Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata – 2. dio

Ivana Brlić-Mažuranić



natrag na 1. dio

X.

KAMBAJA

Od onog časa kad je Ahmed, iz daljine indijskih polja, opazio silne i nove zidove Kambaje koji su se sa svoje 52 kule bjelasali i odizali od večernjeg neba kao zubi mladog lava u zaskoku – od onog časa bilo mu je jasno kakovoj sili hoće on – mali trgovac iz Carigrada – da prinese svoj dar “Drznuo sam se na veliki pothvat!” – uskoleba se načas Ahmed.

Unišli su u grad, bučan, napučen, zaposlen; grad gdje su vrvili deseci tisuća ljudi, trgujući robom tako raznovrsnom, tako obilnom i tako dragocjenom da je samo potpuni nemar za život pojedinog čovjeka mogao svladati tovarenje, prijenos i čuvanje ovih gomila blaga. Noć i dan pritiskala je sva ova trgovina ramena robova, radnika i parija. Gdje bi koji od njih, iscrpljen, poginuo, tu bi namjesto mrtvoga stala odmah dva-tri nova radenika. Nova ramena preuzimala bi nadčovječni napor, a svaki od upravljača ove trgovine znao je i predviđao da će i ove nove sile za nekoliko godina izdahnuti i nije računao s njima više negoli računaš sa orahom kojemu si počeo da vadiš jezgru.

Bujala je i buktila ova gotovo raspojasana trgovina, i sva je u svom temelju bila sazidana na mršavim, mišićavim leđima nosača koji su pogibali i svojim tjelesima hranili daljnji procvat trgovine. Isto tako je tamo, još dalje na istoku, nastao orijaški zid, prvo čudo svijeta, u koji je stotine tisuća radenika uzidano tijekom stoljetnog zidanja. Gdje bi radenik iscrpljen ispustio dušu, tu je odmah na mjestu bio uzidan u svoj zid. Kamen, žbuka i ljudska tjelesa podigli su zid Kitaja, dugačak tisuće milja, a zlato, dragocjena roba i opet ljudska tjelesa, opasala su prvom snagom Kambaju i prijestolje Mahmuda Begra.

I baš ovdje gdje je sve kipjelo od neshvatljive množine ljudskih uznojenih tjelesa, bijede i napora – baš ovdje u Kambaji, u jednoj zakutnoj uličici grada, sukobio se Jaša po prvi puta sa onim o čemu je toliko sanjao, a susret je dakako i opet bio drugačiji nego u Jašinim snovima.

Priprosti krovci u visini običnog stola, a prekriveni rogožinom, stoje ovdje-ondje na malom prostoru uz rub ulice. Na krovcu niski sandučići, u sandučićima poredane lončarske plitice. U pliticama nešto: kao da je med u jednoj, u drugoj opet nešto žuto kao da je rastopljen sitni sumpor, u trećoj tekućina, modra kao vedro nebo. A usred ovih tekućina neki se grumeni moče. Nešto plavkasto i jasno, išarano crnim, crvenkastim i bijelim slojevima. Samo katkad zatitraju sve ove boje i igraju na suncu, jer sanduci nevidljivim laganim porivom rogožine polako podrhtavaju, a sve se tekućine zibaju u pliticama i redovitim velom prelijevaju grumenje.

Hrana? Kovina? Boja za tkanine? Zar dva trgovca putnika da prođu u novom kraju uz ovakovu zagonetku, a da ne privire što je? Prevari se mlađi. Pristupivši jednom od krovaca, sagnu se Jaša radoznalo nad plitice te oprezno umoči prst u modru tekućinu. – Bijesno režanje. U isti tren veliko pseto iskoči ispod rogožine i baci se jednim skokom Jaši na prsa. Uz pseto mali žuti dječačić hitro izmilji ispod krovca. Dok je gnjevno pseto zaskakivalo na krivca, dječak je podjedno i ljutito podvikivao na pseto: “Žerk! Žerk!”… Kovrčasta crna kosa dizala se dječaku nad ušima u dva crna rožića. Opasan jedino oko bedara prljavim komadićem rubine, skakutao je on i kreštao kao đavo koji bi sa svojom životinjom nenadano niknuo iz zemlje.

Jaša, braneći se od psa koliko je neprijatna zgoda dopuštala, primicao se sve više dječaku kako bi ovaj svojim povicima konačno odazvao psa. Sve ljuće vikao je mali, ali na svaki povik njegov pseto je sve gnjevnije hvatalo krivca. Spokojno i sa smiješkom pratio je Ahmed prizor, dok u jedan čas ne prasne u glasan smijeh. – Shvatio je da “Žerk” nije ime psa, nego povik za huckanje i zapovijed za navalu!

Razderane košulje i okrvačene noge izađe konačno Jaša iz ove neočekivane borbe.

Ovo je bio prvi susret Jaše Dalmatina sa blagom i draguljima Indije. Grumeni u pliticama bili su ahati. Grčki kupci po Indiji i njihove kicoške mušterije u Grčkoj nazvali su ovu vrst indijskih ahata oniksima, poradi tajanstvene, prozirne i ružičaste boje njihove koja podsjeća na nokat. Ovaj dragocjeni kamen, poludragulj, treba da ovdje tri ili četiri godine proleži na suncu Indije, umočen u med ili u sumpor. Od meda sumpora i sunca hvata šupljikasti grumen, prema sastavu svojih slojeva, sve boje i sve nedokučivo šarenilo kojim zadivljuje. Pa kad zasjaji jednom na ruci prve žene u haremu, tada je u njemu uklopljena i vruća zraka indijskog sunca i slatkost meda i pelud cvijeća i modrilo biljke što se sagiba sa kamena nad more. A u njemu je i ono divno, prastaro umijeće koje brusi ahat i kleše svete urese u njegovo bajno šarenilo.

A dječak-čuvar koji četiri godine sjedi pod rogožinom i čeka da sunčana zraka prodre u ahat? Da, dječak doraštuje na ovoj jednoj straži od djeteta do momka i dobiva od dvadeset grumena dva kao otpravninu, te više ne radi ovaj posao, jer je odrastao.

A pas, koji ovdje čuva blago Indije, a svuda po svijetu blago cijelog čovječanstva? Pas, ako uzmogne, čuvat će još jednu ovakovu stražu nad ahatom. Znači: još četiri godine u kutu, pod krovcem rogožine, čekajući da sunce oplemeni grumen dragog kamena. A ako pas više ne uzmogne? Otpačat će ga ukratko – svakako bez otpravnine!

Ovoliko su Ahmed i Jaša naučili od Indijca – vlasnika grumenja. Malo arapskim, malo turskim, a malo komadićima hindustanskog jezika – ali ponajviše ugrizom pseta, naučio je Jaša da je od mnogovrsnih blaga što ih krije i otkriva Indija nabasao na jedno blago što ga siromašak čovjek sujevjernom strpljivošću miluje i dotjeruje.

Koliko god Jaša sam sebe uvjeravao da se ovo sve moralo zgoditi, i da tuđin, pa još sužanj, nema što da očekuje na ulazu u novi kraj, te da je krivnja na njemu samom – toliko ga je tištio ovaj susret. Išao je tih i zamišljen uz Ahmeda te od vremena do vremena otirao krv sa ujeda.

“Što je”, podsmije se Ahmed nakon nekog vremena.

Trgnuvši se iz misli odvrati Jaša samo zbunjenim smiješkom. “Što je? Ne sviđa ti se Indija?” – podrugljivo će Ahmed. – “Vidjet će se!” – digne Jaša na ovaj upit glavu; zagleda se ozbiljno i uzdignutih obrva u kule i zidove grada Kambaje.

“Jesi li ti mislio da ćeš ovdje mirne duše prebacivati iz dlana u dlan biserje i alem? Treba, mili moj, da onda najprije stečeš vlastitu riznicu kakova je Mahmud Begrova!”

- “A misliš li ti, Ahmede, da Mahmud Begr tamo u svojoj riznici sjedi mirne duše pa se igra sa svojim blagom?”

Imaš pravo, dječače. Dok nemaš, brineš se da stekneš, a kad imaš, brineš se da ti ne otmu!”

Tako su razgovarali, penjali se i silazili na svom putu kroz gurave uličice Kambaje. Uputio se Ahmed da učini najprvije od prvih koraka kako bi sa svojim darom dopro do Mahmuda Begra. Donio je Ahmed preporuka i znakova, otisaka prstiju i usmenih pozdrava, saznao je sve putove, poznao zemljake koji će mu biti na ruci. No mnogo se carevića naslagalo među običnim čovjekom i među carem! A treba ih sve obaći, ako misliš doći do prijestolja.

Jaša je sada šuteći stupao uz Ahmeda. Njegovo lice nosilo je neki biljeg prkosne odluke. Išao je uzdignute glave, a desna mu se ruka dlanom utaknula u pojas i počivala tamo – laka i sigurna. Tako su mu i preci silazili sa Dinare. Ahmed ga pogleda sa strane i prestane da se šali.

Izašli su iz južnog dijela grada na prazni prostor koji je ležao pred sjevernom Kambajom. Propisi kasta, uvijek u vezi sa vojnim potrebama, stvarali su takove praznine u osnovama indijskih gradova. Ni travke, ni grma, ni drveta na toj velikoj ploštini – samo oštri šljunak i žuta ispaljena zemlja, unakrst ispucana. Bilo je podne. Sunce je strahovitim žarom palilo s neba koje se bijelilo kao usijano gvožđe. Šljunak je pržio kroz potplate obuće, a noge su i nehotice žurile iz toga pakla. Na toj praznoj usijanoj ploštini samo jedan jedini stvor. Indijac Brahmanac obavlja svoju pokorničku molitvu. Stoji bos na užarenom šljunku, glavu i lice umotao je debelim vunenim rupcem tako da mu se nikako ne vidi ni lica ni obličja. Sagnuo je na prsa glavu koja je pod debelim trostrukim omotom nakazno velika. Oko pokornika, u uskome krugu, pet kamenova, na svakom kamenu pucketa oganj od suhih grančica. Zrak titra strahovitom vrućinom kao rastopljeno olovo nad krugom i nad pokajnikom, a on se mirno i odmjereno spušta na koljena te ramenima i grudima liježe na užareni šljunak. A onda se polako uspravlja i diže spram neba ispružene ruke i glomaznu glavu, kako bi mu Agni spustio milost sa plamtećih nebesa i skinuo s njega kaznu života.

Jaša nije mogao a da časak ne stane uz ovo čudovište. A onda zaklima udivljeno glavom. Pred ovim stranim čudom u njemu se izredaše uspomene na daleki dom. “I u nas je sunce ovako žestoko, i u nas prud pali noge kroz opanke, i u nas ima kamenih ognjišta na kojima pucketa suha smrekovina – ali kod nas nema čovjeka koji bi bio kadar ovako što da učini!”

Tako je promišljao zadivljen Jaša, a sa ražarenih nebesa Agni je odgovarao na misli Jašine:

“Da! na žalu Jadrana nema čovjeka koji bi bio kadar ovako što da učini. Ali zato ovdje u Indiji nema mnogo ljudi koji su kadri da učine ono za što sam tebe – Jašu Dalmatina – ovamo pozvao.”

Niti Jaša niti pokajnik nisu čuli misli Agnija. Pokajnik je dalje klanjao, umotanih očiju, i nije znao da je Agni u ovaj čas obratio svoju pažnju drugoj sudbini.

XI.

MAHMUD BEGR

Zaista Mahmud Begr nije bezbrižno sjedio niti u svojoj riznici niti nad svojom državom. Mlada država i mladi osnivač njezin morali su da podnesu primjenu svih onih sredstava kojima obiluje Istok kad treba da se osujete novi zahvati u stari poredak.

