s njima stigao iz Egipta. I on je Mameluk. Našao se ovdje u neprilici. Prekosutra poslanstvo ide pred padišaha, a taj moj zemljak ima da sredi povorku konja, deva i mazgi koje će prenijeti darove iz palače poslanstva pred sultanov dvor. Ele, poboljela mu se polovica goniča i konjušara.”

- “Da nećeš ti poći u zamjenu?”

- “Neću, brate! Nisam ja priličan za to! To treba sve da su momci stoj pa gledaj! – Neka padišah vidi kakovi su Mameluci!”

Kada bijaše ovo izrekao, zamisli se Viško. U taj čas mu došla misao da svome zemljaku preporuči Jašu kako bi zamijenio kojega od goniča. Stasit, odlučan i bistar – bit će Jaša kao stvoren za tu službu. Kad obuče kićenu odoru mamelučkog konjušara – nikad krasnijeg Mameluka! A konačno, što su i Mameluci drugo nego sužnjevi, kao i Jaša? – Tko zna, možda Jaša tamo nađe sreću. – Tako umovao Viško koji bijaše svoga mladog druga vrlo zavolio. Ništa on ne reče Pedru o ovim svojim mislima. Portugalac je Portugalac! Nemoj da mu iznosiš domaće poslove. – Još časak posjedili, gledali dolje prema Saraju. Saraj! veliki sklop raskošnih palača sultana Mehmeda II, okružen i isprepleten najčudesnijim vrtovima, a ozidan dvostrukim redom teških bedema pod kojima more bije! – Tamo, u popločenom prostranom dvorištu uz palaču poslanstva, šarenio se čitav tabor. Na ovu daljinu vidjeli su Viško i Pedro samo šarene šatore, zapazili načas blistanje bakrenih kotlova i komešanje deva, konja i posluge. Dim i prašina na mahove pokrivali sliku. Mamelučka posluga spremala se na podnevni odmor

Istoga dana pred večer našli se Jaša i Viško na prostranoj, neravnoj ledini okruženoj kamenom i razvalinama. Nastajale su takove ledine na bezbrojnim garištima po predgrađima Carigrada. – Viško i Jaša sastajali se ovdje na strijeljanje.

- “Danas ima za te nešto bolje”, dočeka Viško mladića.

- “A što može biti bolje od strijeljanja?” nasmija s Jaša. – Nije on poznavao većeg užitka od gađanja strelicom. Vanrednom vještinom znao je već da skine cilj koji bi mu Viško odredio.

Sad Viško ispriča kako je zamislio da ga umetne među Mameluke.

Koliko se Jaša u prvi čas prenerazio, toliko se brzo odlučio. Pristane – i odmah u glavi mladića zakruže misli i osnove – izvedive i neizvedive?

Pošli njih dvojica, a uz njih i zemljak Viškov – gonič mamelučki – do Selima. – Uz pogođenu dobru nagradu obeća Selim svog sužnja za određeni dan. – A što ne bi zemljak Viškov dao jedan srebrnjak da se izvuče iz neprilike? Njemu će se na ovom mamelučkom posjetu Carigrada prilijepiti uz dlanove dosta srebrnjaka!

Dvije noći, pune uzbuđenih razmišljanja, prođe Jaša pod svojim drvenim krovcem. – A Selim, sjedeći na starim minderlucima, prebirao te večeri svoje brojanice od izlizanog jantara i mislio:

“Sve mi se čini da će sad biti pravi čas da ga prodam. Tko ne proda svoje grožđe dok je svijet željan grožđa, taj će slab pazar učiniti.”

IV.

POSLANSTVO MAMELUKA

U urečeno vrijeme našao se Viško sa Jašom pred širokim mramornim lukom koji je vodio kroz prve bedeme Saraja. Željezna vrata bila su još zatvorena.

Za sve svoje bolesne ljude, njih petnaest na broju, bijaše mamelučki vođ goniča (a zemljak Viškov) našao zamjenike – i svi su oni sada tu čekali da se vrata otvore. – Najviše bilo među njima Turaka, no našla se i dva Grka i nekoliko Armenaca. Sve zorni momci, izabrani po obličju i ljepoti. No Jaša Dalmatin najviši stasom, a najbolji po držanju.

Kad se vrata otvoriše i kad Viško sa nekoliko riječi predade Jašu svom zemljaku, zagleda se Jaša najprije vođi u oči.

“Neće biti loš – ali ne smijem da se šalim s njime!”, zaključi Jaša.

Krenuše u hrpi nalijevo od vrata, među visoke bedeme kroz drvored. Zatim unišavši kroz druga manja vrata zakrenuše desno među redove grmlja što je cvalo žutim cvijećem. Pa iza ugla zida otvore im se još i treća vrata, i nađoše se u presvođenom mramornom prolazu. – Jaša je od navike budno pazio kud hoda i kako put vodi – jer treba uvijek znati kuda si unišao da znaš od svakuda izaći. – No zbunio se već na trećim vratima.

- “Odavle nikako ako te ne izvedu”, pomisli u sebi.

Iza bedema čulo se sada gdje bruji tabor od priprava za povorku. Neobična i šarena vreva zahvati ih kad se vrata dvorišta otvoriše. Kroz hrpe zaposlenih slugu i konjušara, obišavši nekoliko šatora i nekoliko ognjišta sa kotlovima, uvede vođ Jašu u svoj šator.

Potrajalo dosta dugo. Onda iziđe Jaša odjeven u mamelučku odoru. Tamne, široke hlače, dugačka plava košulja, kabanica prostrana, ali kraća od košulje. Na nogama mekana, žuta obuća što se na prsima ušiljila, a na glavi kalpak mamelučkog konjušara. Odora bila priprosta, no sašivena od mekane vunene tkanine, kako doliči sluzi dobra gospodara.

Tiho i ne pitajući ostavio je ipak Jaša pod svim ovim odijelom svoju istrošenu rubinu u kojoj bijaše u tabor došao bos i gologlav. Jedina ona mogla je da mu grije dušu i da mu srcu daje snage u ovom tuđinskom sjaju. Budno je pazio Jaša na odredbe vođa. Povorka se brzo i bez zapreka vrstala. Naprijed konji, za njima deve, pa onda mazge. Uz svaku živinu na lijevoj strani konjušar. Jaši Dalmatinu pripadne konj arapin, svijetli dorat. Uzde koje je Jaša prihvatio bile urešene srebrom, a okićene resama od srme. Nemiran dorat zagrebe tihano nogom, a Jaši bljesne u oči jedna od srebrenih pločica kojima dorat bijaše potkovan.

- “Ne čudi se, sinko”, reče neki stari Arapin – rob u Saraju – i nasmiješi se. – “Vrijedi da ga se srebrom kuje! Nije padišah dosad imao boljega!” Potrepta stari Arapin konja – a ovaj, ogledavši se najprije na Jašu, okrenu glavu Arapinu i takne mu ruku svojim baršunastim nozdrvama. Kao da su konj i Arapin u taj čas zaboravili gdje se nalaze. Nagnuvši se konju, treptao ga je stari podjedno po vratu, a uz to govorio u po glasa onim posebnim, jednoličnim naglaskom kojim se čitaju vjerski obredi:

- “Je li, sine, u zapisu ti piše da je prababa tvoja unijela proroka u Meku.”

- “Je li, sine, kad si na brdima Nedjeda svijet ugledao, povili su te svilenim povojem oko glave i oko ušiju da ti uši stoje uspravno kao zlatne školjke.”

- “Je li, sine, tebi je gospodarica tvoja kuhala meso ovnujsko za večernji obrok i hranila te kašom od datula za podnevne vrućine.”

Jedva čujno rzao je svijetli dorat, a oči mu, vlažne, jasne i velike, nešto traže…

Darovi, koje u pletenim zlatnim košarama, koje u svilenim vezenim torbama, pa u amforama od alabastra ili u srebrenim sanducima – svi ti darovi bili su izneseni iz palače poslanstva, smješteni i privezani svilenim trakovima na sedla prekrivena dragocjenim sagovima. – Velike dragocjenosti krile su se u svima ovim posudama i omotima. No glavna pažnja i najveća pomnja bila je posvećena amforama. One su sadržavale ono radi čega su se ratovi vodili, radi čega su, uglavnom, pomorci žrtvovali svoje živote u potrazi za lakšim i kraćim putovima do Indije! Amfore su bile napunjene indijskim mirodijama – tim bolesnim snom vladara, gavana i pustolova-trgovaca.

Povorka krenu pod upravom voda, a praćena slijeva i zdesna oružanim Mamelucima. Izađoše ispod kamenog luka i krenuše vijugajući među palačama Saraja, do dvora sultanova.

Tu se povorka svrsta u dvorištu, sve jedan do drugoga – upravo pred širokim mramornim stepenicama. Gore na vrhu stepenica, pod pozlaćenim svodom koji je odozgor pokriven jasno plavim bakrenim pločama, čekali su dostojanstvenici i poslanici mamelučki.

Sluge pritrčaše – k svakom sedlu po dva sluge – poskidaše darove i unesoše preko stepenica u dvor. Za njima uljeze poslanstvo. – Pa onda i opet pritrčaše konjušari sultanovi – a Jaša i ostali goniči predadoše svoje konje, deve i mazge koje bjehu kao dar dovedene u carske staje Mehmeda II. Za poslugu mamelučku bio je posao dovršen. – Teška neka sjeta pala na Jašinu dušu.

- “Gle! kako poklanjaju jedan drugome ‘Svijetloga Dorata’. A pitaju li ga? – A hoće li i mene pitati?” – Snuždio se – stegnulo mu se srce.

Ništa dalje nisu vidjeli ni Jaša ni ostala posluga. Unutra, kud uljezoše poslanici, bilo je nešto što je naličilo svetištu. Više negoli na ikojem dvoru, biralo se ovdje pomno tko može da uniđe u to svetište.

Tamo pod bakrenom kupolom koja je svojom raskošnom, svijetlomodrom bojom blistala na suncu, tamo je bilo prijestolje Mehmeda II. Bujuka, Vladara Obiju Kopna, kako su ga nazivali. – Star, odviše ugojen, tjelesno iznemogao, bio je Mehmed sveudilj duševno neumoljiv i uporan ali uz to razborit, uvijek gospodar svojih požuda i prema tome svojih djelanja. Najoštriji ispadi njegovi, najokrutnije njegove odluke – sve je bilo zrelo i promišljeno u ovog osvajača Carigrada koji je svojim značajnim zavinutim nosom naličio i u starosti na moćnu pticu grabilicu. Sada pak znao je iskusni padišah da će i kao starac ostati moćan ovije li svoj prijesto pravom mjerom nepristupnosti.

Vođ povede goniče natrag u tabor uz palaču poslanstva. – Podijele im hranu. – Žamor opet zabruji – pjesma se tu i tamo započinjala – turska ili arapska – puna tuge i čežnje.

Jaša, skinuvši odijelo mamelučko, reče vođu:

- “Žuri mi se da me otpustiš!”

- “Možeš ostati”, reče vođ. “Bit će veselica za momčad.”

- “Treba da idem”, opet će Jaša. Srce mu bilo od nečega neveselo, a strašna ga žeđ mučila. Štedilo se vodom jer i carski vodovodi, inače uvijek puni, počeli izdavati. Tako im bijahu dali nedostatno vode, a momčadi sva sila.

Vođ otpusti Jašu slegnuvši ramenima.

Jaša pođe iz tabora najprije pod dugački svod te izađe na prostor pod bedemima gdje se žutilo cvijeće na drugom redu grmova. Natopljeno vodom koja je oticala pod zemlju stajalo je grmlje u udubini, obloženoj crnim mramorom.