Bijeli i novi zidovi moćne Kambaje pokoravali su sebi redom bližnje i daljnje pokrajine, mladi vladar Gudžerata sticao je iza svakog bojnog pohoda nove saveznike, knezovi i plemena javljali su vjernost i pokornost još prije negoli je do njih doprla ruka mladog sultana. No upokorene kneževine popuštale bi opet pritiscima sa sjevera ili istoka, a pokrajine, tek nedavno pripojene, otpadale bi neočekivano – i tako se granica države Mahmuda Begra talasala gotovo dnevno kao nemirno more. Tlo, juče još spokojno pod okriljem Kambaje, dizalo bi sutradan bezbroj jasno modrih svilenih barjaka uz nosila starog Radže koji bijaše sašao sa pustinjskih Aravali-planina da zlatom i slatkim pićem prikupi i opije narod za otpore protiv Mahmuda Begra. Aravali planine koje svojim poređajem naslaga i sastavom svojim pokazuju da su prve među svim gorskim kosama digle svoje velebne nabore iz utrobe zemlje – ove planine, a i mnogi klanci i prodoli brdovitog zaleđa Gudžerata, slali su svoje drevne, davno zaboravljene kneževske porodice u borbu za tisućljetnu vlast i slobodu.

Večer se primiče. Prošao je za Mahmud Begra dan pun brižno smišljenih zapovijedi iz kojih će, kao iz zrna šipka, iskočiti stotine podzapovijedi. Dan pregovaranja, dan u kom je carski pečat, pun teških odluka, mnogo puta udaren, dan u kom su ćate ispisali i uresili divnim rukopisom i šarenim uresima mnogo riječi sultanovih. Bez uresa i bez boje, svaka od ovih riječi značila je ili golu smrt, ili tešku zadaću, ili zlatno runo bilo kome u državi.

Prošao je dan. Tiho se Mahmud Begr povukao, nakon vježbe kopljem i skokom, u malenu odaju. Nema uresa na njenim zidovima. Samo se teško sjedište od crnog drveta i isto takav, niski stol sa debelom bakrenom pločom odižu od bjeline mramora. Na zidu se tek vidi jedno: prastara pastirska kabanica, pletena od dugoljasta lišća, a uz nju velik, priprost štap, kakvog nose pastiri u brdima. Štap se tijekom dugih godina izlizao uporabom te sjaji posebnim žutim sjajem starine. Ures na dršku prikazuje glavu majmuna razvaljenih čeljusti, izdjeljanu pastirskim nožem.

Nema ovdje više teških i opreznih razgovora. Stari Pantit sam je uz Mahmuda. Pali su sa sultana okovi lukavosti i patvorenje dana. A ipak, o čemu će da se govori, nego o onome što je na umu i caru i starcu?

- “Svakako ne žalim, ako im se tako zbilo! Premda je toliko daleko da nas se i ne tiče. E! još nekoliko takovih zgoda, pa da ih more nikada ne pusti bliže, negoli su bili!” – reče Mahmud – a za čas:

- “Znaš li, Pantite, bolja nam je stotina kavgi s onima koje poznajemo, nego jedno prijateljstvo s onima kojih ne poznajemo!”

- “Da, care!” – nasmiješi se Pantit – “ali ne poznaju ni oni tebe!” Ipak Mahmud Begr nestrpljivo mahnu rukom kao na neprijatnu predodžbu.

- “A što si o tome čuo, pripovjedi potanko” – reče zatim.

- “Doista čudesa, pa ako hoćeš da ti sve pričam?” upita Pantit.

- “I hoću” – skoro zlovoljno će Mahmud. Bolje da sluša ono što – bar zasada – ne treba da upisuje u svoje sutrašnje brige.

Portugalci već stoljećima traže širom svijeta, a sada i širom mora, putove do svih bogatstava svijeta, pa i do Gudžerata. I gle! – opet jednom se čuje da su im se nade razbile. Dobro je ovo za večernji odmor.

- “Pričaj!”

No Pantit reče: “Dopusti, care, da ti pročitam. Teško se pamte ovolika strana imena i strane vijesti, a Portugalac svećenik kojemu si dopustio boravak u dvoru primio je iz Damaska pismo od jednog zemljaka o toj zgodi. Umolio sam ga da mi ga dade prevesti. Čudio sam se koliko može valjan čovjek svuda na zemlji da ponese nesreće, a da ne smalakše!”

I Pantit čitaše odlomak pisma: “… a sada, u Isusu brate, da ti javim ono o čemu sav Portugal priča. Juan i Rodrigo, kako znaš, opetovano prilazili kralju sa molbom da im opremi brodove. Poznato ti je koliko su se vremena spremala i koliko su iskustva stekla ova dva moreplovca. Kroz mnogo godina žudjeli su da i oni poduzmu istraživanja novih putova i novih bogatstava koja bi poslužila slavi Portugala. Poznaš ih, brate u Isusu! Pravi odani ljudi, snažni i spremni. No kralj Alfonzo, kome je nakon tolikih jalovih pokusa i nakon tolikih krvavih gubitaka, tek prije dvije godine uspjelo da zauzme Tanger, kralj, izmoren ratovanjem i opet je odbio proljetos molbu i ponudu Juana i Rodriga. Ali oni, tvrdi kakove ih svi znadosmo, ne uzmakoše. Juan na sretnom trgovačkom poslu, a Rodrigo pomoću prijatelja, sastaviše nakon velikog truda i nakon mnogo muka dovoljnu svotu, kupiše dvije stare ali čvrste fušte i dadoše se u ime Božje sa šačicom iskusnih ljudi na svoj opasni put. No zahvati ih odmah nevrijeme i oluja te ih nakon teških napora i pogibli sa njihovim fuštama baci na Azore gdje je, kako već davno znamo, stjecište i gnijezdo svih vjetrova, te otuda se vjetrovi razilaze i raspoređuju na sve četiri strane svijeta. – Tu opraviše svoje brodove, i dočekavši povoljan vjetar, krenuše put juga. Za nekoliko nedjelja bijahu doprli dalje na jug negoli ikoji naš brod dosada. Oplovili naime Zeleni rt što ga prije osamnaest godina po prvi puta dostiže portugalski barjak, pa gonjeni sveudilj povoljnim vjetrom, pozdravili ovu dosada krajnju točku portugalskog posjeda i puni nade krenuli dalje. Za neko vrijeme nađoše se uz obalu koje još nitko kršten ni vidio, ni prošao, ni opisao ne bijaše. Kraj divan, obrastao zelenilom, okićen krupnim voćem što je izdaleka mamilo, a bogat životinjom i vodama. Nakon vožnje od dva daljnja dana, usidriše se sa fuštama podalje od obale. Juan i Rodrigo željeli su oprezno promotriti ima li urođenika i kakovi su. No nigdje nikoga. Sam divotan kraj i neobične, dugovrate životinje, koje bi plaho izlazile iz bujnog zelenila, i na najmanji štropot sa fušta strelovito nestajale. Tiha, kao raj, prostirala se kićena obala.

Na fuštama osjećala se nestašica pitke vode. Dogovoriše da Rodrigo sa čamcem pođe na obalu gdje se svjetlucao potok. – ‘Malo nas je’ – reče Rodrigo. ‘Zašto da bacamo više nas u nepoznati kraj, dok ga jedan ne izvidi.’ – Pođe čamcem, dobro oboružan, a pseto povede sa sobom. Došavši do izvora mahnu Rodrigo dogovoreni znak. – ‘Sve u redu, voda pitka!’ – A onda, po dogovoru, nestane u zelenilu da izvidi kraj.

Prođoše sati, prođe pola dana. Kad se sumrak spustio, Juan, teško zabrinut, opremi drugi čamac. No u taj tren zapliva do obale prema brodu pas Amigo. Plivao je iz svih sila i dašćući izdizao umorenu glavu iz valova. Sluteći na zlo, dočeka ga Juan čamcem. U limenoj kutijici, koju je pseto nosilo u ovu svrhu o vratu, bilo je pismo. Rodrigo javljaše:

‘Otplovite hitno! Ne izlazite! – Ima ih kao skakavaca, svi oboružani. Čamci su im iza okuke. Pišem u časovitom zaklonu – no traže me. Moja je sudbina zaključena. A vi spasite brodove! Juan! Posljednja mi je želja da naše fušte pokloniš kralju. – Mi smo učinili svoje. Neka na ovim fuštama sretniji od nas nastave naš posao – Rodrigo.’

Juan uzbuđen krzmaše čas. A onda zapovjedi da se spuste dva čamca. Htjede da zavesla put obale, no u to se tamo uz viku i zavijanje urođenika odigra krvav prizor. Dovučen na obalu poginuo je na očigled posade pod toljagama divljaka hrabri Rodrigo…”

Pantit zaklopi pismo i reče: “I zaista: onaj drugar poginulog Portugalca dovede oba broda na dar kralju portugalskom.”

Načas vladao je muk.

“Da! Da!” – odahne zamišljeno Mahmud, te upita: “A na kojoj se obali to zbilo?”

“Tko će točno znati! No Ruvengora pokazao mi je mjesto do kojega su, po njegovu mnijenju, bili stigli ovi Portugalci. Daleko je, Bog te pita! – a osim toga Ruvengora drži da se odande morem baš nikako do nas ne može.”

Posljednje riječi izgovorio je Pantit krzmajući, a onda pristupi bliže sultanu i šapnu tajanstveno i zabrinuto: “Tako kaže Ruvengora. Ali mi pripovijeda svećenik da kod njih ima monah učenjak što živi na nekom otočiću u njihovu ‘srednjem moru’. Taj je monah izradio golemi nacrt svijeta, pet sežanja u širinu – i na tom nacrtu urisao, kako se na jugu, daleko ispod Arabije i daleko ispod Habeša, naše more sastaje sa morem kojim plove Portugalci.” Tu Pantit bijaše posve spustio glas.

Nasta zamišljen muk koji potraja nekoliko časaka.

- “Da!” – kratko će onda Mahmud, kao da hoće da prijeđe preko ovog pitanja. “Nego bilo kako bilo: kralj od Portugala, ako imade ovakovih ljudi, neće popustiti od svojega nauma. Kad nađeš pravog čovjeka, oživi ti svaka nada, i nijedan pothvat nije nemoguć.”

Stari se Pantit nasmiješi. Sjedio je on opet na dušeku na kamenom podu, dok je Mahmud Begr, sjedeći na teškom drvenom sjedištu, lupkao prstima po brončanoj ploči.

- “Što se podsmjehuješ? Govori!”

Pantit pogleda upitno mladog cara. Zatim prekrsti ruke na prsima – i progovori skromno, a ipak lukavim smiješkom:

- “Kažeš, care: kad nađeš pravog čovjeka! Ali u tome i jest grijeh! Niti može vladar Portugala, a niti drugi koji vladar lako da sazna tko je pravi čovjek.

Ovaj mu jedan junak poginu od divljačkih toljaga – a drugog će zemljaci podgristi. I neće mu pomoći sve fušte ovog svijeta! – Kleveta i zavist znadu svuda naći putove do carevih ušiju.”

Opet se zamislio mladi sultan. Sve žurnije tuckali su njegovi prsti po bakrenoj ploči kao da su Pantitove riječi pogodile dušu vladara.

- “Dobro! – pa što da onda radi onaj koji vlada državom?” – upita Mahmud nakon ponovne stanke.

Jednako skromnim, a mudrim smiješkom gledao je starac u vladara i šutio je. A Mahmud Begr proslijedi nekim podrugljivim, a ujedno ogorčenim glasom:

- “Kažu da je Rašid, kalif od Bagdada, hodao noću po ulicama grada, odjeven kao siromah ribar. Ovako je tražio da vidi i upozna prave potrebe i valjane ljude grada i pučanstva. Što veliš, Pantite, da mi nabaviš krabuljno odijelo? Truljavu košulju i pokrpan gunjac, pa da izađemo noćas ti i ja?” Uzbuđenim, kratkim smijehom poprati Mahmud Begr svoje riječi.