“Odnekuda ova voda dolazi!” pomisli Jaša. Žedan i neveseo, osjećao se nekuda nevoljko i mutno. Pođe da potraži izvor. Zato ne zakrenu lijevo, otkud bijahu došli, nego pođe do kraja grmlja, a onda oko jednog ugla unutarnjeg bedema.

Negdje se čula voda. Pođe Jaša dalje, ali se nađe u bedemima bez izlaza. Potraži desno i lijevo, okrene oko još jednog ugla. I gle, tamo je zaista iz zida, po kamenoj cijevi, izlazila čista, pitka voda. – Nisko, gusto drveće, u čudnovatim oblicima uzgojeno, redalo se nedaleko zida.

Bilo je kasno poslije podne. Sunce još dobrano visoko na nebu, a hladovina bi godila.

Jaša utaži žeđu. Onda, okrijepljen, zaželi da bar malo dublje zaviri u ovo čudo od carskih nasada koje sigurno nikad više neće ugledati. “A zatim”, pomisli, “bit će dobro da požurim otale!” Nije ni za koga, a najmanje za sužnja tuđinca dobro da hoda večerom po bedemima oko dvora Mehmedova. Glava roba pada i za manje grijehe u dvoru sultanovu!

No jedva Jaša prošao trideset koraka, uvidi da je zalutao. – Uglovi bedema zalazili jedni u druge, zidovi mijenjali smjer – i domala Jaša nije znao koji su vanjski, a koji unutarnji zidovi. Izvor se više nije čuo. Jašu uhvati tjeskoba.

Stane u hladovinu među drveće uza zid. Obazre se na sunce i stane nagađati kojim smjerom da pođe.

Vojnički odmjereni korak začuje se iza ugla bedema. Dva askera-stražara prolazila.

Jaša ostane u svom zaklonu. Nevoljkost, bol i neki britki stid sve su jače pritiskivali dušu Jašinu. Zašto treba da se ovako krijem ovdje? Zašto sam ti ovako jadan? Zašto sam ničiji? Misli mu se, bogzna zašto, vratile na Svijetlog Dorata. Umne žive oči konja, njegov tihi rzaj i mekani dodir njegovih nozdrva – zar nema i u Svijetlom Doratu duše?

I opet se čuli koraci. Još dva askera prođoše – a onda začas opet dva. Ophodnja je obilazila oko Saraja – sve dva po dva stražara, a u razmaku od pedeset koračaja.

Nepomičan i tih, čekao je Jaša. Osjećao je da sada sve manje smije da izađe kad se nije odmah prvoj dvojici javio.

A onda sve utihne. Straže bijahu prošle – njihovi se koraci gubili među debelim zidinama na mekom pijesku.

Žurno i odlučno izađe Jaša iz svog skloništa i ne oklijevajući pođe smjerom otkud straže bijahu došle.

- “Oni valjda dođoše iz tabora ili od ulaza”, računao je Jaša. – Ali doskora uvidi da se prevario. Zašao je, zabludio je, izgubio se u bedemima sultanova Saraja!

Nastajali uvijek novi zavoji, sve više se granalo zelenilo. Bedemi se načas razilazili i ostavljali širok, ledinom pokriven prostor, a načas se suzivali, te samo pusti zid zdesna i slijeva! – Večer je davno pala. Iz daljine začuje se težak udarac gvozdenih vrata. A domala opet jedan. Onda redom, više njih. – Vrata sarajska zatvarala se za noć i uklopila Jašu među bedeme.

Tamo daleko, na krajnjem šiljku sarajskih bedema, opazi Jaša visoku kulu. Dizala se nalik na sablast u crvenom polumraku carigradskom. Jaša se dosjeti, da mu je Selim često iz daljine pokazivao ovu kulu. Selim, premda dobar Jaši, ipak je sa ponosom i sa nekom zloradošću pričao svom sužnju kako su sa one kule prije nekoliko godina bacili u Bospor nesretnika koji se drznuo zaći u svetište sultanova doma.

Opasnost je bila neukloniva. Ali pod dojmom ove opasnosti probudila se sva Jašina ćutila koja bijahu dosad sapeta čudnom tugom, donesenom sa mamelučke povorke.

Budan, odlučan i spreman, riješi se Jaša: “Što Bog dade! Dosta sam nevolja prošao, možda ću i ovu. A neću li je proći, e pa hvala Bogu!”

Tiho je mladi bogumil pokročio dalje da nađe izlaza ili bar da vidi i nauči sve ono što se samo uz pogibelj života može da nauči.

V.

AIDA I MIRJAM

U odajama najmlađe kćeri sultanove – Aide – bilo je za čitavoga ovog dana neobično tiho.

Kao da je neka dječja zlovolja prigušila sav smijeh i sve sitne besposlice koje su inače ispunjavale život Aide i njenih družica.

Mala Mirjam – najmlađa drugarica Aidina – bila je ovog dana nekud tiha i zamišljena, pa je od toga sve klonulo. Bez male Mirjam nema u igrama bujnog života, bez nje u pjesmama nema prave obijesti, a u šalama nema bez nje onoga sitnog, zvučnog smijeha koji prelazi kao svijetla zraka na sakupljene djevojčice. Ostale družice Aidine, pa i sama Aida, kao da osjećaju danas dosadu dugoga ljetnog dana. Po posluzi, po robovima, po dadiljama i još po svim onim zagonetnim putovima, po kojima i sitne i krupne vijesti prodiru kroz zidove harema, bijahu djevojčice doznale o poslanstvu Mameluka.

No u toj vijesti sigurno nije bilo ništa što bi moglo u Aide i u njenih starijih drugarica pobuditi žudnju da vide nešto od vanjskog svijeta, ili zlovolju što im je to nedostiživo. Svijet je za njih već sada tekao u dvije struje, od kojih je njihova – haremska struja – bila po njihovu shvatanju daleko šira i obilatija, neizmjerna u svojim doživljajima i zapletima. Ona druga – mnogo manja struja – koja je van harema tekla, davala je, po njihovu mnijenju, ovamo samo surove, posve nejasne, neizglađene priče, dogodovštine i slike koje bi se bez ikakve štete mogle i drugačije rasporediti. Tek ovdje, u raspravama, u maštanjima i u trvenjima harema dobivala je ova nesuvisla i surova tvar svoju povezanost i svoj cilj. Ovdje – u odajama ovoga, kao i svakog harema – tekao je svaki dan svojim velikim, zasebnim tokom i prekaljivao je sve u svoje kalupe. Život nije bio nigdje bujniji i uvjereniji o svojoj važnosti, nego ovdje gdje je bio snabdjeven sa toliko raskoši, a ipak nije smio da izađe iz svojih granica.

Danas je Aida bila naprosto neraspoložena jer Mirjam nije nikako pravo ulazila u igre.

Poslije podne je. U najvećoj odaji lete šarene lopte. Punjene dragocjenom, azijskom vunom, opletene svilom u jarkim bojama – lete one sa svih strana odaje. U uglovima stoje djevojčice, njih pet. Na pljesak Aidinih ruku poletjele bi lopte u isti tren iz ugla u ugao. No i tu kao da je zasjela današnja kobna zlovolja. Lopte danas niti su letjele, niti su se križale, niti su se hvatale kako treba. Usklici igre poletjeli bi doduše propisno u isti čas sa loptom. No činilo se danas da reski naglasak turskog jezika, koji se svom težinom spušta na posljednji slog, obara i lopte! Mnoštvo lopta ležalo je već po sagovima, kao jato šarenih, umornih ptica. Uvijek nove lopte dohvatale su djevojčice iz košara što su ih držale male robinje.

- “Ah! ovo nije igra!” klikne Aida. “Ostavimo to!”

Raspala se igra. – Aida prođe odajom, zlovoljnim kretom odigne sag sa vrata što su vodila u pokrajnu prostoriju.

Niske, rezbarene klupice – nebrojeni dušeci; svjetiljke vise sa kamenoga, blistavog stropa.

Dječjim prkosom spusti se Aida na dušeke.

- “Neka rade, što hoće”, reče ona, a dadilja Hafiza, začuđena nad zlovoljom svoje petnaestogodišnje miljenice – potraži lijeka.

- “Hoćeš li, miljenice, da ti nešto pričam?”

- “Ah!” odmahnu Aida. Šutjela je dok je Hafiza brižno zaglađivala bore na svilenim rukavima djevojčice.

- “Hoću”, reče konačno mala sultanija, “ali pričaj onako kako razumijem. Svaki dan mi govoriš nove riječi, pa mi je dosadilo da se mučim.”

- “Nemoj tako, čedo moje! Treba da naučiš!”

- “Treba da naučim! Treba da naučim! Pa zar ne znam?” razdraženo će djevojčica.

Sve ovo razgovarale one turskim jezikom. No dadilja Hafiza, lijepa, pomno njegovana Sirijka, birana je za Aidu iz Aleppa; dovedena je iz onog kraja Sirije gdje se govori najslađe i najmilozvučnije arapsko narječje. Aida je trebala da od najmanjih nogu nauči sveti jezik. I zaista bila ga je naučila.

- “Treba da naučim!” usklikne djevojčica opet. “Daj mi lutnju!”

Hafiza se nasmiješi i pruži svojoj gojenici staro maursko glazbalo što je uz dušeke oslonjeno bilo. Cijeli oblik glazbala, ispupčen i iskockan srebrnim prugama, sa svojim savinutim vratom, naličio je na kornjaču.

- “Oud! al oud”, reče Hafiza da pouči Aidu. Tako se naime u arapskom jeziku naziva kornjača, a radi sličnosti s kornjačom nazivaju i lutnju “al oud”.

Prkosno odmahnu Aida na pouku Hafize, a onda stane tiho da prebire po strunama. Zatim zapjeva u po glasa. Pjesma je bila arapska. Glatko i skladno točili se grleni zvuci ovoga neobičnog jezika. Uvijek nove stope, uvijek novi zapleti. Srok se splitao na počecima i krajevima svake stavke sa početkom druge stavke. Pjesma je bila dugačka – zamorno dugačka; no mala sultanija pjevala je, pjevala – tiho i predano. Zlovolja je prolazila, žice su sve toplije brujile, a Hafiza je sretnim smiješkom gledala u svoju gojenicu.

- “Zar ne znam?” upita Aida vedro završivši pjesmu. Lice joj je sada sjajilo ponosom i zadovoljstvom. Nakon dugoga dosadnog dana, provela je konačno pola sata, a da je zaboravila sebe u naporu ove pjesme.

I Hafiza je sjajila. Nježno poljubi rub rukava Aidinog.

- “Znaš, sunašce moje, kako da ne znaš!”

A onda se zamisli dadilja. “Ali to je još daleko od kraja! Koliko ima riječi, milo moje, u našem jeziku! Nitko ne može da i nauči sve; nitko nego muški. I to samo ako mu je Allah veliko čudo namijenio.”

- “A kakovo čudo, Hafizo?” željno upita Aida. Po tihom glasu i tajanstvenom pogledu svoje lijepe dadilje naslutila je Aida da će Hafiza pričati nešto iz svoje domaje. Puna bajki, a uvijek skromno namirisana jedva zamjetnim mirisom ružinog ulja – bila je Hafiza kao neka divna, tajanstvena spremnica priča i čudesa.

- “Nađe li se čovjek pravedan pred Allahom”, poče Hafiza tiho, “pa ako taj čovjek zaspi pod vedrim nebom, onda noću sađe Allah nad njega. Svojim prstom takne se Allah srca onoga čovjeka i čovjek se razboli teškom bolešću. Unesu ga bez svijesti u njegov šator, te on dugo i strašno boluje. A onda, jednoga dana, dođe silna oluja, grmljavina i gromovi. Toga dana se onaj čovjek prene od svoje bolesti. Njegova su uda zdravija i krepča nego ikojega drugog čovjeka, njegova je pamet jača i bistrija nego u prvih mudraca. A pod uzglavljem svojim nalazi ovaj čovjek knjigu Allahovu. Ono je onda svet čovjek, a iz knjige Allahove nauči on svih stotinu tisuća arapskih riječi i govori njima lako i slitno.”