Pantit odvrati i opet tihim i mudrim pogledom staračkih očiju. Onda dva puta digne glavu i opet je spusti. Na istoku ova kretnja glave znači “Ne!”. – “A zašto ne?” gotovo razdraženo će sultan.

- “Ne! care! Jer oni najlukaviji i najgori doznali bi prvi za tvoju krabulju i namjestili bi ti prizore u svoju korist!”

- “Gle, vidiš” – gotovo bijesno će Mahmud i digne se sa svog sjedala onolikim mirom koliko je mogao da si ga nametne. Premda je svoju jaku i naglu ćud pokorio vlastitim zaptom, to je u ovaj čas trebao pokreta, kretnje, napora da odvrati uzbunu duše. Njegova moćna, ispravna duša, počela je da sve češće osjeća gnušanje s onih malih i velikih zloba, spletaka i podlosti koje su već prijetile da ispune njegov mladi i blistavi dvor. Osjećao ih je i slušao oko sebe i niže sebe, kao što za sparne noći slušaš rojeve nevidljivih komaraca što ih rađaju baruštine.

Stisnutih obrva i naglije negoli je želio ustao je Mahmud Begr. Uspravio je svoje krepko i strojno tijelo, othranjeno u boju i u bojnim igrama. Kao da su sada svi njegovi mišići zaigrali od potrebe napora – sada kada mu se duša osjetila tako jadno sputana sitnim i niskim nevoljama svakog vladara. – A onda, kao da hoće teret duše da prebaci na mišiće tijela, sagnu se mladi sultan i podmetne desnu ruku pod bakrenu ploču stola. Teška, prastara cedrovina i debela bakrena ploča činile su stol tako teškim da su dva roba bila potrebna kad je valjalo stol prenijeti.

No Mahmud Begr, podmetnuvši desnicu pod ploču, stane polaganim, jednomjernim i savršenim pokretom da podiže stol na dlanu jedne ruke. Lako, jedva zamjetno, treptile su crte njegova lica, dok su noge, nešto raskoračene, stajale čvrsto i bez drhtaja pod neobičnim teretom. Polagano uspravljala se ruka, prorezan rukav dolame pao je na rame sultana. Mišići ramena i ruke, brončani i silni kao i ploča nad njima, caklili su se sada, napeti od tereta koji je na njima ležao. Postepeno, kako je dizao svoj teret, vedrilo se lice sultanovo. Kad je ruka bila potpuno uspravljena, a teret lebdio u potpunoj visini, sinule su oči Mahmuda Begra blaženim sjajem. Obradovalo se istinskom radošću dijete koje drijema na dnu svake velike duše.

Polako kako ga bijaše digao, spusti sultan stol opet na kameniti pod. Pantit bijaše ustao. Motrio je dizanje stola, a licem mu se hitro prelijevahu izrazi: to udivljenje, to očinska samilost nad ovom djetinjarijom, to staračka zavist i uspomena na nekadašnju vlastitu snagu. No prije svega: udivljenje nad ovim divnim gorštakom u kojega kroz desetke pređa bijaše sašla prvotna i netaknuta krepčina Radžputa. Pastirska kabanica, koja je kao obiteljski amanet visjela tamo na zidu i koju je bog te pita koji šukundjed-pastir pleo u brdima za svoja široka pleća, ta je kabanica i danas padala kao salivena na leđa sultana Mahmuda Begra. Sultanu su sada bile trideset i tri godine, a stari ga Pantit bješe proveo kroz teške dane djetinjstva i prve mladosti, te su sve misli i svi dani starčevi, sva njegova udivljenja i sve njegove brige bile usredotočene u sultanu.

Ali Mahmud Begr, odahnuvši snažno dva puta, uozbilji se i opet, te reče:

- “O Pantite! – koliko je lakše dignuti na dlanu brončanu ploču, negoli skinuti sa duše podanika tanku koprenu koja ti prikriva zloću ili čestitost!”

- “Ne boj se, sultane!” – gotovo pobožno prozbori sada starac koji se opet bijaše približio Mahmudu. “Gospodar kad sije žitak, bira i vrijeme i radenike po vlastitom razboru, a kada požanje, on dijeli plod među svoju družinu: niti po sjetvi, niti po žetvi, nego po svojoj savjesti i pravednosti. Više ne možeš ni ti učiniti.”

Mahmud Begr stajao je sada uz visoki uski luk prozora. Misao, koja ga bijaše čas prije zaokupila, i opet je ležala na njegovu čelu. Bacio je pogled preko zida koji se dizao oko palače. Već tamo su oni, podanici: gavani, jadnici, brahmani, sudre, parije, pridošlice, vjernici, nevjernici – već tamo leži more duša koje treba znati uhvatiti, zarobiti, iskoristiti, ali i zadovoljiti.

Uto se neki nemir i graja dignu s onu stranu zida. Poslušavši časak, okrenu se Mahmud Pantitu:

- “Pantite! – hoću da saznam što je tamo dolje!”

Starac se nadviri nad rame sultanovo.

- “Eto vidiš, care! Ako i saznaš ovo, opet nećeš pravo saznati!”

- “Kažem ti: hoću da saznam.” Mahmud Begr, državnik i osvajač, bijaše ovdje pošao u tešku potjeru za sitnom, golom istinom.

Dolje je bilo ovo: Ahmed sa Jašom stajao je pred zidom carske palače, a bijahu ih tamo doveli njihovi trgovački saveznici i oni službenici sultanova dvora po kojima bijaše konačno uspjelo Ahmedu da za sutradan dobije pristup k padišahu.

Ahmed bijaše sa Jašom došao da prime posljednje upute. Na koja vrata da uniđu? Gdje da se smjeste njihovi ljudi? Kojim redom da se nose darovi?

I tu pod zidom carske palače dogodilo se za Ahmeda ono nečuveno!

Jaša bijaše, kroz ovo dvije godine putovanja, svojim tihim muževnim vladanjem sve polako stekao toliko povjerenje Ahmedovo da se u odnosu ove dvojice saputnika gotovo više nije ni zapažalo da je jedan od njih sužanj, a drugi njegov gospodar. Od zgode sa razbojničkim napadajem bio je pak Ahmed zamislio sa Jašom nešto zasebno što je držao, osim svega ostaloga, vrlo probitačnim za svoje osnove kod Mahmuda.

A sada kada je već bio na cilju svojih napora, baš u tom času zgodi se posve nenadana, gotovo smiješna zapreka. Jaša Dalmatin, uvijek krotak i samovladan, suprotstavi se iznenada ovdje, pod zidom Mahmudove palače, zapovijedi ili zabrani Ahmedovoj.

Ahmed bijaše toga dana ujutro saopćio Jaši svoju nakanu. Njega – Jašu – kanio je Ahmed sutradan pokloniti sultanu Mahmudu Begru zajedno sa tovarima koje Jaša bijaše spasio. Poseban čar treba da bude u tom živom poklonu, a posebne milosti očekivao je Ahmed od toga osebujnog prida. – Tiho, bez prigovora, bez jedne riječi ili pokreta, primio je Jaša ovu vijest. Je li ona odgovarala nadama mladog sužnja? Ili je pala, teška kao olovo, da zamuti sve njegove nade? Ništa se nije moglo razabrati iz nepokolebivog držanja mladića. Ahmed odmah ujutro nabavi za svog sužnja odijelo – pristalo i čedno, propisom određeno – i takovi predveče dođoše pod zidove palače da dogovore posljednje. I tu buknu među sužnjem i gospodarom, kao grom iz vedra neba, nešto nečuveno: svađa. Napeti i izmoreni živci izmakli su obojici baš u odlučni čas. Njihove nade, malene ili velike, do ovoga su trena u tišini i tajnosti njihovih duša, usporedo tekle – i sklad među sužnjem i gospodarom bio je duboko utemeljen. – Sada na dohvatu nečega što je za Ahmeda bio važan odsječak života, a za Jašu začetak zamišljenog života uopće – sada su se njihove osnove sukobile, razišle, pobijale. Malena, neznatna, gotovo smiješna bila je u suštini stvar radi koje se sukobiše – no sukobile se u njoj važne predodžbe, koje si i Jaša i Ahmed – svaki za se – bijahu za ovih dugih mjeseci učinili o sutrašnjem poklonstvu sultanu. I na toj, za obojicu tako važnoj točki, buknule su dvije vruće, neslomive ćudi, koje su u svagdanjem životu uvijek bile suzdržavane.

Na neku uputu carskog upravnika glede odijela i pribora Ahmedovih ljudi, Jaša glasno i bez okolišanja reče ovomu:

- “Ja hoću da pred sultana dođem sa svojim lukom.” Njegov glas zvučao je oporo i izmijenjeno. Bilo je jasno da je mladić unaprijed spreman na ogorčenu borbu. Novi nepoznati Jaša stajao je nenadano pred Ahmedom. Zadivljeno, zabezeknuto pogleda Ahmed svog sužnja.

- “Jesi li s uma sišao?! – Ne slušajte budalu!” – obrati se Ahmed carskim ljudima.

Plamen se dignu u obraze Jašine: njegova je sudbina u taj čas sama preuzela vodstvo svega što se imalo da desi.

- “Kažem ti, Ahmede! Ja polazim pred sultana sa lukom i sa strelicom – ili nikako. Neka me života stoji!”

Smiješna, nevjerojatna drskost sužnja, podsmjehivanje i žamor arapskih službenika – bijes koji je konačno prodro na bijelo, mramorno lice Ahmedovo, sve se to obredalo u tili čas i prekinulo je čare koji su držali u zaptu strastvenu ćud Turčina. Izobličena lica navali Ahmed objema rukama na svog roba i kiša udaraca, nemoćnih od samog bijesa – poče padati po glavi i licu Jaši. Vikom, šakama i štapovima umiješali se prisutni da rastave roba od razbješnjelog gospodara.

*

Zbunjenim smiješkom vrati se sluga u odaju Mahmudovu i šaptom saopći Pantitu što bijaše doznao.

I Pantit se nasmiješi.

- “Malenkost, care. Ne tiče nas se. Neki stranac trgovac kaznio je svog roba.”

- “Ne tiče nas se!” – nestrpljivo će Mahmud. “A što se ne tiče mene u ovoj zemlji?” – A zašto ga je kaznio?” – obrati se sultan izravno na slugu.

Ovaj krzmaše, očito ne znajući što smije da saopći.

- “Reci sve što znaš!” stisnutih će obrva Mahmud.

“Drskost, care!” – gotovo prošapta sluga kojemu se sada kada je trebao da saopći izravno caru ovu zgodu, ona više nije činila smiješnom. “Dječak hoće da pod oružjem bude pušten sutra k poklonstvu.”

Iznenađeno zastane sada i Mahmud. I njegovo se lice prekrije gotovo zbunjenim smiješkom. Zaista: nečuven slučaj!

- “A kakav je to dječak?” – upita sultan nakon kratke stanke.

- “Kažu ljudi da je na Eufratu obranio karavanu od razbojnika i dognao natrag tovare koje bijahu Arapi oteli njegovu gospodaru.”

Nasta mala tišina. Mahmud Begr još se uvijek smiješio. Očito mu se svidjela neobična drskost i neustrašivost tog mladog stranca-sužnja.

- “Odlazi” – reče on sluzi – “i reci upravniku da sutra na poklonstvu želim vidjeti toga roba pod oružjem.” – “I neka mladić prenoći ovdje s našim ljudima” – viknu još sultan za slugom, te doda smijući se prama Pantitu: “Kako gospodar ne bi do sutra učinio kašu od njega!”

Ova nevažna zgodica obuzela je i zabavila sultana. Svakog dana primao je on redovito jutarnje poklonstvo. Zamorna, dugotrajna, a neotkloniva dužnost. Za vladara: svakdanja povorka dršćućih, skrušenih, upokorenih ili licemjernih poklonika, a za podanike: dan i čas o koji se za njih vezivao niz uspjeha, spletaka, sreće i pada.