Hafiza je završila. Aida je ležala i gledala zamišljeno u kamene lukove nad svojom glavom. Tek kad je dadilja spomenula grmljavinu, prihvatila ju je Aida za ruku i nije je više puštala. Još časak. Onda uzdahnu mala sultanija kao da se prenula na pravi život.

- “Hajde me počešljaj nanovo, Hafizo!” bilo joj prvo.

*

U velikoj odaji gurava je Fatima prikupljala još dvije-tri lopte. Duboko u zidu – tik do rešetke – stisnula se Mirjam.

- “Što je tebi danas?” upita Fatima te pristupi sitnim staračkim korakom djetetu.

Mirjam šuti.

- “Govori!” – nestrpljivo će Fatima.

- “Ništa, Fatimo! – Eto – eto vidiš – ptičica mi se pobolila!” – Fatima se obazre. U krletki mala je crvena ptičica sa zelenim podvoljkom veselo kljucala pijesak pod nožicama.

- “Lažeš, Mirjam! Zdrava je ptičica! Lažeš! Dođi ovamo.” – Stara se Turkinja spusti na sag i privuče djevojčicu k sebi.

- “Što je, Mirjam?”

Dijete nije znalo ni da pronađe ni da izreče svoju bol. Dugo se tako lomila mala, modrooka Mirjam.

- “Kažu”, progovori napokon, “da su došli poslanici iz daleka.”

- “Pa što je tebi do toga?” začudi se starica.

- “Oh! Fatimo! Fatimo!” brizne sad dijete u plač. “Fatimo!” i padne nice na sag. – “Ja bih željela da vidim gdje sam se rodila.”

Mnogo je bilo i ovo. Teško je djevojčica pronašla jezgru svoje tuge. Živjela ona već šest godina uz Aidu, a prvi puta danas uhvatila je čežnja za zavičajem – mutna i nejasna kao njene dječje uspomene. Dovedena iz dubine Bosne, Mirjam je bila kćerka bosanskoga bega. Rodbinske veze vezivale su Hasan-bega sa sultanom Mehmedom. Hasan-beg je poginuo pod svojom kulom u nenadanom, kratkom napadaju pobunjenog naroda godine 1465, a mati Mirjame – kneževska kćerka – nestala je u zabuni, paležu i strahotama toga kobnog dana. Mala Mirjam čudom se spasila. Kad je u kuli Hasan-begovoj započela krvava borba i zveket oružja, izmakla je mala petogodišnja djevojčica u bezumnoj stravi niz stepenice kule, pa onda niz obronak brda. I ostade, nijema i dršćući, šćućurena u grmlju nad Vrbasom, kao ptičica što za bure padne iz gnijezda. Tamo je u sumrak nađe čovjek bos, a odjeven u dugu smeđu mantiju. Obilazio on oko opustjele kule, oko garišta pojate i oko tora iz kojega buntovnici bijahu otjerali u gore ovce i blago. Čovjek u smeđoj halji bio je fra Anđelko. Tih i bez straha obilazio je on u ove teške godine po nesretnoj Bosni. Pothvatio se on opasne zadaće koju je jedino čovjek svećenik mogao da poduzme. Posredovao je fra Anđelko između razbijenoga, ali uvijek buntovnog naroda Bosne koji se bijaše sklonio u planine i između pobjednika Turaka.

Fra Anđelko, našavši ostavljenu djevojčicu, povede je još iste noći kroz šume i privlake u svoj samostan na dnu sutjeske, i sakrije je tamo.

Dva mjeseca nakon toga osvanu sultan Mehmed glavom opet u Bosni da uguši ustanak koji se bez prestanka ponovno dizao. No ovaj puta sultan, ušavši u Bosnu, nađe zemlju bez pučanstva, domove bez ukućana, a polja bez hrane. Narod bijaše listom odbjegao u planine.

Mudri osvajač prolazio pokrajinom i snovao kako da se lati posla u ovoj zemlji koja se tako uporno otimala novom gospodaru. Konačno Mehmed stane da traži skromne veze koje bi mogle da ga povežu s pukom.

Tako budne i fra Anđelko pozvan pred sultana koji je ležao sa taborom na polju Milodražu.

Stupivši fra Anđelko pred sultana, skromno, ali jasno i bez okolišanja, opisa bijede, muke i stradanja naroda koji se prebija po planinama i klancima čuvajući svoju vjeru i bar ono slobode što mu je gora daje. Mehmed – mudar i iskusan – pokaza se ganutim. Svakako odluči, što od samilosti – što od nužde, da dade narodu u Bosni znak svoje carske milosti i zaštite. Trebalo je da se, ma i pod ovu cijenu, prizove narod da se vrati u svoje domove jer pusta sela, prazne pojate i gola strništa lje ne prehraniše tursku vojsku!

Na polju Milodražu, pod vedrim nebom, a pred samim fra Anđelkom i pred svojim doglavnicima, kaziva sultan Mehmed u pero svome ćati “Athnamu”. To je povelja kojom se kršćanskom puku Bosne i franjevcima daje i zajamčuje lična sloboda vjeroispovijesti. Kad ćato bijaše, po riječima sultana, ispisao “Athnamu”, pristupi prvi carev doglavnik do fra Anđelka i iz ruku sluge prihvati svilen zeleni plašt ukrašen bezbrojnim zvijezdama sviju veličina. Na leđima nosio je plašt izvezen privjesak u obliku polukruga, a zlatni ukrasi i cvjetovi obrubljivali su mu širok donji rub. Doglavnik ogrnu fra Anđelka tim raskošnim plaštem, a ovaj – spreman i upozoren na ovu carevu milost – primi dar skromno i dostojno.

Sada je redovnik trebao da preuzme iz ruku sultanovih “Athnamu”. Fra Anđelku sinula je ona kao prvi sunčani trak u strašnoj muci Bosne.

Visok i koštunjav, otegnuta i oštra lica, a jasnih i umnih očiju, stupi fra Anđelko bliže na poziv sultanov. Vodio je za ruku malog franjevca, u svemu lakat visokog. Tvrda redovnička halja još je više isticala ljupkost dječjeg lišca, a plave ostrižene kose, tek što su počele rasti, kovrčale se kao na ustuk oko zatiljka uz malu fratarsku kukuljicu. Dijete se smiješilo svojim plavim očima kao da je svjesno čudnovatog prizora koji se odigrava.

- “Hoću da te preteknem, svijetli care! Prije negoli ti obdariš narod i mene svojom milošću, hoću ja da obdarim tebe. Evo, care, moga dara!”

Te fra Anđelko povede malog franjevca do sultana i metne dječju ručicu u carevu ruku.

A dijete, pogledavši caru u lice i ugledavši sultanovu odoru, odmah se spomenu svoga oca, njegova obličja i haljine, te se s puno pouzdanja osloni laktima caru o koljeno i uhvati ga za zlatne toke o pojasu. Zapanjen, pola u šali, a pola gotov da plane gnjevom, reče Mehmed:

- “Što li će mi ovo, ludi ujače?”

- “Tvoje je! Spasio sam dijete tvoga roda i koljena”, te fra Anđelko objasni caru kako je spasio kćerku Hasan-paše. Tako je mala Mirjam uz samog cara Mehmeda došla u Carigrad prije šest godina.

Polako je u uspomeni djeteta sve ovo danas uskrisivalo. Zašto baš danas? Je li te uspomene probudila vijest da su došli poslanici iz daleke zemlje? Ili je naprosto Mirjam u taj dan dozrela da počne patiti sve patnje ljudskoga srca?

- “Pa ti, dijete, i ne znaš kako je tamo gdje si se rodila” – reče Fatima.

- “Znam, znam!” – zavapi mala. – “Bila je stara drvena kula. Stajala je na brijegu, a do nje velik orah. Jedna je suha grana štrljila k prozoru. Dolje pod kulom potok – a preko potoka šume.” – Mirjam se ovdje nenadano ustavi. Digne lice – zaplakano, užareno – spram Fatime: “Znaš li ti, Fatimo, što su šume?”

A Fatima odvrne pogled od pogleda djetetova i zagleda se u rešetke na prozorčiću. Vani kameniti bedemi, a iza njih još jedni. A dalje znade i Fatima i Mirjam što je: palače, mramorni lukovi, tesani kamen, goleme mošeje. Saraj. A onda još dalje drvene čatrlje, jedno more drvenih čatrlja! i vreva, i buka i bijeda. Carigrad. Pa onda još dalje: valovita kamena okolina, dokle oko siže. Negdje vrtovi, negdje vode, negdje pustoš.

Ali šume! Gdje su šume?! Što li je djetetu palo na pamet?! – Fatima je šutjela. Uskrisile su pred staricom duboke kavkaske gudure i šume gdje sunce pada samo na čistinama, a otpalo lišće u visokim naslagama šuška pod nogama.

Starica je oborila glavu. Tko će znati kuda je i nju zanijela uspomena u ovaj neobični dan? Spustila je svoju ruku na glavu djeteta koje je i opet ležalo licem na sagu.

Tako je sultan Mehmed iz svoga prostranog carstva prikupljao dostojanstvenike, poslugu, sužnjeve, a i rodbinu svoju u svoj dvor. Njegova je moć bila na visini, a temeljila se umnogome baš na ovim tijesnim vezama sa osvojenim krajevima. Okupljeni sa svih strana carstva, osjećali su dvorani, sužnjevi i sluge moć i milost njegovu, i činilo se da u državi nema ništa silnijega od volje sultana Mehmeda. No u srcu svakog sužnja i u srcu svake dadilje ležala je daleko trajnija i dublja moć: ljubav k svomu malom zavičaju i ljubav k materinjem jeziku. Ona je ovog popodneva nenadano, sitnom pobudom djeteta, raznijela iz odaja Aidinih sve misli i sve žudnje u daljinu. Duše njene okoline bile su odsutne, i zato je Aida bila danas sama i ostavljena. Ove su se žudnje kao nevidljive tanke pukotine urezivale u tlo Osmanlijskog Carstva. Sezale su u taj čas od Saraja pa do Bosne, od Saraja pa do Perzije, od Saraja pa do kavkaskih šuma, a pokrivale su još bogzna na koliko strana svojom opasnom mrežom ovu golemu, tek stvorenu istočnu državu.

U večer, sparnu i zvjezdanu, povede Hafiza djecu u vrt. Mirjam, opet prpošna, nasmijana i umiljata kao uvijek, nije više znala da je danas plakala, niti je slutila da je proživjela dan koji zauvijek ostavlja pečat na duši: dan svoje prve svjesne tuge.

Ipak je, dok su djevojčice kao bujica grnule sa malim poslužavkama niz stepenice, Mirjam jedan časak stala dolje, pod trijemom dvorišta. Tamo je uz jedan stup sjedila na svom običajnom mjestu slijepa djevojka – gatalica – dovedena prije mnogo godina sa obala Marice. Jedina Mirjam mogla je da razgovara sa djevojkom u njenom materinjem jeziku, zato je sljepica tiho i radosno svaki puta dočekala malu. Već odavna vodila je gatalica računa o rodnoj zvijezdi Mirjame, o dobroj kobi i o zapisima njenim. U kutiji, što ju je držala na krilu, premetala je sada sljepica zrna žutog boba i, dignuvši slijepe oči k trijemu, dijelila je i prebrajala prstima čarobne hrpice.

- “Danas je tvoj zapisni dan”, reče Mirjami, “pazi, čedo moje, da gdjegod ne natrapaš, da što ružno ne usniješ, il da ti se štogod ne ukaže.”

- “Ah!” odmahnu Mirjam i poleti za drugaricama u bašču.

Galija, u svemu tri koračaja dugačka, a savršeno izdjeljana iz jednoga jedinog komada crne orahovine, njihala se na visokoj postavi. Bila je to njihaljka – dar iz kavkaskih pokrajina. Na prednjem dijelu bila je ljuljačka svedena u oblik velike ptice koja je raširila krila a vrat dizala visoko da ga onda zavine k grudima. Po zidovima bašče bile su zataknute baklje koje su osvjetljivale vrt, pa je svjetlo baklji titralo u crvenim očima goleme ptice na ljuljački. No večeras se burna dječja družba zatrčala mimo ljuljačke pa širom vrta među grmlje.

- “Hafizo! Hafizo! Svjetiljke nam daj!”

Mirjam neki dan izmislila novo “sakrivanje”. Djevojčice, svaka sa svjetiljkom u ruci, rastrkale se po putovima vrta. Na svakoj svjetiljci udešen je pomičan zaslon. Otkrivajući i pokrivajući svjetlo zavaravale bi djevojčice uz poklike onu koja traži.

Cika i dovikivanje napuni u tili čas vrt. Kao krijesnice iskrsavala su i nestajala svjetla, sad tu, sad tamo, među tamnim grmovima, a tek na časove munula bi koja laka, crvena prevjesa ili koji cvjetni rukavci u osvjetljenju baklji.

Mirjam se provukla kroz grmlje do zaraštenog, oniskog proreza u zidu. Zid bašče bio je ujedno i unutarnji bedem Saraja. Uska vratašca od gvozdenih šipki, zaboravljena, nikad ne otvarana, bila su na dnu proreza. Ponosna na ovako dobro skrovište, okrenu se Mirjam licem k vratašcima da zakloni svoje svjetlo od drugarica. Svjetlo je padalo kroz vratašca na tratinu što se ovdje širila među vanjskim i unutarnjim bedemom. Mirjam, sigurna da je neće naći, igrala se, hvatajući svjetlom krupne maslačke. Kad bi ih pogodio trak svjetiljke, zasjali bi i zatitrali žuti maslačci kao zvijezde po tratini.

VI.

MEĐU BEDEMIMA SARAJA

Jaša je oprezno hodao tražeći izlaza. Mogla je ophodnja opet naići. U jedan tren trgne se on od nenadanog udarca bubnja nad svojom glavom. Na unutarnjem bedemu udarao je bubnjar znak za počinak. Mirozov je prošao, gradska vrata Saraja bila su zatvorena – sad se daje znak “na počin!”.

Mrak se bio potpuno spustio, zvijezde se pojavile.

Jaša se stisnu uz bedem s kojega se orio bubanj. Jedna zvijezda, dižući se na nebosklonu, zadrhta sad upravo prema šiljku čempresove grane nasuprot Jaši. Jaša, stojeći nepomično uza zid, morao je da sačeka odlazak bubnjara.

Za to vrijeme pratio je on dizanje zvijezde uz grane čempresa. Po njenom dizanju može da izračuna kako dugo traje večernji znak bubnjem.

Zvijezda se dizala, bubanj koji je mogao da znači smrtnu koračnicu Jaši orio je – a Jaša, zadubljen u svoje motrenje, zaboravio je pogibelj u kojoj stoji. Bubanj stane – zvijezda se bila popela tek do prvoga malog ogranka.

- “Prekratko je. A i mjesto bubnjara nije dobro izabrano”, prosudi Jaša večernji znak Saraja.

Sve utihlo, a on pođe dalje među bedemima. Uto se začuje podcikivanje dječjeg smijeha i dozivanje ženskih glasova. Zadivljen stane Jaša. Radost, ljubopitnost, neka neodoljiva želja za osobitošću i osjećaj opasnosti ovog časa, uhvate ga od ovoga neočekivanog zvuka glasova.

Znao je mladić da se igra glavom. – “No uz manju cijenu teško ću ikada ovako što ugledati!”

Bez oklijevanja pođe do drveta što je raslo uz unutarnje bedeme te zahvati da se penje.

Uto opazi na nekoliko koračja zagonetno titranje svjetla na tratini. Nejednakim tracima klizalo je svjetlo amo-tamo po travi. Jaša, promotrivši časak, ostavi drvo te, uhvativši se rukom za zid, priđe polako k mjestu odakle je svjetlo padalo. Nagnu se i pruži glavu spram gvozdenih šipki malenih vratašca.

- “Bože!” izlanu Jaša nehotice u po glasa.

Bio se svojim licem posve prikučio licu djevojčice koja je stajala s one strane vrata.

Mirjam, privikla oprezu harema, uhvati se ručicom za usta i priguši krik. Ustukne časak – glavom joj jurne misao kako joj je sljepica prorekla danas prikazu. Da nije ovo Azrail što zlatnom jabukom mami dušu iz čovjeka? – Ili – jao – da nije sam šejtan? Gotovo ukočena stajala je još čas. “Ne, šejtan nije! Da je on, ne bi Boga zazivao, pa još u kaurskom jeziku!” Drhtala je Mirjam još, uvijek, no sad je izvjesno znala: nije šejtan.

- “Jesi li ti rekao ‘Bože’?” upita ona tiho gledajući svojim modrim, uplašenim, a u isti čas nasmješljivim očima Jašu. Kako li je ovo sve zabavno, a kako strašno u isti čas! Sve biće male Mirjam bilo je uzbuđeno.

- “Jesam!” odvrati Jaša.

- “A jesi li ti iz Bosne?”

- “Nisam!”

- “A zašto nisi?”

Jaša slegne ramenima. Što je mogao da odgovori na ovo? Mirjam je stajala onkraj rešetke nagnuvši radoznalo glavicu. Njezin sitni, nježni lik sa svijetlomodrim povezom na glavi, njeni tanašni rukavci i uska zlatna ivica oko vrata na košulji – sve se ovo učinilo Jaši, uz drhtavo plamsanje svjetiljke, posve nevjerojatnim.

- “Ali ti ne smiješ ovuda hodati. Ubit će te!” šapne Mirjam i lice joj se uozbilji.

- “A znaš li ti kuda bih mogao izaći?”

- “Oj, znam! požuri spravno Mirjam, ma da nije ništa o tome znala. Ali odmah stane da se ogleda kroz rešetku amo i tamo, a onda mahnu ručicom bilo kuda napram vanjskom bedemu.

- “Eno tamo, preskoči zid!”

Jaša se nasmiješi. Zid je bio za tri čovjeka visok, a sa one strane padao je okomito na strme klisure – u dubini pak more.

- “Žensko dijete! Šta ona znade!” – i Jaša osjeti uz ovu pomisao nešto milo i mekano u svom srcu.

- “Mirjam! gdje si Mirjam!” Hafiza i Fatima vodile su djecu na počinak.

- “Moram da idem. Zbogom!” kimnu Mirjam.

- “Bog, djevojčice,” odvrati Jaša, – Mirjam zakrije svjetiljku i da će poći, ali se još jednom okrenu k njemu. Nagne glavicu k rešetki.

- “Čuvaj se!” šapnu umiljato. “Dobro se čuvaj!” I nestane je u grmu. Još časak pa se čule lagane papučice gdje hitro prebiru po pijesku.

Jaša je ostao čas kao omamljen čudnim napitkom, a osjećao se je ujedno lagan – tako lagan da pred njim sada više nije bilo pogibelji, niti je više bilo oklijevanja u njegovim odlukama. A lik male Mirjam spustio se kao posve sitno zrno bisera na dno srca Jašina i zapremio tamo neopazice svoje stalno mjesto. To mjesto nije bilo veliko jer je Jašino srce bilo prepuno drugih stremljenja – no bilo je zauvijek njezino.

- “Slijedit ću lijevom rukom neprestano zid – tako moram, zavijao bedem koliko mu drago, sa ove ili one strane doći do izlaza. A tamo – vidjet će se!”

Čini se da je mjera sudbine Jašine za ovaj dan bila ispunjena.

Jedva pedesetak koračaja bijaše prošao, i evo na svjetlu tanašnog mjeseca što se bijaše podigao, zablista pred njim bistra voda orubljena crnim mramorom, a u njoj grmlje obasuto žutim cvijetom. Još nekoliko koračja, eto i dugački kameni svod, a na dnu prolaza široka, zatvorena vrata što vode u tabor Mameluka. Teška drvena vrata, izdjelana u velike grane da straže vide ovamo i onamo.

- “Ovdje ću sačekati!”

Prvi počinak ovoga dana. Izmoren legne Jaša na goli kamen. No znao je da se danas ne spava. Dan još dugo nije htio da svane. Noć kao da je bez kraja. Iz šatora izlazio bi po gdjekoji Mameluk da prigleda konjima. Prolazili tik do vrata, a Jaša bi se svaki puta pritisnuo što čvršće uz kamen.

Konačno opazi on gdje na svjetlu prvog praskozorja izlazi iz svog šatora vođa.

- “Sad što mi je suđeno!” pomisli iznemogao Jaša. Prekrsti se i javi se tiho vođi.

Zaprepašten stane ovaj i zagleda se u Jašu kao u utvaru.

- “Šuti, tako ti Bog pomogao”, reče Jaša. “Zašao sam još poslije podneva – zabasao među bedemima.”

Vođ je stajao kao okamenjen. Kolebao je među grčevitim bijesom koji ga je hvatao i među strahom za vlastitu glavu. Trebalo bi ovu protuhu da predade straži, neka mu tu na mjestu polome sve kosti – a opet: što li će biti od njega samoga dozna li se da je jedan od njegove posluge lunjao svu noć među bedemima Saraja? Nadvlada previjanost Mameluka.

- “Zar da moju sreću, a možda i moj život, dadem upored sa životom ovog skota?” pomisli bijesno. Pođe u stražarnicu.

Dugo je trajalo dok su mnoge riječi i sve veće svote sitnog srebra, a i vječna sloga nižih protiv odredaba viših dovele vratara.

Kao živ osuđenik koji ne zna što mu nosi čas, čekao je Jaša iza granatih režnjeva vrata.

No oba – i vratar i vođ – preturili svoj bijes. Koža jednoga, a novac i ugled drugoga, bili su na kocki. Vrata jedva čujno škrinula.

Jaša bez riječi i bez šapta, tihom stopom, bi po vođu i vrataru izveden kroz tabor. Još se jedna mala pokrajna vrata otvoriše pred njim – i Jaša je bio slobodan.

Ni riječi nitko ne prozbori. Samo kad je Jaša hitrim korakom. pošao niz brdo, velik i težak kamen poleti spram njegovih leđa. Jaša mu se nadao, te odskoči u pravi čas, a kamen grunu u drvo kraj puta. Bio je to oproštajni pozdrav vratara Saraja.

VII.

PRODAJE SE SUŽANJ

Stari Jusuf imao zeta Ahmeda, tvrdoga trgovca kakav je i sam bio. No Jusuf je proživio svoj život i skuckao svoj imetak, sve paru po paru, prevozeći drvo, kožu i voće preko Bospora. Sve što je bilo više, tome se starac s jedne strane divio – (jer, bezbeli, gdje je toliko više pogibli, mora da je i dobitak toliko veći) – a s druge strane plašio se takovih pothvata u kojima je i opasnost i zarada neizvjesna. Ahmed, naprotiv, koji se već u svome životu bijaše i topio u moru i gušio u požaru te dopao gusarskih ruku, pa se iz njih nakon nekoliko mjeseci zagonetno izvukao (govorilo se o vezi njegovoj sa gusarima na obali Alžira) – Ahmed je snovao široko i smiono. – Lice u Ahmeda bilo je začudno bjeloputno. Gotovo je bliještila bjelina i glatkost ovog lica, a crvena kovrčasta bradica plamsala je oko te bjeline prijetećim plamenom. Ipak su crte Ahmedova lica stalno izražavale neki blagi mir i neku slatku nježnost, pa je cijeli lik njegov uslijed ovih suprotnosti činio dojam koji ga je na prvi pogled isticao kud god bi došao.