A sada neki dječak, jadnik, sužanj, započinje svoj poklonstveni pohod drskošću, ludom drskošću. Ovo je u najmanju ruku zabavno za večernji odmor.

Mahmud bijaše opet sjeo, smijući se još uvijek zgodi.

- “A ja ću ti, Pantite, kazati, kako je do toga došlo. Dočuo je valjda deran priču o mojoj neranjivosti. Pa se sjetio momak svoje strelice! A da ga vidiš kako će zinuti sutra kad se nađe u povorci! Ni rukom, ni nogom neće znati maknuti! Sigurno ne treba postavljati ljude da paze na jadnika!”

- “Sigurno da ne treba!” – nasmije se starac u svu šir. Time bjaše za sultana otpačan čas odmora.

- “Idi, Pantite, javi Ruvengori da ću večeras doći u njegovu kulu. Neka spremi svoje srebrene ploče da mi pokaže putovanje onih Portugalaca.”

- “Slušam care!”

Ali izišavši iz careve odaje dozove Pantit najprije upravnika i zapovjedi da sutradan tri posebna čovjeka kod povorke paze na svaki pokret trgovca iz Carigrada i njegova roba koji po nalogu sultana ulazi oružan.

*

Ahmedovo poklonstvo stalo je od ovog časa pod sretnu zvijezdu. Nekoliko časaka nakon sukoba gospodara i roba, a neposredno nakon zapovijedi sultanove da Jaša treba da prenoći među slugama dvora – bili su i Ahmed i Jaša predmetom razgovora svih robova i slugana, a zatim i dvorskoga činovništva. Osjetio je Ahmed zanimanje koje ga je u tili čas okružilo. U njegovoj, čas prije zaprepaštenoj trgovačkoj duši izgladili se začudnom brzinom valovi; njegovo lice, opet glatko kao brušeni mramor, i njegova bradica koja kao da se sama opet poredala i mekane, krotke kovrčice – sve njegovo obličje odisalo je spokojstvom čiste savjesti i blage duše.

- “Idi!” – reče bez naročitog naglaska Jaši trudeći se da potisne ostatke svog uzbuđenja. “Idi! Luk i strelicu dobit ćeš sutra.”

A Jašu, nakon odsudne borbe kroz koju bijaše prošao, obuze živa, gotovo nesavladiva radost velikog uspjeha! I u njemu likovalo je veliko dijete, a na ovakovim radostima temelje se svi smioni pothvati! Jaša pođe, vedar i uspravan, kao što se ide na teško dočekani posao. Kroz konake robova proletjela je vijest o mladom sužnju koji se pobio sa gospodarom, a koji sutra treba da pod oružjem pristupi caru. Sakupljeni pod trijemovima čekali su robovi da vide divlje i neukroćeno čeljade koje šakama i kijačom mlati oko sebe. Mlađi i prkosniji dogovarali se kako će ga noćas naučiti pameti.

Otvore se vrata, a u trijem uniđe snažno, plavokoso momče i nazove glasno i ispravno sveti večernji pozdrav.

Ipak nadglednik robova upita novo pridošloga, kako je po pravilu bilo nužno:

- “Koju vjeru ispovijedaš?”

- “Islam, što je ‘Predanost Bogu’” – odvrati ispravno Jaša.

No uz to neopazice pritisnu lijevu ruku uz tijelo. Tamo, pod lijevim pazuhom, nosio je mladi sužanj modri, maleni križić, upisan iglom i biljevnom bojom pod kožu.

Odmah, još kod vrata, uletjelo Jaši među noge djetence koje je u prenatrpanom trijemu pokušavalo svoje prve korake. Uplelo se Jaši pod noge i posrnulo da padne. Sagnu se Jaša, uhvati za vremena mališa, digne ga u naručaj i sjetivši se svog nejunačkog doba kad je pjestovao Selimova sinčića, poljulja Jaša malog Indijca i zapjeva raspoloženo:

- “Šutkaj! šutkaj! Alija!”

Mali se nasmije, a Jaša ga predade materi. Dijete se zaista zvalo Alija. Mati zadivljeno pogleda plavokosog stranca. Tako već prve večeri sužanj Jaša u trijemu robova zapremi neko zasebno mjesto.

XII.

POKLONSTVO

Raskošni svečanosni prostor pod vedrim nebom bio je opasan mramornom ogradom. Počivala je ona na 800 stupića koji su dvoredom tekli u velikom četverokutu – svaki od stupića urešen posebnim uresom. Ograda u visini čovjeka, a preko nje vide se na valovitom tlu Mahmudova dvora bijeli tornjevi, okruglo izupčane kule, blistavi svodovi, mramorni šiljci i urešena sljemena carskih zgrada. Sa kula i sa šiljaka vijore se stalno barjaci, svileni ili grimizni, izvezeni velikim crvenim, zlatnim ili srebrenim uresima, a pritegnuti teškim resama koje šušte na vjetru i bliješte na moćnom suncu Indije. S jedne strane na brežuljku ograde dizao se golem kip od bronce: dva slona u času borbe, isprepletenih kljova – a pred kipom ravna ploština okružena dvostrukom kovanom rešetkom. Borilište slonova sa okruglom nastambom u pozadini, a sa mramornim trijemom za gledaoce u desnom prednjem uglu. Ovo je gledalište počivalo na osam vrlo visokih, osobito raskošno isklesanih stupova, i odavde je dvorsko činovništvo, koje nije imalo pristupa u sam prostor primanja, moglo da po propisanom redu promatra jutarnje poklonstvo. I već je trijem bio krcat: oružje vojničkog osoblja i kopče na haljama činovništva, te birane boje kojima je i ovdje svatko htio da se istakne prenosile su sjaj svečanosnog prostora i preko njegove ograde.

Deset velikih štrcaljki već je rano u zoru svršilo svoj posao. Ploče svečanosnog prostora: bijele, žute i plavkaste, bile su polivene i odsijevale su sada na jutarnjem suncu, a svježi miris naranče ishlapljivao se polako i pokrivao čitav prostor jedva vidljivom mirisnom maglicom. Voda kojom se svakog jutra polijevalo bila je namirisana svježim snopićima metvice i praškom narančine kore. Dah je zastajao od nečega velebnoga što je ležalo u tišini toga golemog raskošnog dvorišta i u skromnosti ovog blagog mirisa metvice.

Pod nevelikim svodom što su ga držala četiri vitka stupa koji su na svom podnožju izlazili iz mramornih lotosovih cvjetova sjedio je sultan. Postrojena u daleko razmaknuti četverokut, označen plavim pločama mramora, stajala je oko svoda straža od sto ljudi. Stotinu ljudi, istaknutih jednakim bogatstvom, jednakim krojem, jednakim bogato urešenim oružjem, jednakom visinom i strojnošću tijela.

Pod svodom kamenito prijestolje, prekriveno najdragocjenijim predmetom ovog cijelog skupa raskoši: sagom, starim nekoliko stoljeća, a izrađenim u deset milijuna svilenih uzlova koji su tvorili 50.000 raznolikih cvjetova. Tu je sjedio Mahmud Begr. Uz lijevi tanki stup, tik do sultana, stajao je, kao kip nepomičan divovski stražar u bijeloj odori. Zvali ga “Bijeli Jelen”. Visoki bijeli turban i čelenka sa uspravnom perjanicom činili ga gotovo vrhunaravno visokim. Uz desni stup, kao nenadano, gotovo nevjerojatno čudo, ovjesila se bujna grana crvenih ruža – jedina biljka u ovom blistavom šarenilu mramora, zlata i kićenih odora. Kako je umjetnik vrtljar proveo stabljiku ruže kroz mramorne urese, da ostane nevidljiva suncu, a ipak živa? Gdje i kako ju je izveo iz zemlje i gdje ju je hranio u ovom moru šarenog mramora koje nigdje nije pokazivalo traga da na Zemlji ima zemlje? Vidjelo se samo da živa i crvena ruža otvara suncu svoje teške cvjetove i svoje tamno zelenilo – i zadivljavala je i smućivala ovdje gdje je nitko bez široke i smjele duše ne bi smio očekivati ili zamisliti. Ali Mahmud Begr, ratnik, neslomiv, često okrutan osvajač, prošavši čas prije ukočena lica i neprodirnih crta, kakove Istok zahtijeva od svog vladara, stepenicama prijestolja, nije ni danas zaboravio da baci pogled na rascvatenu granu. Tko zna što mu je kod ovih poklonstava vrijedila njena živa istina!

U jedan tren orijaški vodoskok u pozadini svečanosnog prostora digne silan mlaz vode koji se raširi u padu stvorivši lepezu kao konačnu pozadinu cijeloj slici. Ovo je bio znak da poklonstvo počinje.

Slabi štropot lanaca. Teška se željezna vrata ograde, iskićena mjedenim klincima, spuste jedva čujno u svoj tok u zemlji. U dvorište ulaze slonovi. Pedeset dragocjenih životinja koje su po propisu dvora svakog jutra ulazile da se poklone vladaru Gudžerata. Jednakim korakom, bez zatezanja, stupala je ta glomazna povorka, a pokrovi od baršuna i nebrojene rese od čistoga zlata donosile su novu nepreglednu raskoš u ovaj prostor. Slonovi su stali, poredani pred prijestoljem, u praznini plavog četverokuta. Trublje tiho jeknuše. Umne, izučene životinje, postrojene u besprijekorni red, spustiše se na koljena i sagnuše svoje teške glave k zemlji. Opet zvuk trublje – svileno baršunasti pokrovi i zlatne rese opet zatreptaše, šum tvrde, opore kože na mišićima silnih tjelesa zašumori, i svih pedeset slonova stajalo je opet uspravno. Ravno pred sultanom uspravio se miljenik Mahmudov, Ferhat, slon posve malene, birane pasmine. U pol rasta manji od svojih drugova bio je mali Ferhat bez pokrivala, imao je osobito lijepe, glatke kljove, srebrom okovane. Široka glava nosila je umjetnički izdjelanu šaru koja se spuštala sa čela na surlu. Surla, išarana svetim znakom u obliku stonoge, bila je u skladu sa objema ušima koje su nosile sveta slova izrađena u tri jarke boje. Dignuvši surlu naprama Mahmudu, zatutnji Ferhat svoj svagdanji pozdrav sultanu. Lice sultana rasvijetli sa časkom, a onda Mahmud polako dignu ruku. Pozdrav slonova je svršio. Povorka životinja krenu, pravilno i brzo nestadoše slonovi na druga vrata koja se bjehu isto tako nečujno spustila u zemlju kao i prva. No izlazeći mudri se mali Ferhat još jednom glavom okrenuo spram sultana i dobacio mu nekud nasmješljiv pogled: “Ti nas hraniš i odijevaš, ko što nikad slonovi nisu bivali ni hranjeni ni odijevani, a mi ti se klanjamo, kao što se nikad slonovi klanjali nisu”, govorio je ovaj pogled; i Mahmud je gledao za malim stotninu časka: “Da! da!” – odgovorio je pogled sultana – “istina je! – ali gubi se, obješenjače!”

Prošao je red poklonika: molitelja, darovatelja, red zahvalnih koji su došli da za primljenu milost metanišu i onih koji su došli da vapiju za pomoć – red novoupokorenih podanika kojima je neutaženo neprijateljstvo tinjalo u pogledu – fesovi i turbani, burnusi i kacige, svećeničke halje i pokornička čisla budističkih redovnika koji nisu došli ni da mole ni da zahvaljuju, nego tek da zadovolje svojemu zakonu. Darovi, koji su se toga dana desili, nosili se na poklonstvo samo u uzorcima – preostalo se već spremilo u odaje ili u riznicu Mahmudovu. Oni koji bijahu svršili svoj poklon svrstali se uz ogradu. Tek nakon odlaska sultanova izlazilo se iz svečanosnog prostora.