Već odavna nije Ahmed bio onakav mali trgovčić, kakovih je bilo na stotine u ovom carigradskom predgrađu. I njegova se kuća odvojila od tog predgrađa po svom ukusnom i biranom obliku, po svojoj veličini i skladu, a pogotovo po mjestu gdje je bila sagrađena. Stajala je ona donekle osamljena – na skrajnjem šiljku predgrađa. Izgledalo je kao da je Ahmedova kuća već pošetala prema samom Saraju, te da samo čeka pravi čas pa da se uklopi u taj sklop otmjenih domova koji okružuju prijestolje padišaha.

Ahmed je u svim svojim pothvatima imao veliku prednost. Bio je on čovjek koji se bijaše daleko izdigao nad svoj neposredni okoliš, a da ipak nije izgubio ni navike ni vještine u običnom tjelesnom radu i naporu. On je ovakav rad i nadalje držao osnovom svih svojih budućih uspjeha na koje bijaše uperio. Sada, u naponu svoje dobi, bijaše on stvorio smionu odluku da će se sa svojim tovarom dati na put u Indiju. Njegove veze dovele ga do poznanstva sa pustolovnim mladim Bolonjezom Lodovicom Barthemom, naučnikom u ljevaonici topova. Taj golobradi mladić – pun častohleplja – raspalio je svojim živim pripovijedanjem Ahmeda za put u Gudžerat. Odavna se širili glasovi o sili i o moći sultana gudžeratskog Mahmuda Begra, o bogatstvu i nevjerojatnim dragocjenostima, o darežljivosti njegovoj i pripravnosti kojom šah miti, priziva i prima iz dalekih strana sve ono što može da još podigne njegov ugled i njegovu moć, a pogotovo sve novotarije koje mogu da okite novom raskoši i osiguraju novim oružjem njega i njegov dvor. Barthema je Ahmedu stavio izravan prijedlog i donio gotovu osnovu. On – Barthema – sabrat će i pribaviti Ahmedu takovu robu i takove darove koji će Ahmedu pribaviti pristup do sultana gudžeratskoga i otvoriti mu – sultanovom dozvolom – trgovinu po Indiji. Što ovo može da unese, dobro je znao i Ahmed i Barthema. A Ahmed će za uzvrat pripraviti Barthemi putove da bude – kad se usavrši u lijevanju i baratanju vrućim oružjem – primljen kao vještak na dvor bojovnog padišaha Mahmuda Begra.

Ahmed promisli i – odluči.

Iste večeri dok je Jaša lutao među bedemima Saraja, nađe se već pred mračak stari Jusuf u dućanu Selima. Sjedio Selim na debeloj – vještački u četvero pletenoj – rogožini. Pred njim djevojka Židovka. Došla da kupi iglu vezenku. Ne maknuvši se sa svog mjesta, privuče Selim kukastim štapom k sebi oveliku limenu kutiju. Izabere iz nje tri mjedene igle, hvatajući ih oprezno samo za ušicu. Zatim digne lijevu ruku i zabode krajnje šiljke igala u tvrdu jabučicu svog palca.

- “Evo biraj,” pruži spram Židovke ruku na kojoj su štrljile igle. Igle bile u tri debljine. Židovka je znala da ne smije da dotakne igala da se ne bi nahukale. Nagnu se i promotri.

- “Daj mi srednju”, reče.

Selim izvadi odabranu iglu iz palca i dade je mušteriji. Ostale dvije, kako ih ne bi više taknuo, strese sa palca u kutiju udarivši dlanom o rub kutije.

- “Što je Jusufe?” obrati se na starca kad bijaše izišla djevojka.

- “A ništa! Tako!” – sjedne Jusuf do njega.

Dugo je potrajalo i vodilo preko loše ljetine misirača, preko posljednjeg požara, preko lopovluka vodonoša i preko pobune u Skadru, dok u jedan tren svanu Selimu: došao je da kupi Jašu. Bio Selim baš po Jaši načuo o Ahmedovu putu u Indiju, a Jusuf od one zgode sa brodicom dobro znade da bi Jaša bio siguran za pratnju. Iskusni Jusuf osjeti u isti tren da se Selim dosjetio o čemu se radi. No oba prešutiše. Borili se istim oružjem i jednakom vještinom. Borba je morala dugo trajati.

- “Moj zet putuje u Indiju”, konačno će Jusuf.

Tuj smo! pomisli Selim, ali se odmah vješto zadivi nenadanoj novosti.

- “Vjere mi, čudo od čovjeka. Blago tebi s ovim promećurnim zetom. Nu oprosti Jusufe. Moram da pođem. Čeka me Mojše da pogledamo tovar kože.”

Vidi ti lisca! Hoće da upita Mojše koliko da mi zacijeni sužnja! – brecne se u sebi Jusuf. Odmah zagrize u gorku jabuku te upita Selima pošto bi mu prodao dječaka Dalmatina. Jusuf odlučio da za Jašu dade najvišu cijenu jer se u svojoj staračkoj tvrdoglavosti ustobočio na ovaj kup. Selim pako naslutio ovo i zato odlučio da Jašu proda baš Jusufu i nikome drugome. No ovo potonje Jusuf nije znao – i tu bijaše slaba strana Jusufova u ovom pazaru od Istoka. Razilazili su se uvelike. Jusuf davao dva dukata – Selim tražio pet.

- “I ne poznajem ga, Selime! Možda ne vrijedi ni dva perpera. Skačem ko mačak u hladnu vodu.”

E, bekrijo! – a tko ti je doveo brodicu? – u sebi će Selim – ali glasno reče:

- Živa istina. Ne poznaješ ga. No znaš šta je? Iskušaj ga. Poslat ću ti ga na dva dana. Ne daj mu ni jesti ni piti za oba dana, a naredi mu da sve vrijeme nosi kamen iz tvoje avlije u more. Vidjet ćeš kako će raditi i gladan i žedan. (Nadao se opravdano Selim da će poslije ovakova pokusa moći više zatražiti za sužnja.)

- I ja sam ga tako iskušao, a bio je još dijete. A znaš li što je uradio kad sam mu druge večeri donio hljeba? Metnuo ga na stranu i rekao: “Neka stoji dok iznesem još ovo tri puta.”

- T! t! t! – mljaskao kao u čudu Jusuf, a u sebi pomisli: lažeš kao pseto, ugursuze!

Selim ovoga puta nije lagao, no vido je kako Jusuf misli da on laže, i to mu je uvelike godio.

Pogodili se konačno za četiri dukata.

- I još nešto – reče Selim. – Dat ćeš mi jedno mlado janje prida da znam kad sam sužnja prodao.

- E, nek vidiš da nisam cicija – odvrati Jusuf. – Dat ću ti janje ama-ha! – U sebi doda: baš imam jedno što ga ispiše krpelji.

Jusuf htjede da odmah povede sužnja, ali Jaše još nije bilo s mamelučkog poslanstva.

- Doći ću zorom po njega – reče Jusuf i odgega pušući sam sebi u čupavu bradu: – Skotovi mamelučki! Tko zna!

*

Jaša, oslobodivši se iz Saraja, hrlio je nizbrdice i ne sluteći da je prodan za nekoliko dukata i za jedno krpeljivo janje.

Zora se upravo rasplamsala. S bedema Saraja oglasi se jutarnji rog. Jaša se ogleda onamo.

- Valaj, puši sada, Ture, što ti sapa daje, samo kad sam ja izašao – i okrenu žustro da proslijedi put.

Al prsima o prsa udari o starog Jusufa.

- Ele! nitkove, ele! ele! Sad li se vraćaš? – zasikta Jusuf, te uhvativši Jašu objema rukama za ramena, htjede da ga prodrma.

Jaša jednim kretom strese ruke starčeve kao dva suha lista s grane i začuđeno izbaci:

- A šta to tebe košta, starče? – No u isti tren odnekuda kao munja sunuše dvije usporedne misli u Jaši: Kupio me! – Indija!

Još Jaša i ne domisli, ali već mu nasred lica pade nemili udarac staračke ruke.

- Evo šta me košta! – bijesno zapišti Jusuf.

Vrući val srdžbe oblije Jašu – ruke mu se podignu da zgrabe starca. No dva se braniča isto tako brzo podigoše u Jaši Dalmatinu. Starješina! – nije na meni da s njime obračunavam. Pa onda: sva je moja probit na igri!

Jaša stisnu zube i suspregnu srdžbu. Kao stup stajao je pred starcem.

- Sad si vidio, nitkove – zapuha se Jusuf. – A sad naprijed! Potrči da te vidim kakav si.

Ponovno vrući val oblije Jašu. I dok je lakim hitrim kasom trčao ravnim putem pred Jusufom, dizao je taj val u mladom sužnju najdublje dubljine krvi i najveći poriv volje i odlučnosti. “Tako mi mlade nedjelje, neće uvijek tako biti!”

Jusuf je s užitkom motrio vitke, krepke bokove i snažna ramena mladića kojemu su mišići skladno i bez napora igrali u trku. “Nisam skupo platio!” pogladi Jusuf bradu.

Tako započe put Jaše Dalmatina u Indiju.

VIII.

NOĆ NA EUFRATU

Eufrat – pod raznim imenima – na svom mučnom i dugačkom putovanju probio se kroz klance i gudure Kavkaza. Više puta, zaletjevši se sunovratce među klisure, zastao bi nenadano, stisnut među dvije okomite stijene, i činilo se da njegovim buntovnim vodama odavde nema izlaza, nego da treba, uhvaćene u ova kliješta, da se propnu do neba ako hoće da nađu oduška. Onda bi opet – povaljavši koji golemi kamen – ostavio taj svoj teret na bilo kojoj klisuri, i bacio bi svoje burne vode u dubinu ponora širokim lukom koji je titrao u prugama sviju boja kao vezena zavjesa što se vije na vjetru. A onda – okrenuvši svoj hiroviti put – poletio je put Sredozemnog mora, nasilno i hitno, kao da želi što prije da dokrajči borbe i tegobe svoga puta. Ali nenadano, čudnovatom igrom tla, odvraćen je od svoga pravca k moru baš u času kad ga samo uska pružica kopna dijeli od njega. No rijeka, kao duša koja je u mukama vrludala po neizvjesnosti, baš se sada trgnula! Kao da je u tom času njezin put sinuo jasan pred njom. Dolje k jugu treba da proslijedi – k jugu, pa onda prema istoku. Uhvatila je kruti pravac, kao da tek sada znade kuda joj je poći. Bez okolišanja, hvatajući tek najkraće i najnužnije zavoje, a sve spokojnije i tiše teče ona svome cilju i polaže polako sve šire korito u mekano tlo mezopotamske ravnice.

Plitka a široka, posuta je rijeka mnogobrojnim pješčanim otocima koji su mjestimice tako gusti da se njihove nepravilne bijele plohe gdjegdje gotovo dotiču jedna druge. Po koja niska, okrugla kuća zemunica, neizglađena, a obojena crnom bojom, leži kao zrela kupina na bijelom prudu otoka. A tek katkada, nakon dan-dva putovanja, opazit će putnik neveliku, čudnovatu splav. Sabijena od čempresovih debala, povezana je splav gužvom od kore, a drže je na vodi janjeći mjehovi napunjeni zrakom. Spušta se niz rijeku tako polako da ni domisliti ne možeš kada i kuda može ovako da stigne.

Ovako je obdan. Ali sada se eto spustila noć, a Ahmedova karavana udarila logor nedaleko Eufrata.

Rijeka nevidljivo valja svoje teške valove. Ravnica i pješčana pustoš bez kraja, a šikara, šaš i rogoza u širokim pojasima. Noć sa zvijezdama, što krupne, sjajne i potpuno bez trepeta stoje na dubokom nebu sve do nedoglednog obzorja. Deve, spustivši se u krugu, žvaču pamučno sjeme. Oko slabe vatre jedva se razabiru likovi ljudi što drijemaju ili mučke sjede tik uz ugarke. Tko na dalekom svijetu misli na ovaj živi skup, na ovu skupinu ljudi i životinja što je pala u ovu samoću? Oni su sami sa ovom golemom samoćom, ona je u taj čas njihov jedini i istinski spoj sa životom.

Ali u maštama ovih ljudi, u njihovu drijemu, u njihovu polusnu i snu, razigrava se orijaškim bujnim razmjerima sve ono što je bilo u njihovu životu, sve ono što još treba da bude. Svaki u svom muku i polusnu raspreda pod nebištem goleme pustinje sve one krupne, sitne ili nikakve misli koje su ga dovele na taj put i koje ga podržavaju na njemu. Hoće li – kad se dokrajči ovaj beskonačni, mučni put, pun pogibli – hoće li onda sva ova maštanja ostati opravdana ili razočarana?

Polako, jedan za drugim spuštaju se ljudi na gunjce – polako, umotani u nedostatna pokrivala, zaspavaju pod ledenim vjetrom pustinje; samo još slabo plamsaju obje vatre. Usred logora za nuždu je podignut šator u kojem su spremljeni najvredniji omoti. U tom šatoru spava Ahmed, a tik uz šator Gjanek, najmljeni Sirijac, kojemu bijaše, kao osobito vještom vođi, povjereno vodstvo karavane. Svojim orijaškim stasom i mnogim brazgotinama koje su nagrđivale lice i smeđi, silni trup Gjaneka činio se on kao stvoren da uz Ahmeda vodi karavanu, a pogotovo da čuva sigurnost onih najvrednijih tovara koje Ahmed za cijelog puta nije ni načas puštao s oka. U tim tovarima bile su brižno omotane u pamuk, a ušivene u mjehove, rastavljene puške – ta nova čudesa koja se pale bez napora, vlastitom vatrom, i koja živim zrnom gađaju i probijaju drvo, ruše kamen i smrtno gađaju neprijatelja. Bile su one, u tom malenom, podesnom obliku, svojom razmjerno neznatnom težinom, nešto novo i divotno. Pojedini čovjek mogao je da nosi uza se vatreno oružje, da izrabljuje i da se koristi njegovom čudovišnom snagom. Što su dosada samo glomazni, nespretni i u svom baratanju mučni topovi mogli da iskoriste, to će odsada biti pokretno, lako i nedogledno u rukama pojedinog čovjeka. Novi izgledi spretnosti, novi poticaji na osobno junaštvo, nove nade na vojne uspjehe, vezale su se uz iznašašće ručne puške.

Ahmed je nosio tih pušaka u svim veličinama. Ukrašene neobičnim zlatnim i srebrenim okovom, teške od dragoga kamenja koje bijaše umetnuto u njihove kundake i okrugle ručke. No na njima nije ni ures, ni drago kamenje bilo ono najdragocjenije. Sultan od Gudžerata, kojemu bijaše namijenjen ovaj dar, imao je riznicu koja se poradi neprocijenjenog blaga nazivala “vrt božanstvenosti”. Njemu nisi dakle mogao s draguljima da pristupiš. Nego ona nova ognjena guja koja je drijemala u cijevima pušaka i koja je mogla sipati i smrt i pobjedu iz svake pojedine ruke, ona je bila neobičan i divotan dar kojim je Ahmed nakanio steći i milost i mnoge povlastice za svoju trgovinu po Gudžeratu.

Ustrajno žvakanje pamučnog sjemena traje podjedno, kao posljednji odjek ovoga noćnog prizora. Uz slabi titraj vatre što je podržaje pospani stražar vidi se krug deva, i samo katkada spokojno kretanje njihovih glava što štrlje.

Na stazi miče se kroz mrak prama šašu teška spodoba. Deva pod vodstvom svoga čuvara. Mnoge staze vode ovdje kroz trstiku, jer su ovdje karavane uz Eufrat odvajkada napajale svoje životinje. Jaša vodi devu koja bijaše ozlijedila nogu do napajališta da je utjera bolnom nogom u hladnu vodu.

Noć je tiha i prekrasna. Zvijezde ulijevaju svoj puni sjaj u daleki mrak pustinje. Osim šakala, koji su svake noći negdje u daljini zavijali oko svoje noćne rabote, nije karavana na ovom odsječku puta naišla na zvijeri. Obdan su brojne šojke saksaulke svojim kreštanjem jedine prekidale tišinu pustinje trčkajući ispružena vrata od grma do grma te su svojim divno ružičastim prsima i svojim crno-crvenim glavama izgledale kao živi pomični cvjetovi saksaula. No sada su se i one povukle u svoja noćišta. U okolišu pak nije bilo ni naselja, ni pojedine nastambe koji bi mogli izazvati ikakvu sumnju ili oprez.

Ipak Jaša, djetinjastom gordošću i ljubavlju privezan uz luk i uz strelicu koje mu na ovom putovanju bijahu povjerili, nije ni sada pošao do napajališta bez oružja. “Pravo imaš” – bijaše povikao za njim porugljivim glasom trgovčić koji se upravo umotao u ćebe. “Ima tamo nešto da te ujede! Da nije bauk, mališane?”

Tlo je u šašu bilo gdjegdje opasno. Staza, pomična i titrava, ali žilava u svom sklopu, podrhtavala je na svakom koraku pod teretom životinje i njenog čuvara. Oprezno uvede Jaša devu u odabranu lokvu. Osjetivši na ranjenoj nozi blagi doticaj hladne vode, stajala je deva nepomično u bujnom šašu koji ju je nadvisivao.

U taj tren na rijeci koja je protjecala duboko usječena u ravnicu baš do ovog mjesta zapljuskaše tiha vesla – i još jedna. Nekoliko poluglasnih riječi dopre do Jaše. Obuze ga zla slutnja. Deva uznemireno nakrene glavu spram obale koja se kroz mrak i kroz trsku jedva naslućivala.

Po jednoj od mnogih staza hitro mune kroz trsku jedan lik – za njim odmah drugi i treći dok se na drugoj stazi u isti čas čulo jednako pucketanje suharaka. I tamo se nekoliko tamnih likova pomicalo spram logora karavane. Ni riječ se nije čula, a samo po sagnutim likovima moglo se naslutiti da ljudi nisu bez oružja.

Nemir i drhtanje deve poveća zle slutnje Jašine. Noćni napadaj razbojničkih Arapa. A Jašin položaj je takav da ga uzbuđenost i nedoumica odmah zahvatila sve do srži. Kako da javi karavani pogibao, a da ne padne u ruke napadača? Povratak u logor mu je presječen, jer tamo pred Jašom, na čistom prostoru, već u blizini logora, razabire se kroz mrak hitro pomicanje sumnjive družbe. A tko zna nisu li u zaleđu Jaše ostale u čamcima straže?

Čas krzmanja, a onda zvižduk, jak i rezak, zaori u tri maha iz šaša. Jaša je davao karavani ugovoreni znak za pogibao. Kao munja pao je taj zvižduk i u tabor karavane i u hrpu napadača. Zapanjeni, zaustaviše ovi načas svoje napredovanje, a onda, ostavivši na čistom prostoru dvije straže (jer tko zna otkud nenadani zvižduk u šašu i koliko ima tamo ljudi?), nasrnuše Arapi najhitrijim trkom uz poklike i psovke na noćište karavane. U karavani pako sve se bijaše trglo na prodorno zviždanje. Od naglo ubačene slame visoko planuše obje vatre. Tko je bio budan, uhvati oružje – drijemovni pak teturali bezglavo po logoru i hvatali nesvjesno bilo koji komad robe ili drveta. Ahmed, trgnuvši se iza sna, bio je za tili čas i budan i bodar.

Oružan skoči iz šatora, a šator, sklepan za nuždu, raspadne se od naglog skoka Ahmedova. Odsjev vatre titrao je sada i osvjetljivao otkrivene mjehove i dragocjene tovare.

- “Gjanek!” – viknu Ahmed iskočivši iz šatora. Ali Sirijca nije bilo na ležaju uz šator. Već pred noć bijaše on otišao da nasiječe tamariske za oganj veleći da će se kasno vratiti. Napadaj na karavanu bio je dogovoren sa razbojničkom družbom baš po Gjaneku. On glavom bio je vođa napadaja.

Dva Arapa nasrnuše, kako bijaše dogovoreno, na Ahmeda dok ostali zametnuše borbu sa putnicima. Gjanek pak, po osnovi, poleti naprama mjehovima u kojima bijahu ušivene puške. O ovomu se, za Arape neprocjenjivom blagu radilo.

Gjanek uhvati jedan od mjehova, pa onda drugi i treći, i prenese ih trčeći do ležaja deva. Borba među putnicima i Arapima bijesnila je, topot, psovke, jauk ranjenih i dozivanje pomoći ozvanjalo je, a vatre, zapuštene i zanemarene u navali borbe, posve su pale. Samo bi katkada slaba luč žeravice osvijetlila u blizini po koju ocjelnu oštricu u zamahu ili plamenu bradicu Ahmeda koji se ustrajno i bijesno borio sa svoja dva protivnika. A Gjanek, kao da i ne vidi metež i krv kroz koju prolazi, prenosio je žurno na svojim golemim leđima teške terete. Gjanek ovaj puta ne treba da steče novih brazgotina – njegova je zadaća veća, a odgovornost razbojničkog napadaja dostatna za pohlepu, pa i za slavu Sirijca. U jedan tren netko od putnika dospije da ubaci suvaraka u obje vatre, da osvijetli bojište. Nepomičan, tih, kao prikovan na svom mjestu u šašu, stajao je dotle Jaša uz svoju životinju, uhvaćen između čamaca na rijeci i obiju stražara na čistoj ravnici do logora. Kad vatre nanovo planuše, opazi Jaša kako se iz općeg meteža logora odvojila putem prema rijeci i prema njemu deva natovarena teškim tovarom. Uz devu ljudeskara koja se na jedan čas orisala u svijetlu plamena. – “Gjanek!” – pomisli Jaša, i cijela veza događaja u logoru bude mu jasna. Sve tijelo mladića zadrhta od navale gnjeva koji bi ga u takvim prilikama znao obuzeti do posljednje žilice kao munja tijelo koje pogodi. A tren iza toga sve se njegovo mišičje napne u budnoj pažnji. Ovaj tovar treba spasiti! Ne zato što je Ahmed tolikim ljubomorom pazio i čuvao ovo blago, niti zato što je i sam Jaša nekoliko noći prozebao čuvajući te dragocjene tovare u klancima u gudurama kuda se uz Eufrat bila probila karavana prije negoli bijahu najmili Gjaneka. Ne! Treba spasiti tovar prosto zato što podlom Sirijcu i njegovoj drskoj družbi ne smije pripasti ono što nije određeno za pogane razbojničke šake.

Uhvativši za uzdu svoju životinju, pokroči Jaša uzbuđen, ali oprezan, kroz šaš prema Gjaneku. Obje straže, razmaknute na pedeset koračaja, bile su okrenute leđima Jaši i zurile su na bojište u logoru kako bi uz slabi odsjev vatre razabrale na ovu daljinu uspjeh ili neuspjeh drugova. Trčeći uz svoju natovarenu životinju, hitro im se primicao od logora Gjanek.

- “Za mnom!” – vikne on na prolazu jednom od obaju stražara. Ovaj poleti uz njega naprama šašu da zaštiti plijen od svake opasnosti, a drugi – zanesen znatiželjom i pohlepom za pljačkom – ostavi svoje mjesto i potrči put logora.