Sada je u okviru bijele ograde sve vrvjelo od ljudi, sve je bilo pokriveno bojama Istoka, sve je treptilo od odora i nakita, a bijedne halje pojedinih molitelja i smeđe mantije redovnika podcrtavale su ovu raskoš. Tišina bez daška davala je još više zamaha ovoj posebnoj ljepoti.

Ahmed i Jaša pristupiše među zadnjima. Na ploči, opšivenoj crnim suknom, koju su sluge pred njima nosile, ležalo je – kao uzorak Ahmedova dara – pet pušaka. Njihovo je drago kamenje bacalo žive zrake i održavalo je treptanje boja koje su se oko njih lelijale.

Sa očitim zanimanjem motrio je sultan ovaj neobični dar, i nagnuvši glavu, zavirio na zaponce pušaka. – Ahmeda ne bijaše ni zamijetio.

No Ahmed pade poklonom na stepenice i – ostavi ga riječ. Premalena je duša svakog čovjeka, svakoj su duši njena vlastita uzbuđenja prevelika, koliko god bila neznatna u krugu općeg života. Što je ovo za Mahmuda, što za Gudžerat? Došao trgovčić, donio nešto neobično, zanimljivo, nešto što će možda i od koristi biti, no i bez toga mogao je i Mahmud i Gudžerat da bude.

Ali Ahmed i Jaša, nakon napora i osnova ovih dviju godina, više nisu mogli da zamisle svoj život bez ovog časa – i Ahmed je nenadano zanijemio.

Borio se časak sa svojom nemoći, a onda pruži bez riječi spram sultana spis, ispisan na tvrdoj bijeloj svili, a omotan oko zlatnog štapića.

Sultan po “Bijelom Jelenu” primi zamotak i predade ga Shimrati, vrhovnom upravitelju carske riznice i dvorske knjižnice. Poznat kao učenjak i vještak u istraživanju starih nauka i pismena, čitao je Shimrata lako i slitno sve vrste starih vedskih pismena, sve arapske azbuke, te svih trideset i šest skupina kitajskih znakova, pa i tri glavne vrste evropskih pismena. Stajao je Shimrata ovdje uz sultana, da mu na njegov zahtjev tumači molbe ili spise koji bi sultana zanimali.

Shimrata čitaše glasno:

“Suncu i Vladaru Gudžerata,

Blagotvorcu i božanstvenom nosiocu svjetla

nebeskoga,

MAHMUDU BEGRU,

čije ime jedva smije itko živ da hukne svojim

poganim dahom,

klanja se iz praha neznatan crv i ništetan rob

Barthema Lodovico, te dršćući moli:

Moli proštenje za drskost

što pred svemoćne strijele carskih očiju

donosi bezvrijedno ime svoje.”

Ispunjeno kitama zelenih, crvenih i zlatnih slikarija treptilo je ime sultana na bijeloj svili spisa; ime Bartheme Lodovica, nasuprot, ispisano skromnim crnim i glatkim slovima, odizalo se čitljivo.

U spletu sasvim nerješivih laskanja moli dalje Barthema sultana da primi dar kojega je “uz gorčinu životnih opasnosti te uz pelin i otrov zavisti” potpisani sabrao za najvećega vladara svijeta. Šalje dar po svome pouzdaniku Ahmedu koji se zavjerio da će na svome putu bezvrijedni život svoj staviti na sve muke i pogibli, samo da vjerno prenese ovo novo oružje u one ruke radi kojih je Svevišnji dozvolio da ovaj izum bude otkriven.

Barthema nema molbe za sebe – nastavlja se u spisu. Neograničeni vladar poljana Bandelkhanda, gdje alemovi leže hrpimice u svojim kolijevkama crvenoga pijeska, neka svomu robu pokloni samo najblistaviji dragulj: jedan milostivi carski pogled na darove koji će stići do podnožja njegova prijestolja. Za pouzdanika i druga svoga Ahmeda moli pako Barthema da mu milost sultanova udijeli ukaz i carski pečat kojim će dobiti dozvolu za slobodno trgovanje svilom i pamukom po svim pokrajinama Gudžerata i za izmjenjivanje robe koju bijaše iz domovine prenio.

Sultan na ovome mjestu mahnu jedva primjetno glavom zdesna nalijevo. Ahmedova molba bila je uslišana. U dvorskim pisarnama dat će mu se ukaz sa carskim pečatom.

Ali na kraju svilene čitulje Barthemine visio je mali tok od žutog lima. Shimrata izvadi iz njega smotak tanke učinjene kože, ispisan tek sa nekoliko redaka. Zagleda se u pismo. Šutio je.

- “Ne poznam ovih pismena” – reče napokon.

Sultan se zadivljeno obrati učenjaku.

- “Ne poznaješ?!!! Pa što je onda ovo?”

Ahmed, kojemu se nakon gotovog uspjeha počela da vraća svijest, prihvati, jednako klečeći na stepenicama, treptavim glasom:

- “Bilo je umotano uz ovo oružje kad je ono dospjelo među ratni plijen, a onda u ruke mome drugu. Donio sam kako je bilo, jer sigurno ovo o oružju govori.”

Izvjedljivo zatraži sultan malo pisamce i zagleda se u nepoznata slova.

Riza – nazvan “Bijeli Jelen” – stajao je kao uvijek golem i nepomičan na svome mjestu; no njegove su oči uporno gledale u slova zagonetna Shimrati. Zatim Riza skrsti ruke i sagne glavu. Sultan pogleda s upitom u njega.

- “Care i gospodaru! Zapovjedi mi da pročitam ovo pismo.”

S ljubopitnim izrazom na licu pruži car pismo “Bijelom jelenu”, a Riza stane da čita…

Sanja li ovo Jaša? Ili je možda sve što se do sada zbivalo bio san? Varaju li ga sada uši, ili su ga dosada varale oči? Gdje je on? Što je ovo?

Golemi Riza stoji uz prijestolje gudžeratskog sultana i čita glasno i jasno hrvatske riječi, hrvatske retke, hrvatsku poruku pobratima pobratimu.

- “Mili brate! Sve nam je posrećilo. Šaljem ove stvari – sakrij gdje smo ugovorili. Bude li volja Božja, čuda će nam vrijediti. Ne diraj dok se ne sastanemo. U noći sutrašnjeg dana eto nas. – Smail.”

Riza je tek sada stao zbunjen i užaren.

- “Kakav je ovo jezik?” – upita sultan očito zabavljen izmijenjenim licem golemog Rize.

- “Bosanski” – glasno izbaci “Bijeli Jelen”, pola zbunjen, a pola ponosan što znade ono što nitko ne zna.

Ali ovo Mahmudu i doglavnicima nije kazivalo ništa.

- “A kakova su ovo pismena?” – upita sada Shimrata koji je stajao sa pločicom ovoštenog palminog lista, pripravan da ocjelnim šiljkom upiše ovo novo naučno iskustvo.

- “Janjičarska pismena” – odvrati Riza.

Ovo je i sultanu i doglavnicima glasilo poznato, a osim toga objasnilo im nenadano upletanje “Bijelog Jelena” u nauku čitanja. Iz janjičarskih redova, iz daleke Turcije, prebjegao je buntovni Bosanac Riza i bijući se svijetom od nemila do nedraga, dopro čak do Indije, do Gudžerata, do prijestolja Mahmuda Begra.

Radi svoje pouzdanosti i bojovne ćudi nalazili su momci iz kršćanskih a poturčenih krajeva Balkana i sa obala Jadrana često i lako mjesta u tjelesnoj straži indijskih dvorova. Nazivali ih u Indiji skupnim imenom “Rumi” – bez ikakve veze s njihovim narodosnim imenima.

- “Ovako dopisujemo mi janjičari među sobom” – protumači na daljnji sultanov nalog Riza. “Ovome pismu govorimo “Sijakah”. Tko odade tajnu ovih pismena gubi glavu – ako je na dohvatu”. – Nakesi se golemi Riza na svoje vlastite riječi. Pomislio je na kopna i na mora što ga dijele od ove opasnosti.

Radosne i burne nade – ako i nejasne – digle se u Jaši na glas rodnog jezika. Da si dade oduška, baci rastresen i uzbuđen pogled po redovima tjelesne straže, postrojene u četverokut. I gle! Tamo eto sjaji lice jednog vojnika – tamo podalje opet jedno! – na drugoj strani četverokuta opet dva – pet – šest lica! U svemu dobra desetina momaka tjelesne straže sjajila je u taj čas istom radosnom uzbuđenošću kao Jaša i Riza. Oči ovih momaka bile su sada pune topline, pune probuđenih uspomena. Bili su ovo momci iz krajeva koji se za Indijce gube u bajoslovnim daljinama: sa obala Bosne i Vrbasa, sa grebenova Velebita, sa podnožja Šar-planine ili opet tamo od Sedam Kaštela dalmatinskih. Danas im je slučaj donio da po prvi puta otkada čuvaju palače Mahmuda Begra čuju jasno i glasno zvuk svoga jezika uz samo prijestolje sultanovo.

Ali Jašu, nakon radosnog iznenađenja, zahvati neko ozbiljno i zamašno čuvstvo koje još nikada ne bijaše osjetio i kojemu ne bi bio znao dati imena.

- “Kad nas ima toliko ovdje, trebalo bi time korisno upraviti” – toliko je svjesno pomislio.

Uistinu pak bilo se u mladom sužnju diglo neočekivano čuvstvo da on glavom treba da zahvati u stvar svojih zemljaka. Bilo je to ono čuvstvo dužnosti i odgovornosti koje samo od sebe i bez obzira na povoljne ili nepovoljne okolnosti iskoči nenadano u svakom čovjeku koji je rođen da vodi – - -

XIII.

POTRES U CARIGRADU

Mršavi carigradski psi kasali su danas podvijenih repova kroz uličice i preko buništa Carigrada, a da nisu tražili otpatke niti se zaklanjali u svoje običajne rupe. Zora bijaše svanula tamnocrvena, a iz nje se odvijao dan maglen, težak, bez sunca, naličan sablasnom sutonu. Galebovi se zalijetali u uličice, u kojima ih nikad nije bilo, i gaktali uplašeno kad bi se našli u tjesnacu među kućama. Iz staja i oborova koji su bili izmiješani sa drvenjarama siromašnih četvrti čulo se tjeskobno blejanje ovaca i mukli glas bivola koji su, privezani uz jasle, trzali da se otkinu. U ljudska srca zasjela je ili klonulost ili nemir. Sve živo htjelo je da nekuda bježi – da nečemu, što je prijetilo, umakne, ili je osjetilo neku nemoć i nepokretnost i ostajalo kao sputano čekajući nepoznatu opasnost.

U noći toga dana zatutnjila je pod zemljom jaka i mukla grmljavina, a čas zatim žestok udarac potresa zaprepasti, uskomeša, baci u bijeg i u vrisku stanovništvo Carigrada.

Potres, koji bijaše već često tijekom prošlih stoljeća nemilo oštetio Carigrad, posljednjih pedeset godina nije se javljao. Stoga je ove noći zavladala tolika strava, iako sam udarac nije bio ni žestok, a niti od zamašnih posljedica. Ipak se u zidanim, raskošnim četvrtima Carigrada osula hrpimice žbuka i kamen sa uresa i nakita kuća. Gdjekoji bijeli glatki zid pokazao je pukotinu, gdjekoji blještavi i teški krov zatutnjio kao zvono svojim bakrenim pokrovom. I to bijaše dovoljno, te se usred noći na ulice nenadano prospe uz povike osebujno i šaroliko društvo, posve neobično i neviđeno: žene sa tek prebačenim feredžama, u lakim noćnim rukavima pod mantijama od teška sukna, pa robovi i sluge, te starješine i mlađarija.

No stega, odgoj, propisi, ponos, održali su, usprkos stravi, i ovdje na širokim popločenim ulicama svoju moć. Sluge i robovi trčeći su nosili povjerene im predmete; stari ugledni Muslimani, ne gubeći dostojanstva, nastojali da na široke ploštine četvrti što brže izvedu svoju kućnu družinu, a vrisak i jauk čuo se tek iz usta mlađarije koja je u svilenim košuljama i šarenim dimijama, bosonoga ili u vezenim papučama, trčala uz plamen svjetiljki što su ih svu noć budni i uvijek spremni robovi nosili ne gubeći s vida svoje gospodare. Dakako, većina strogih i nepopustljivih vjeroispovjednika islama nije dopustila da se ni u času pogibelji raspe po ulicama njihova obitelj i njihove žene. Kod njih se u uskim kamenim dvorištima palača čuo metež i plamsale su baklje.

I u baščama i u nasadima carskog Saraja bijaše zavladao strah. Zanjihali se vitki kameni stupovi, a jedan golemi obelisk, rastavljen za popravak, stropoštao se kidajući drvlje i granje u bašči. Teške kamene ploče rasule se iz visina i uhvatile vanjski luk haremskog trijema. Lomnjava, prašina i potpun mrak, povećaše stravu. Slijepa Irina potrčala u bašču. U općem bijegu i stravi otvorila se sama od sebe vrata harema i kao da je čudotvorno skršena stoljetna stega. Niz stepenice poletjele plačući služavke, djeca, robovi i ropkinje. U bašči uhvatila se u najvećoj gužvi jedna ruka slijepe Irine.

- “Irino! Irino! Vodi me, vodi!”

I u vanjskim dvorištima i u prolazima rastvorile su dveri svoja krila. Nitko nije vidio tko ih je otvorio ni kud se bježi iz ovog mora kamena, bakra i teških, urešenih balvana. Tražilo se prostora, tražilo se visokog i širokog neba koje, premda mračno, stajaše tiho i nepodvižno dok je zemlja pod nogama tutnjila i titrala. Trčeći vodila je djevojčica sljepicu, a ova je riječima upravljala put. Niz obronke, među niskim kamenim ogradama, sve niže dolje gdje prestaju teške zgrade, stupovi i palače. Irina je poznavala put. Dolje do mosta pa preko u jadnu četvrt. Dugo je godina tamo prebivala.

- “Oh, kuda ćemo, Irino?” – sve trčeći i hladna od drhtanja pitala je Mirjam.

Strašan je zaista bio za nju ovaj bijeg. Nad glavom posve mrkla noć, a pod nogama zemlja – zemlja koja se nenadano bijaše pokazala nestalna, nepouzdana i prijetila kao strašilo koje će sada na razvaliti ralje! Pa ipak! Za Mirjam nije ovaj bijeg bio gonjen samo stravom. Nada, vruća i željna, miješala je svoje tople srhe u drhtanje djevojčice. Od godine do godine budila se u Mirjami sve češće neodoljiva čežnja za širokim rodnim vidicima, za valovljem šuma, za uvalama i grebenovima koji su joj i budnoj pred oči dolazili. A sada joj se činilo da nepoznata dubljina i neizmjernost ovog mraka krije negdje u svom krilu sve one divne sanje. Pa kad jutrom sunce sine – - oj! koliki će se prostor raskriliti pred njenim očima! Prostor slobodan, širok do plavog obzorja, putovi koji nigdje nemaju kraja, koji vode kudgod zaželiš. Želja za slobodom, za širinom, probuktala je u djevojčici – a što li je ono malo strave prema divnim obećanjima slobode! – Dok je Mirjam trčala vodeći sljepicu, sve je ovo hitrim i razbacanim mislima sijevalo kroz njenu dušu.

U predgrađima i u siromašnim četvrtima potres je djelovao na poseban način.

Kućarci i kućice nemilo se zaljuljale na valoviti udarac. Drvenjare zaškripile i pucketale svojim gredama i ušacima kao bokovi broda pod udarcima oluje – a onda, raskopavši donekle zemlju oko glavnih svojih stupova i izbacivši po koje nakrivljene vratnice, sjele su opet na svoja mjesta, neoštećene. Samo se sa krovova u pojedinim uličicama osula množina drvenih dimnjaka koji su sada svojim čađavim, trulim daščicama pokrili izrovani pločnik i priječili bijeg ukućana. Nekoliko baklji, kojima su trčeći lamatali pojedini bjegunci, osvjetljivalo je na mahove uličicu. Sve je kipjelo, sve vrištilo u tom tjesnacu drvenjara.

Kroz uskomešanu gomilu probio se čovjek. Bijela poveza oko fesa činila ga vidljivim unatoč mraku. Kako je žurnim korakom hrlio niz ulicu i udarao štapom o kamen, žene i djeca, tražeći spasa, klicale su:

- “Hadži Osman! Hadži Osman!

Hadži Osman bio je jedan od onih neobičnih ljudi koje neočekivano nalazimo u svakoj sredini, a koji su, kao rijetke i tihe svjetiljke, razasuti po čitavom čovječanstvu. Neka vrst tihog mudraca, dobrotvora i proroka bio je Hadži Osman. Iako bijedan kao i svi u ovom predjelu Carigrada, liječio je on mnoge bolesti i jade, rane i nevolje kojima je obilovala njegova okolina. Njegova uska i visoka kućica, posve trošna i stisnuta na dnu tijesnog dvorišta, odizala se pomnom čistoćom od neizrecive prljavštine predgrađa, i to je bilo sve. A bijela poveza njegova fesa donosila bi svuda svjetlo i smirenje. U ovaj tren prolazio je Hadži Osman kroz uplašenu gomilu hitro i zabrinuto.

- “Još će jedan udarac! Na prostor preko mosta!” – viknuo je.

Preko vode, mutne i široke koja je dijelila predgrađe na dva dijela ležao je drven most. Suprotna obala bila je pusta i neizgrađena.

Hrpimice poleti gomila iz stiješnjenih uličica na most. Velikim koracima predvodio je hadžija. Proste, pomično postavljene grede mosta poigravale su i kucale pod topotom tolikih nogu bjegunaca i pod kopitima mazgi što su u hitnji bile natovarene nejakom djecom. Kao uvijek u stravi i u bijegu, trčali su ljudi bez smjera i bez izbora, jedni ovamo, jedni onamo. Tako se i sada sa suprotne strane mosta žurnim korakom uputile preko mosta dvije žene. U mraku se tek zapažalo kako mlada vodi za ruku stariju i kako im je bijeg usporen nesigurnim hodom starije.

- “Bježite! bježite! još će jedan udarac!” – klicala je gomila što je hrlila mostom u susret objema ženama. Uz plač djece i slabo plamsanje baklji prodirao je ovaj povik mrak i maglu.

Tada – u času kada je hadžija, hrleći naprijed, doveo bjegunce do pola mosta – u tom času, strašno i razorno zatutnji drugi podzemni udarac, okomit i snažan. Potpornji i stupovi podigli se tek nešto u sredini mosta, te je most na tren stajao kao da je uzdignut u luk – a onda se sva građa iznenada opet spusti. – Nasta lomljava, kršenje, pucanj i štropot – most, slomljen u svojoj polovici, rušio je grede, daske i stupove u mračne i mutne vode, u tminu i u propast. Nastala je nasred mosta provalija, dok su obje strane mosta, do desne i do lijeve obale, ostale čvrste i neoštećene. Bez glasa, bez povika, propao je u provaliju jedan lik – povučen daskama i gredama. Survao se i poginuo Hadži Osman. Njegov štap bijaše iznenada udario u prazninu provalije, njegova bijela poveza sinula je načas u teškoj lomljavi drveta – a onda je nestalo zauvijek svetog i pravednog hadžije, umnog i nesebičnog vođe bezglavih bjegunaca! Tko će pitati zašto?

Zaprepaštena stala je načas gomila – a onda je jauk i vrisak sviju koji su ostali na neoštećenom dijelu mosta kazivao glasno i kliktajući: “Živi smo! eto nas! živi smo!”

Tako je prošao taj drugi udarac potresa i progutao u svom zlobnom naletu baš onoga koji ga bijaše prorekao.

I našlo se odmah na desetke vođa da određuju povratak. Kao stado bježali su čas prije i oni sa ostalima i slijedili pravog vođu bez razmišljanja, dok je pogibelj držala njihovu sitnu dušicu u bezumlju – a sada, nakon minule pogibli, svi su oni vodili natrag da povećaju uzbunu, zaplete, pljačku i mržnju.

U svojim domovina naći će ukućani mnogu tešku tavanicu urušenu, a ognjišta zasuta opekama i teškim grudama ilovače. Sve će ovo kazivati da je Hadži Osman spasio brojne živote.

A ipak će Hadži Osman u posve kratkom roku biti zaboravljen – ili će tek postati priča, nejasna priča carigradskog predgrađa. U ovaj tren još tamo dolje u mutnoj vodi svjedoči bijela poveza njegova fesa o istinitosti ove priče. No za nekoliko vremena pitat će se, ako se uopće bude pitalo: “Je li ovo pričanje istinito? Je li zaista živio ovako pravedan i svet čovjek, i je li zaista on jedini naišao na okrutnu smrt u času kad bijaše gomilu spasio od pogibije?” – -

- “Jao!” viknu Mirjam koja je kroz maglu i mrak jedva očima uhvatila u lomljavi drveta jedan lik kako pada u dubinu. I jurnu djevojčica, vukući za sobom sljepicu, natrag spram obale od koje bijahu došle. Bez riječi, bez pitanja, slijedila je sada Irena, a pod nogama titrao je objema udarac potresa koji bijaše prošao, no koji se još uvijek tiho lelijao na oba ostatka mosta. Kad bijahu stigle na obalu, uspore bijeg – a onda stanu, još uvijek bez riječi.

- “Irino! Što ćemo? Što ćemo?” – šapnu konačno jedva razumljivo djevojčica. – Obje sjedoše uz zapuštenu česmu na prevaljen trupac nad kojim je tinjala mala ulična svjetiljka – jedina na daleko i široko.

Sljepica uhvati šuteći Mirjamu u svoj naručaj – i držaše je dugo tako. Tek kada je drhtanje djevojčice počelo da se stišava, prijeđe sljepica rukom preko njenih očiju. Suze su tekle, obilate i blagotvorne, niz obraze Mirjamine.

- “Što je ovo bilo, dijete?”

- “Irino! strašno, strašno! Provalio se most u svojoj polovici. Vidjela sam kako jedan čovjek propada u dubinu; vidjela sam ga kroz mrak – imao je bijelu povezu oko fesa. Strašno! Irino, strašno!”

U slijepoj djevojci munjevito zaredaše slike – slike kojima nitko, nego i opet slijepac, ne može shvatiti sastav i bit. Kako je sljepica od poroda zamišljala sebi sve ono što joj se sada pripovijedalo? Kako si ona zamišlja sve slike iz prošlosti? Kako sve one slike koje želi za budućnost ili pred kojima strepi u budućnosti? Pa isti fes sa bijelom povezom koji se u padu vije među slomljenim gredama? Kako li je njegovu bjelinu i njegov sudbonosni pad slikala mašta slijepoj djevojci koja ne zna za bjelinu ni za boje i koja nikada nije uočila ni oblik ni pokret ničega?

No živo i jasno mora da se sve odigralo u duši Irine. Nakon nekog vremena reče ona tiho:

- “Poginuo je Hadži Osman, Mirjamo! Čula sam gdje zovu ime njegovo. Mirjam, mi moramo prijeko! Sačekat ćemo ovdje dana.”