Sirijac sa natovarenom devom i sa stražarom Arapinom hitro se približavao šašu gdje je stajao Jaša. Ponovni drhtaj obuze Jašu. U njega su dvije strelice. Svaka mora da pogodi. Natovarena deva treba da ostane neozlijeđena, ako hoće da se spasi tovar. Toliko je jasno sinulo u glavi mladića.

“Bože, pomozi!” – Srce mu zakuca kao gvozden mlat – ruka mu je nesigurna i uzbuđena. Prva živa borba mladića – a mrak, visoka trava i podrhtavanje plamena koji bi mu katkad od logora trepnuo u oči, ne dadu da uhvati jasan cilj. Ali samo časak – a onda smirenje oblije Jašu ledenim valom. Sigurno i nepokolebljivo namjeri strelicu. Zviždanje strelice, drhtaj i zuj tetive. Onda silan vapaj. I po drugi puta: zviždanje i opet brujanje tetive. Psovka i povik objave drugog ranjenika. Uplašena deva otme se sa tovarom iz ruku Gjaneka koji je klonuo na mjestu, ranjen u rame, dok je Arapin, potrčavši nekoliko koračaja, posrnuo tek u šašu.

Do toga časa znao je Jaša što čini. Nu štogod se zbilo iza toga, činio je mladić nesvjesno u ludoj, bezglavnoj hitnji, kroz koju je kao jedina uporna i goruća točka sjajila tek jedna misao: treba spasiti tovare. Sve ostalo tonulo je u moru i metežu uzbuđenosti koja je gonila krv kroz žile mladića. Tamo u močvari ležale su dvije prve žrtve, dva prva ljudska tijela koja je Jašina ruka oborila.

Ostavivši svoju životinju u šašu, trkom se zatrčao Jaša u mrak za natovarenom devom i dognao je na njenom prvom skoku. Nije bilo vremena da se životinju prisili da bi kleknula. Nasilno i hitro prihvati je Jaša za uzde i sagne joj glavu sve do sebe. A onda, obuhvativši objema rukama njenu glavu oko ušiju, pričeka tek tren. Načas svladana, uspravi deva odmah zatim naglo vrat, a Jaša, lebdeći čas na visokom vratu životinje, prebaci se vješto preko tovara kako je vidio da to čine Arapi u slučaju nužde. A dalje, tek po nagonu, tek po volji životinje! Niti u logor gdje je još trajao topot i metež, niti do rijeke od koje je bježala poplašena životinja, nego u mrak, u nedoglednu ravnicu, u nepoznatu, nesigurnu daljinu, besvjesnu kao što je bila besvjesna strava poplašene deve i uzbuđenost mladića na njoj.

Jaša, držeći se grčevito uz tovare, ipak bi na časak hvatao rukom pred sebe i iza sebe da se uvjeri jesu li svi mjehovi ovdje. No Gjanek bijaše svoj plijen tako kruto stegnuo da je deva, usprkos poplašenom kasu, nosila svoj tovar kao prikovan na leđima. Kuda i kakovom nepoznatom, dalekom cilju hoće da ga odnese ovaj divlji kas? Kako su već daleko od logora? Dugo je već trajao taj bezglavi kas kroz mrak, po jednoličnom tlu ravnice. A Jaša, još uvijek bez cilja i svrhe, stane od navike da pogledava od časa do časa na noćno nebo obasuto krupnim zvijezdama. I gle! Sad ovo, sad ono zviježđe prolazilo bi uz lijevi bok jahača. Zviježđa se redom izmjenjivala, dok nakon dugog, zamornog kasa iznenada sinu uz lijevu stranu jahača i opet ono prvo zviježđe koje bijaše svjesno zagledao. Polako se vraćalo Jaši opažanje.

“Deva kasa u golemom krugu oko logora. Uplašena životinja ne usuđuje se u logor, a nagon joj ne da da se udalji od svoje družbe.”

Zaista. Kao što mjesec – pratilac zemlje – kruži kroz prostore oko neznatnog svjetla kugle zemaljske, tako je deva orisivala po mraku i po silnoj plohi ravnice velike krugove oko logorske vatre koju sada tek, kao sitnu jedva vidljivu luč, zapazi Jaša daleko u ravnici.

“Dobro je!” – pomisli mladić i uzdah olakšanja donese mu prvo smirenje te on tihim riječima i treptanjem stane da smiruje životinju. Začas deva, izmorena, dršćući, uspori svoj kas. Konačno se zaustavi, okrenuta prema onoj maloj luči koja je, sitnija od najsitnije zvijezde, čas treptila, čas zamirala u daljini ravnice.

Nikakav glas nije mogao odande da dopre do Jaše. Što se tamo zbivalo? U čijim je rukama logor? Tko je sada uz onu vatru? Tko živ? Koga nema više među živima?

- “Ovdje treba sačekati dok se razdani” – odluči Jaša. Spusti se sa deve, sveže krajeve uzda oko svoje ruke i sad je stajao, svladan uzbuđenošću i događajima ove noći i nesigurnošću sutrašnjeg jutra. A onda golema samoća koja se prostirala u gluhi mrak probudi u duši i u mašti Jaše i opet likove Gjaneka i Arapina.

Iznenada učini se mladiću da tik uz njegovo uho biju u sav glas silni bubnjevi, a dva gorostasna crna lika počela da plaze potrbuške tamo iz najveće daljine prema njemu. Još tren i dogmizat će ove nemani do njega, pokrit će ga svojim bezobličnim crnim trupinama, ugušit će ga uz tutanj bubnjeva koji mu biju kraj ušiju.

- “Ne!” – otrese se Jaša. – “Ne! Svega ovoga nema. Znoj me oblijeva. Nestat će ih!” – Još iz djetinjstva bijaše Jaša upamtio narodno vjerovanje da utvare bježe čim znoj oblije kršteno čeljade. Da, i ovdje u ovoj dalekoj, tuđoj pustinji, u ovom tuđem mraku mora da tako bude! I zaista. Hladnim znojem obliven ostade Jaša zureći čvrsto u sitnu, ali istinsku točku logorske vatre. Bubnjevi stadoše da se odmiču sve dalje i dalje dok sasvim ne zamriješe, a crne utvare uvukoše svoja strašna tjelesa u mrak i rasplinuše se u veliku noć.

Deva bijaše legla. Oslonjen o njeno bedro čekao je Jaša. A onda mu se misli smiriše.

“Kad se razdani, moram u logor, bio tamo tko mu drago. Ovako sam na putu, sa ovakovim tovarom, svakako sam propao. Moram zorom u logor.” Prestane da ga tišti neodlučnost. Pripravan je da prihvati sve što je trebalo da dođe nakon teških zgoda ove večeri i noći. A mozak, izmoren napetošću i stravom posljednjih sati, odvede nezamjetno svojim čudesnim putovima Jašu na prijatnije polje. Da, i ona noć u sarajskim bedemima bila je dugačka – raspredale se misli njegove. Tko zna trče li i sada u sarajskom vrtu djevojčice oko ljuljačke i smiju li se onako slatko? Tko zna čuju li se i sada tamo papuče male Mirjam? – I sjeti se Jaša lišca Mirjame, sjeti se kako se ona okrenula k njemu na polasku i šapnula umiljato: “Čuvaj se, dobro se čuvaj!”

A onda: čega mogu da se čuvam? Tko zna šta će još biti do Indije! A tamo – sultan od Gudžerata, kažu da ima brkove toliko dugačke da ih plete oko tjemena. Othranjen je on od najmanjih nogu zmijinim mesom i otrovom. Zato njemu nikakav otrov i nikoja strelica ne može da naškodi. A vele da je dobar i milostiv. – Lako! – Kad nitko ne može da mu naudi! – U njegovoj riznici ima jezerce zlatne vode, na jezeru pliva sud od ružina drveta, a u sudu dragulj, velik kao naranča. Ne možeš da podneseš njegova sjaja, nego treba da sa sobom poneseš dva mlada lista sa dudova drveta, pa da kroz njih pogledaš u ono čudo. – Indija! – Ima tamo, kažu, zmija tako velika da čitavog jelena proguta, a jaja su joj golema kao bundeve. Kraljica Aka, kažu, podmetnula svoju rođenu kćerku u praznu ljusku takova jajeta i metnula je pod zmiju. Zmija othranila djevojku uz svoje mlade, a ono postala djevojka ljepote kakove nigdje nema. No njeno tijelo i njezin dah toliko su otrovni da svatko izgubi život čim je poljubi. Ali – eto – u Indiji – - -

Sjedeći na zemlji, oslonjen leđima na devu koja ga je zaštićivala i grijala svojom toplinom, zaspi Jaša Dalmatin, sam pod nebištem eufratske ravni, čuvajući blago koje bijaše spasio za sultana gudžeratskog. A da tamo, sa dalekog žala dalmatinskog, mogu da ga ugledaju u tom času, bilo knez, bilo kmet njegova rodnog sela, prekrstili bi se oni puni strahopočitanja i šapnuli bi:

- “Hvala Ti, veliki Bože! Svašta si ti dao pod kapom nebeskom!” Jaša se probudio od micanja deve koja je htjela da ustane. Sunce bijaše na pomolu.

*

U logoru je međutim napadaj bio odbijen. S manjim ili većim ranama, s manjim ili s većim plijenom povukoše se napadači čim Gjanek sa tovarom bijaše odmakao. Samo jedan Arapin, teško ranjen, ostade ležeći bez svijesti u logoru. Metež je trajao, ranjeni putnici zvali u pomoć i jaukali za svojim gubicima, a poplašene životinje ludo trzale na svojim povezama i bacale se nogama.

Tih i nepomičan, a blijed mrtvim bljedilom na svom bjeloputnom licu, kutrio je Ahmed kraj ranjenog Arapina kao da ne čuje ništa oko sebe.

- “Donesi mu moj dušek” – govorio je ciganki Leki, travarici i čarobnici koju, što od smilovanja što od sujevjerja, povedoše iz Beiruta.

- “I daj mu vode! Obriši mu lice tim tvojim lijekom!”

Ciganka naspe iz tikvice tekućinu, rujnu kao rujno vino, na pamučnu krpu. Crvene latice plivale su u tekućini. Ocat sa ružinim listom. Lijek od sunčanice i od svakog zla u glavi.

- “Drž’ ga na životu, ženo! Nećeš požaliti!”

Ahmed, koji u tovarima sa puškama bijaše izgubio temelj ovoga svog mučnog i opasnog puta, Ahmed je prolazio sve zdvojnosti i sve muke nemoćnoga gnjeva. Njegovi se palci grčili od boli rana koje bijaše zadobio u boku i na ruci. Ali mnogo više patile ga duševne muke. Ipak lice njegovo nije gubilo onog izraza pokoja, glatkosti i slatke nježnosti; samo kao da mu se bradica oko tog lica još jače rasplamsala. Djelovalo je gotovo strašno kad se Ahmed, ovakav, sagibao nad ranjenog razbojnika.

“Drž’ ga na životu!” – reče i opet ciganki gledajući joj pravo u garavo lice.

U ovom ranjeniku bila je sva nada Ahmedova. Jedino po njemu živome mogao je dobiti veze sa otimačima, ili bar ući u trag svom blagu.

No kako je noć odmicala, onako je disanje Arapina bivalo sve teže. Zora zarudila, a Arapin je, trznuvši u svom teškom žutom plaštu, izdahnuo. Ciganka i Ahmed, sagnutih glava, zurili dugo u protegnuto, nepomično tijelo.

- “Nosite ga iz logora!” – naredi zatim kratko Ahmed. – “Spremajmo se! – Posipaj mi rane tim tvojim listom.” Koliko je spokojnije govorio, toliko je njegovo lice bivalo bljeđe.