Tu, u mraku i samoći, pod mutnom svjetiljkom, ispričala je Irina Mirjami kako je prve dvije godine u Carigradu proživjela u Hadži Osmana učeći Zeinu, kćerku njegovu, kako se pletu slamni opanci i guste rogožine. Nemirno i krvavo doba bijaše otkinulo Irinu od njene domovine koja je već preko sto godina bila podložena turskim sultanima. Teško su Bugari još uvijek snosili nemile tjelesne i duševne povrede koje im je nanosila turska vlada. Sa skupinom bjegunaca koji su htjeli da se prebace do Ohrida pošla je Irina prije više godina od svog doma kraj Trnove. Ohrid, gdje je slavensko bogoslužje i domaće svećenstvo davalo bar neku utjehu podjarmljenom narodu, Ohrid je u ovo tužno doba bio jedino toplo utočište i jedino duhovno ognjište nesretnih Bugara. No već u okolini Sredice pretvori se skupina bjegunaca u skupinu roblja. Uhićeni po turskom upravniku pokrajine pod sumnjom izdajstva, budu ono svi, a s njima i slijepa Irina, poslani u Carigrad.

Stigavši sa ostalima, bolesna i nemoćna od strašnoga, dugotrajnoga puta, na kojemu je mnogo njenih saputnika ostavilo svoj patnički život, pala je Irina bez svijesti u uličici predgrađa carigradskog. Ovdje je kao suvišan teret ostaviše. Našao ju je i primio u svoj kućarac Hadži Osman. Mala Zeina priljubila se već od prvog časa uz sljepicu, te ova ostade u kući hadžije. Kad su sluge sultanovih haremova, nakon dvije godine, došli po Irinu, otkinula se Zeina teškim plačem od sljepice. Gatanja i proročanstva slijepe djevojke u kući Hadži Osmanovoj pročula se nadaleko, pa se netko od dostojanstvenika dosjetio da učini haremu neobičan i tajanstven dar – slijepu proročicu! Irina je morala da pođe. Pošla je iz mraka u mrak, ali i tišine i sabranosti Hadži Osmanovog kućarka u buru, u raspre i spletke carskih mramornih trijemova. Sve ovo ispripovjedi Irina Mirjani ove noći.

*

Dan je počeo da sviće. Most, koji je snosio promet između dijelova gradske četvrti, nije smio ostati neuporabiv. Za nuždu prebacili se potpornji, motke i teške daske preko provalije.

Irina i Mirjam prijeđoše preko ovog brvna. Tjerane svojim brigama, strahovima, nadama i očekivanjima, žurno su prelazile preko slabo udešenih dasaka. A susretale su i prestizavale isto takove skupine ljudi i žena, skupine koje su i opet sa vlastitim brigama, strahovima ili težnjama žurile bilo amo ili tamo preko ovog opasnog prolaza. Križale se tako sudbine – nepoznate jedna drugoj – i hrlile nad ovom slabo pokrivenom provalijom, premda ona bijaše tek sinoć progutala život čovjeka.

XIV.

U KUĆARKU PRAVEDNIKA

Po tijesnom, gulavom, a pomno pometenom dvorištu Hadži Osmanove kuće šetao je neobičan stražar – veliki pijevac, potpuno bijela perja, žarko crvene kreste, a kao limun žutih nogu. Bijela su mu krila na vrhovima bila obojadisana svijetloplavom, gotovo prozirnom bojom. Nad njime, na gredi staroga drvenog hodnika, sjedile su smirene i bijele kao četiri grude snijega četiri bijele koke. Tek su i njima krila i pernate krunice obojadisane nježno modrom bojom. Koza sa dugom crnom bradom, a okruglim jasnim očima, ležala je tik uz drveni plot – a dva-tri divlja grma bagrema u punom cvijetu bacala su sjenu po njenoj svijetložutoj dlaki. Sa bagrema prelijetale su neprekidno pčele u hodnik, a odavde ravno u sobicu Hadži Osmana gdje se tik uz prozor vidjela ulišta poredanih košnica. Nitko ne bi rekao da je noćas potres preletio pod ovom kućicom i pod ovim dvorištem, a da slučajem nije porušio nijedne grede, ni pomutio smirene slike ovog kućarka.

Kad Irina sa Mirjamom stiže pred vratašca dvorišta, povuče sljepica znalačkom rukom drveni zaponac koji je, umno smišljen, padao klinom u udubinu vratnice. Vratašca se otvore i pred Mirjamom sinu slika smirenog i tihog zakutka koji bijaše noćas ostao bez svoje duše. Ali ovdje je još strujilo i gotovo sjalo tihim svjetlom djelovanje onog čovjeka koji bijaše stvorio i nadahnuo taj komadić pokoja usred bučnog, jadnog okoliša.

Mudri pijevac, zaletjevši se u prvi čas, po dužnosti dugogodišnjeg stražara, na obje tuđe ženskinje – ustukne pred slijepom Irinom. Osjeti nešto poznato, nešto nepovredivo u biću sljepice. Ona ga bijaše njegovala i tetošila za svog boravka kod Osmana! Pijevac stane časom zabezeknut, a onda poče, od neprilike, da kljucka oštro i uporno pijesak i travke uz noge Irinine.

Mirjam, zadivljena slikom, toliko osebujnom za nju, stajala je nepomično, dok u tren opazi još nešto u dubini tijesnog dvorišta: drvene visoke stube, stare, isušene, pune pukotina – a na vrhu stuba dva dječaka, jednako velika i jednako odjevena. Nagnuli se nad nešto i jedan od njih nevještom rukom reže nožem komade oslikanih listova i dijeli među obojicu.

U času kad uđoše Irina i Mirjam, baš je ispod hodnika izašla do stuba djevojka od 16 godina. Zeina već u noći bijaše doznala za pogibiju svoga oca. Izašla je ozbiljna, smirena, tužna – ali ipak nezaplakana. Dugom naukom i tihim razgovorima s ocem, koji bi često trajali do kasno u noć, bijaše Zeina naučila od oca da se boli i radosti imadu jednako snositi, i da težina jednih, a opasnost drugih leži samo u nama. – “Bog nam daje i nesreću i radost” – govorio bi Hadži Osman, “a mi možemo i jedno i drugo prihvatiti smireno, jer im je sveta svrha jednaka.” – Tako je Zeina postepeno postigla mir i ravnovjesje, rijetko u njenim godinama.

No ugledavši sada, na vrhu stuba, oba dječaka i uočiv njihov posao, iznenada se prolomi bol i tuga djevojke. Dignuvši ruke zavapi ona prodorno. Kad bijaše doznala za smrt očevu, činilo joj se ovo teško. No pripravna na nesreću, podnijela ju je. Znala je: nestalo je tijela očeva, i nikada više živa oca ugledati neće! Ali duša njegova ostala je uz nju, u domu njihovu. No u ovaj čas, kada je vidjela gdje dječja ruka nemilice para nožem očeve knjige, učinilo joj se da je mrtvi otac nemilosrdno povrijeđen, da je duši njegovoj nanesena teška rana. Ne pitajući kako li je i otkuda je Irina baš u taj čas upala u dvorište, poleti Zeina ravno u naručaj sljepice. – “Irino! jao! očeve knjige!” – Sakrije od boli glavu u plašt sljepice i zarida grčevito.

Dječaci načas stanu. Ne bijahu čuli riječi Zeine, već čuvši njezin krik i plač, začudiše se, te jedan dječak upita drugoga: “Što joj je? Cijelog jutra nije zaplakala!” – “A što ja znam! Možda joj njihov Azrael doveo oca na oči” – drugi će, i mirno nastavi ležeći na stubama da reže nožem započeti list.

Mirjam, koja još sa vrata bijaše opazila na dječacima prave pravcate, trošne opanke – (ona bi rekla bosanske opanke!) – bijaše prišla radoznala do dječaka i čula njihov razgovor. Dječaci su govorili bugarski.

- “Odakle ste vi?” upita Mirjam.

- “Od Plovdiv”, odvrati nakon krzmanja jedan od dječaka.

Irina uhvati u lijetu ove riječi.

- “Tko je ovdje od Plovdiv?” kliknu sljepica i ostavivši Zeinu pođe tapajući sljepačkim štapom put onoga mjesta otkuda bijaše pao zvuk rodnog imena.

- “Tko je ovdje od Plovdiv?” upita ona željno i živo.

- “Nas dvojica”, reče preko volje dječak i pogleda nepovjerljivo u sljepicu. A onda, da skrene govor, pokaza na Zeinu koja je oslonjena na zid podalje od njih plakala:

- “Zašto plače?” upita dječak.

Umjesto odgovora stane Irina tapati dlanovima po stubi, napipa razrezane komadiće listova i reče:

- “Što si učinio sa Hadži Osmanovim knjigama?”

U Hadži Osmana bile svega dvije knjige. Jedna posve omašna i posve drevna arapska knjiga, ispunjena kratkim zasadama iz svih grana ljudskog znanja. Nad njom je Hadži Osman sjedio duge sate i mučio se gonetanjem izlizanih slova – iz nje je crpio veliko znanje i krijepio svoju mudrost i pravednost. Težak zadatak u tako nemila i krvava vremena!

Od druge knjige bilo je samo nekoliko listova ispisanih na koži. Čudnovati ispisi ovih listova morali su da privuku pažnju. Četiri reda ispisana crnom bojom, četiri crvenom, još četiri zelenom, a posljednja četiri narančastom. Nad svaka četiri retka natpis. Nad crnim recima natpis: “Arapski jezik”, nad crvenim: “Perzijski jezik”, nad zelenim: “Grčki”, a nad narančastim: “Srpski jezik”. Četiri jezika, no sva četiri pisana arapskim pismenima. Bile su ovo pojedine ćudoredne zasade, prevedene na ove strane jezike, a napisane za pouku velikaša Mehmedovog dvora, pa i za samog sultana koji je trebao vješto da govori ova četiri jezika. Tko će znati zašto je netko prepisao ove listove Hadži Osmanu, i kako je netko došao do carske knjige da iz nje prepisuje?

Svakako su ovi listovi bili prva pomisao dječaka kad bijahu unišli da sa zebnjom, strahom i radoznalošću pregledaju sobu Hadži Osmana. Pokojnik za njih kao da je još i postojao, a ipak više ne postojao! Uhvativši naglo ove listove istrčali oni da izrežu ono što ih je toliko mamilo.

- “Dančo! Dančo! Što si učinio od očeve knjige!” – konačno će Zeina.

- “Ništa, seko! Zar za to plačeš? Čuvat ću ja ovo, ne boj se! Bit će mi uvijek za pojasom. To je zapis.”

- “Otkud ti znaš što je ovo – a ne možeš da čitaš?” upita Mirjam koja je okretala komadić zanimljivog lista u rukama i gladila prstom sjajna narančasta slova.

- “Ne znam da čitam, jer nije pisano našim pismenima! Ali Hadži Osman čitao nam baš ove žute retke neki dan. Lijepo čitao, sve razumiješ, pravo kao bugarski” – odvrati Dančo.

- “A što je čitao? Kako je rekao?” – upita i opet Mirjam okrećući slova onamo i ovamo.

Dječak je opet sumnjičavo pogledao stranu djevojčicu koja je natucala bugarski, pa i sljepicu, koja ga tako nenadano bijaše nagovorila rodnim jezikom.

No uza sav oprez nadvlada uzbuđenost časa i on odvrati:

- “Eto, čita, i sve znaš: ‘Slava Bogu, gospodaru svetom i išći pomoć u njega u svaki rabotje!’ Zar to nije zapis po našem jeziku?”

Dančo nestrpljivo uze iz ruku Mirjame ispisan komadić i stisnu ga brižno k sebi u njedra.

- “Jest, ovo je zapis!” – javi se sada sljepica koja je pomno slušala pa tiho i pobožno kimnu glavom.

- “A što će ti?” – upita Mirjam.