Dok se logor komešao u uzbuni nesređenog odlaska nakon ovakove noći, dotle je Ahmed legao nepomičan i izmoren. Rane, zasipavane praškom od lista koji je ciganka drobila među dlanovima, strahovito su pekle. Gnjev, bol, briga i zdvojnost morile ga. Treba da od temelja promijeni svoju trgovačku osnovu. Jer sve što dosada bijaše smislio učiniti u Indiji, imalo je početi onim časom kada će tovare sa puškama položiti pred sultana Mahmuda Begra govoreći: “Evo, padišahu, ovo sam ti donio na dar ja, trgovac Ahmed iz Stambula.” – A sada? Ništa od ničega!

U logoru, međutim, nastade nenadano skupljanje putnika, a zatim nagađanja, povici, nadvikivanje. – A onda patuljasti dječačić Libijac poleti trkom u susret devi koja je kasala put logora.

- Jest dina mi, on je! – klicao je i vrištio zanešeno dječačić, te skočivši kao munica, ovjesio se o vrat Jašinoj životinji. Od radosti kesio se i pištio patuljak prodorno lamatajući crnim bosim nogama.

Tako uletješe u logor.

*

Pola sata iza toga na Ahmedovu dušeku, podalje od svih ostalih, sjedio Jaša uz Ahmeda. Položivši jednu ruku na Jašino rame, a drugom gladeći tovare koji su mu se vratili kao čudo sa nebesa, slušao je Ahmed pričanje Jašino. Nevjerojatna promjena pala je na njegovo glatko lice! Strastveni, mrki žar razorio je sada naučenu blagost i slatku nježnost njegovih crta. Nenadana radost rastrgala je koprenu s ovog lica i ono se oblijevalo neprestanim tamnim valovima pohlepe, osvete i častohleplja.

A ciganka, vežući svoje truljave svežnjeve, obazre se na onu dvojicu i reče malom Libijcu:

- “Uhvatio je noćas Dalmatin svoju sreću za oba uha.”

IX.

INDIJSKO SELO

Kroz indijsko selo, jadno, prljavo i bjednije nego išto drugo na svijetu, prolazi uz talambase i uz radosno ijuškanje polunage djece čudnovata povorka. Četiri mršava bivola vuku na izderanim konopljanim hamovima ovelika kola. Savijeni kratki rogovi bivola ovjenčani su zelenilom i jarkim cvijećem. Na repovima viju im se kite šarenih krpa. Trakovi sa prednjih životinja lepršaju preko okićenih rogova drugog zaprega, a oborene, podmukle glave bivola od časa do časa nestrpljivom kretnjom odbacuju taj šareni nakit što im šiba oči. Na kolima velik nizak stol, a na njemu dvoje, u crvene trulje odjevene djece izvodi pelivanske skokove i savijanja. Nad svakim kotačem pričvršćena je visoka motka, a na svakoj se od njih po jedan dječak (gol, osim šarene uske krpe, što mu sa zatiljka leprša) prebacuje oko motke i savija poput zmije svoje žućkaste tanke udove. Dva čovjeka stupaju uz kola i biju svom snagom u dugačke uske talambase, pa dok drvene osovine u drvenim kotačima škripe, dotle kola, upadajući sad desno sad lijevo u rupe i uvale izderanog puta, tresu i nagibaju stol i motke i pelivane na njima. Kad je udarac kola odveć nenadan, otpada koji pelivančić sa motke, kao zrela smokva, i koprca se u blatu kraj puta, no začas zaskakuje opet na kola. Jače ijuškanje pratnje pozdravlja njegov novi uspon na motku.

Tako povorka prikuplja sve veći broj pratnje: jadne, trbušaste, izgladnjele djece, mršavih, jedva odjevenih žena kojima samo teške a jasne oči i tanke crte lica pokazuju nekadanju ljepotu prve mladosti. Povorka je sastavljena da proslavi vješticu koja je u selu provela toliki niz godina da nijedan od pratnje ne pamti selo bez nje. Oni koji to pamte sjede sada pred svojim kolibama ili leže u njima na svom tvrdom odru, te misle i o vještici i o svemu ostalom posve drugačije, negoli oni što slijede talambase i s njima šantaju preko rupa kolosijeka. Potleušica okružena korovom, nečisti i otpacima. Vrata razvaljena, vratnice nakrivljene. Na pragu, okrenuta licem u nutrinu kolibe, sjedi na hrpi starih krpa žena. To je ona koju slave. Što slave, zašto danas slave? – tko da shvati! No mora da je duboko značenje ovog slavlja. Zaustavivši bivole stali su bubnjari uz kola, i dok su mali pelivani podvostručenim žarom izvodili uvijek nove, uvijek nevjerojatnije vještine, dok je pratnja djece i žena ciktala i vriskala u sve luđoj i pijanijoj radosti, dotle su oba čovjeka ozbiljnim, pobožnim, rek bi svetački sabranim licem udarala sve strašnije udarce u talambase. Uz to su od vremena do vremena upirali ukočene poglede u leđa vještice koja je iz zdjele do sebe dohvaćala prstima grude neke bjelkaste kaše i žvakala ih kao da nikoga oko nje nema.

Tri putnika bijahu upravo stigla stazom preko pamučnih polja. Drevna i kićena pamučna biljka Karpasi koju je još legendarni Manu, indijski Noa, prije dvadeset stoljeća zaštitio u svom zakoniku – pokrivala je i sada ista polja i odijevala, kao prije dvije tisuće godina, podjednako i careve i sirotinju.

Prvi od triju putnika doticao se onako usput znalačkom rukom tankih i dugačkih brkova biljke koji već bijahu kovrčasto iskočili iz zrnaca i razbarušili se u mekanim grudama oko cijele biljke. Pregledavao je vlasi i sudio o kakvoći tkanine koju obećaju.

No stigavši do puta, zadivljeno stadoše putnici uz čudnovatu pretpregu bivola. Dvije-tri prelomljene grane ovjesile se svojim uvenutim lišćem uza staro smokvino deblo. Tu se putnici zaklonili jer je povorka svojim zanosom i svojom vriskom i nehotično odmah izlučivala svakoga koji nije osjećao veličinu ovoga slavlja.

Ahmed, Jaša i mali Libijac (ovaj ostade posljednji od karavane koji se još držao Ahmeda) bijahu eto na svom zaobilaznom putu prema Kambaji nabasali na ovo zabitno selo. Trgovački oprez, nedokučiv za neupućene, nalagao je ovaj puta Ahmedu da iskrca (nakon plovidbe od Ormosa) svoje tovare u gradu Diu. Tamo ih je u predgrađu “Bandar dei Rumi” povjerio svome zemljaku i trgovačkom drugu koga je već prije dvije godine Ahmed odredio za tu službu. Sam pak Ahmed pošao je sa Jašom i sa malim Libijcem kao trhonošom daleko od glavne ceste pokrajnim putovima do Kambaje. Htio je da vidi kraj, ljude i mogućnosti za trgovinu, a ujedno da pripravi svoj pristup padišahu Mahmudu Begru.

Sada su putnici zadivljeno promatrali glasnu, razigranu povorku koja je počela da se opaja vlastitom bukom. Vještica, dosada nepomična, okrenuta leđima prema cesti, ogrijala se očito s te strane dovoljno suncem koje se bijaše probilo kroz oblake pa je nenadano prebacila preko praga noge, žuljave i raspucane kao staro hrastovo korijenje. Njeno lice, suho i naborano, bilo je uokvireno dvjema neurednim crnim pletenicama koje su se uz uho spuštale. Sjedila je uspravno, uzdignute glave – ali oči su bile opuštene i uprte u koljena. Urnebes radosti pozdravi okret vještice, a sva četiri pelivana priskočiše da uz njeno koljeno izvode svoja čudesa, dok je svetački zanos talambasa postizavao strahotno neskladne i nenaravne glasove.

Jaša kojemu je od sve ove rugobe i prljavštine s jedne strane, a zanosa povorke s druge strane, zamiralo srce kao od teškog gatanja prasne iznenada u smijeh.

“Ludove!” – uhvati ga u isti tren Ahmed oštro za ruku – “ne smij se tuđem adetu u njegovoj zemlji!”

“Ne smijem se ja njima” – zaustavi Jaša svoj smijeh – “nego sebi. Što li sam o Indiji noć na noć sanjao, a kakova me je eto dočekala!”

Kako i odakle je vještica osjetila razgovor stranaca koji su tamo pod smokvom stajali? Njezini se teški očni kapci polako dignuli. I sinula su dva oka. Dva velika, savršeno pravilna i sjajna, reć bi netaknuta oka. Dvije svjetlosti, dvije teške misaone dubine prosule su svoju riznicu po svemu što je bilo ovdje, i sve je nenadano dobilo svoj smisao, svoju važnost i svoje mjesto u stvorenju svijeta. Selo je ostalo bijedno i zabitno kao i prije toga pogleda, ali njegova je bijeda sinula pod ovim pogledom kao božanska odlika. A daleko preko sela spojio se pogled vještice sa razbujalim zelenim poljima i sa slojevima plavih brda na obzorju.

Patuljak Libijac zurio je sve jače, sve izgubljenije, sve više razrogačenih očiju u vješticu. Uhvativši jednog od malih pelivana, položila ga ona preko svog krila i savijala mu leđa tako dugo, dok mu konačno pete preko ramena padoše na prsa. Mekan kao vuna ležao je dječak u njenim rukama, savijao se nevjerojatno na svaki pokret njenih suhih prstiju, a predano lice, zažarene oči i nemoć momčića odizali su se od bešćutnog, skamenjenog lica vještice koja bijaše opet spustila vjeđe. – Pripuzivši posve blizu, Libijac ostade nepomičan. Prizor ga je sputao u svakom mišiću. Njegova je patuljasta duša bila zarobljena. Tiho i oprezno, i sam pod dojmom neobičnog prizora, pristupi konačno Ahmed iz svog zaklona k Libijcu.

“Hajdemo, mali!”

“Ne, ne!” – vrisnu patuljak. “Ja ne idem! Ostat ću! Ne idem!” – i baci se grčevito svojim slabim ramenima u krilo starici. Ona ga uhvati za ruku, pa tiho i oprezno savije ruku patuljka daleko na njegova leđa. – A onda ga, ispustivši ga najprije, posjedne uza se na hrpu krpa. Patuljak ostade, čas kao omamljen, a odmah zatim sinu čitavim svojim crnim licem. Od blaženstva odsijevali su mu obrazi kao da su svježe olašteni, a s tihim i sretnim smiješkom na licu otare dvije krupne suze koje bijahu proizašle ili od bola savijanja, ili od straha da ga ne bi odavde odveli. Ahmed slegne ramenima i digne svoja ćebeta koja Libijac bijaše odbacio.

“Hajdemo!” – reče Jaši. – “Taj je njezin!”

Na prolazu kroz gomilu, jedna od žena, tihim i pobožnim kretom pruži Ahmedu u trokut spleten snopić šarenih krpa. Ahmed shvati da je ovo amajlija i da mu je daje žena željna vrhunaravne pomoći od novog đaka Libijca. Prekrstivši najprije ruke na prsima, dostojno primi Ahmed sveti dar od žene, a posmijeh preleti njenim lijepim, ispaćenim licem. Ahmed i Jaša bili su opet na putu u poljima. Na drugom ili trećem zavoju staze sjeti se Ahmed amajlije, izvadi je iza pojasa i rasplete njezin sveti splet. Polako, krpicu po krpicu, boju po boj, rastavljao je trgovac trokut, spleten tisućljetnim umijećem, i razglađivao svaki komadić tkanine.

“Vidiš li” – reče konačno Jaši. “Svila im je i ljepša i bolja od vunenih tkanina. Držat ćemo se svile!”

“Da” – promotri Jaša uzorke u trgovčevoj ruci. No njegova je duša bila zaokupljena drugim mislima: što može biti od takvog libijskog nedotupavca kad on dvadeset milja pred prijestolnicom ostaje u selu na hrpi dronjaka?

1 , 2