Oba dječaka bijahu sve više razdraženi zgodama ovoga dana. Potres, nenadana smrt Hadži Osmana, pa onda jutros dugo vrebanje da dođu do dragocjene knjige – zatim žurno paranje listova, pa onda nenadani plač Zeine – konačno i sumnjičav osjećaj svih potlačenih da bi iz svake zgode moglo nešto zla da se izlegne – sve to uzbudilo je, zaplašilo, a ujedno i razdražilo dječaka.

- “A što će ti taj zapis?” – upita, dakle, Mirjam.

- “Što će mi?” – okosne se dječak. “Nosit ću ga uza se u dobru, a progutat ću nađem li se u zlu.”

- “Progutati?” – zadivi se Mirjam.

- “To se zna! Protiv kuge ili goruće groznice. Spali zapis, pa progutaj njegov pepeo – i evo te: zdrav kao dren!” – reče Dančo.

- “A ja mu kažem” – javi se Naum – “neće moći da pomogne od kuge. Riječi jesu naše, ali pismena nisu naša crkvena, nego nekrštena. Ne može valjati!”

- “Šuti!” – oštro će Dančo. – “Gdje su ti sada naša crkvena pismena?” – Dječak je bivao sve razdraženiji. Ogleda se ponajprije oprezno, a onda šapnu ispod glasa, ali gnjevno, Mirjami: – “Sve popalili svećenici grečeski!”

- “I neka su, kad naši ne znaju da čuvaju!” – Naum će.

- “Da čuvaš!! Kako da čuvaš kad na konjima iznose naše svete knjige iz Tirnove i lože vatru s njima! – vatru od sto sežanja duljine, a pedeset visine” – bijesno udari Dančo šakom po stubama. I načas zašutješe. No za tren nastavi Dančo kao sebi na utjehu: – “Al’ se zato naš Krum već prije napio rujnog vinca iz pozlaćene lubanje grečeskoga cara!” – i oči dječaka zakrijese slavodobitno.

- “Al’ je zato drugi grečeski car, dragoviću moj, iskopao oči polovici našeg svijeta” – primijeti tiho i zamišljeno Naum.

- “Al’ je zato” – gnjevno prošapće i opet Dančo u uho Mirjami – “ostao okamenjen onaj Turčin koji je digao sablju da posiječe našeg patrijarhu – blaženog Eftimija. Samo ga pogleda sveti čovjek, i Ture se zauvijek skamenio, i eno još stoji podignute sablje. Ne pomogoše mu svi grečeski protopopi!”

- “Al’ zato Turci i Grci protjeraše Eftimija bosa i u samoj košulji u macedonske šume – - -”

- “I tamo on već stotinu godina hoda po selima i klancima i propovijeda krštenom svijetu: ‘Bit će još Božjeg carstva! I doći će novi Samojlo za Bugare!’” – Zaboravivši svaki oprez, kliknu dječak glasno i vatreno posljednje riječi.

Sakupljene pred starim, drvenim stubama stajale su Zeina, zaplakana i opuštene glave, sljepica, podignuta lica spram nebesa, a Mirjama sva zažarena od živog pričanja obojice dječaka. Gnjevni i bolni, pričali su oni uspone i pobjede, boli i nesreće bugarskog naroda.

Bijeli pijevac, koji bijaše uzletio na stup do skalina, zatrepta na posljednji Dančin povik snažno krilima i zapjeva u sav glas, jasno i prodorno! Nježno plavilo na vršcima njegovih krila sinu spram sunca.

*

Naum i Dančo – dva brata blizanca – došli u Carigrad sa onim tovarima pušaka koje Lodovico Barthema bijaše dao dopremiti za Ahmeda. Zbilo se to ovako:

Nakon poraza turske vojske i nakon zauzeća Jajca po Matiji Korvinu, pokušavao je Mehmed nekoliko puta da opet zadobije Jajce. No dugo su turske navale bile uzaludne. Ipak u jednoj od ovih bitaka pod Jajcem uspije nekim janjičarima da otmu iz redova Matijaševe vojske cijeli tovar dragocjenih, novoizumljenih pušaka i da ga prebace na tursko zemljište. Tamo taj tovar pušaka, poradi nesigurnosti i meteža koji je nastao uslijed susjedstva nove jajačke banovine, sakriše tako pomno da se kasnije na njega u skrovištu i zaboravilo. Nakon nekoliko godina saznao je Bathema za ovo veliko blago i uspjelo mu je da ga prekupi teškim zlatom. Dao ga dopremiti čak u Sredicu gdje ga je osobno dočekao, preuzeo od Bugarina Klementa, i zlatom isplatio. Dalje je tovare predao svojim pouzdanicima da ih otprate do Carigrada. No postojala je stalna pogibao da onaj koji ti proda robu bude ujedno onaj koji će ti je na putu iz busije oteti. Zato je Barthema zahtijevao od Klementa da do granice bivše Bugarske oba sina-blizanca Klementova kao taoci putuju s tovarima. No na granici ne dočekaše dogovoreni ljudi blizance, jer je stotinu zapreka u ona vremena sprečavalo svako točno ročenje. I tako dječaci moradoše s tovarima do Carigrada. Predavši Ahmedu robu, pratioci naprosto ostaviše dječake u nekoj mehani i više se ne vratiše po njih. Djeca bludila gladna po uličicama i naišla na kućerak Hadži Osmana. Predgrađe spram sjevera bilo je ujedno carigradski ulaz za sve putnike, trgovce, jadnike i molitelje sa Balkana, a Hadži Osman u tom predgrađu bio je spas i utočište mnogima od njih.

Blizanci su brzo privikli u domu Hadži Osmana. Vješti i lukavi, zreli i oprezni, kao sva djeca dugo potlačenih naroda, dječaci su bili od velike pomoći Zeini u svim poslovima. Bolje negoli Zeina znali su oni da izmjere i prodadu kozje mlijeko, a nije bilo Tureta koje bi ih prevarilo kad bi teške saće meda u vreći iznijeli na pazar.

U poslu i tišini tekao je život u kućarku Hadži Osmana. Dječaci su osjećali blagodat razmjerne sigurnosti nakon vječitih strepnja i trzavica koje su i stari i mladi i žene i djeca u rodnom zaselku kraj Plovdiva podnosili. Često bi doduše ovdje u gužvi Carigrada polusvjesno zaželjeli zraka s planina i domaće riječi, no hitro bi ovu želju uništila stravična uspomena na kucanje askera usred noći na prozorčić rodne kuće.

Zato, kad je prije nekoliko dana po zemljacima stigla vijest da je konačno Klement našao društvo s kojim bi imali blizanci da se vrate k njemu u Plovdiv – djeca odbiše. Mati im bijaše međutim na domu umrla, a Dančo i Naum bijahu za ove dvije godine srasli sa kućom i okolinom Hadži Osmana. U njihovim srcima ležala je duboka i posve neugasiva ljubav za svoju domaju. No prirođena mudrost kazivala je i ovako malenim Bugarima da se ne ide za volju puste žudnje iz boljega na gore, ako od toga ni za koga koristi nema.

Mirjam, pa ni ista Irina, nisu zamijetile kako je u svem ovom pričanju dan prolazio i prošao, a uskoro već i noć počela padati. Neodlučnost i krzmanje obuhvatilo je srce sljepice. Stala ju je mučiti neka još neodređena želja za nečim što valjda ne bi trebalo da bude! A Mirjam bi od časa do časa promatrala Irinu, bojeći se neće li sada kucnuti čas da se dadu na put natrag do Saraja.

- “Izmorila sam se” – osloni se već kasno u sumrak Mirjam o sljepicu, te je svojom, skoro još dječjom rukom pogladi po obrazu i zamoli tiho i laskavo: “Da prenoćimo u Zeine, Irino?”

Irina privoli bez riječi. Mnogo se toga podiglo i probudilo u njoj – jedna noć tišine pod drvenim krovom donijet će odluku.

*

Dva dana kasnije vidjela se pred vratima sjevernog predgrađa carigradskog skupina trgovaca Bugara – ljudi i žena. Četvora teška drvena kola stajala su puna slame, škrinja i surih, isprutanih gunjeva. Žene u grubim, platnenim nošnjama, urešenim zagasitim prugama veziva, penjale se sa glomaznih kotača u kola. Muškarci u crnim šubarama zaglađivali bičeve na držalima. Tek kad odmaknu cestom, popet će se i oni na kola. Jedva čujno dadoše povik, a vitorogi, bijeli volovi napeli šije u izlizane jarmove. Neokovane osovine zaškripile prvi napjev svoje neskladne pjesme koja će kroz nekoliko nedjelja besprekidno cviliti, ječiti, pucketati. Irina i Mirjam bile su u kolima među ženama, odjevene u jednaku rubinu kao i one. Nastupile su svoj put, nesiguran, naporan, a možda i koban. No u ovaj čas bio je zrak vedar i bistar, a odmjereni povici goniča i smireni korak volova stišavao je svaku bojazan. Mirjamine oči caklile se pobjedničkom radošću koju je teško potiskivala – a lice sljepice bilo je kao skamenjeno u nadnaravnom snu. Neodoljiva navala žudnje za domom držala ju je u polusvjesnom stanju.

Pred stražarnicom na širokoj klupi sjedila su podvijenih nogu dva stražara u slabim istrošenim odijelima. Šuteći motrili su priprave – šuteći slijedili su dugo pogledom ovu bijednu povorku što je odmicala cestom naprama Jedrenima. Siromah Turčin promatrao sirotane Bugare, i ništa nazlobna nije u taj čas bilo među njima.

*

Dan-dva čekalo se u haremu Saraja. Mislilo se da su sljepica i Mirjam u noćnoj stravi zabasale. No kad ih nikako nije bilo, zabrujiše haremi: pričanja, nagađanja i krive vijesti o bjegunicama. Konačno se i ovo smirilo. Mala Mirjam i sljepica bile došljice – tko da mnogo žali za njima?! Nakon dužeg vremena saopćilo se samom sultanu o nestanku male Mirjam. Starac bez udivljenja odmahnu rukom:

- “Neka je! Pitom vrabac strehu traži, a divlji šikaru” – i više ne upita za dijete sa polja Milodraža.

XV.

HORO POD PLOVDIVOM

Jače, jače! svirčica! Silnije, gajde! Hajdi! hajdi!” – orio je razigran momački glas.

Na gumnu seoca nedaleko od Plovdiva slavio se sveti Đurađ. Vladar podjarmljenog naroda morao bi biti i neuk i nespretan kad ne bi svojim valijama i “serdarima – krvopijama” zapovjedio da u ovakove dane zažmire na oba oka. Pusti zarobljenom narodu jedan ili dva svijetla dana u godini! Neka u te dane po volji crpe novu nadu na svom jedinom pravom vrutku utjehe: na rodnoj pjesmi i na molitvi kojom su ga majke othranile. Ovaj će mu jedan dan obnoviti krv i snagu za čitavu godinu sužanjske muke. Bit će i opet, nakon ovakvih dana, rodna godina za sultanove žitnice, sočan bostan za valijine gozbe, a brojniji tvrdi dukati za haračlijske bisage.

Slavi se dakle sv. Đurađ na gumnu seoca pod Plovdivom.

Vitki momci izdižu se u kolu niskih, jedrih djevojaka. Žetva je još dosta daleko, no gumno, uvijek spremno i nabijeno, i dikanije što postrance leže sa svježe privezanim teškim kremenima čekaju uspravni na vršidbu.

Ziba se horo, umjereno i tihano, kao da je sapeto u drevne, gotovo nabožne korake. No u svakom koraku krije se i poigrava još pet-šest jedva zamjetnih koračića – pet-šest nerastumačivih, sićušnih kretnja nogu, i sve je horo oživljeno lelijanjem tih malih talasa što se prelijavaju preko onoga jednog umjerenog, nabožnog koraka.

- “Jače, svirčica! hajdi!” – i jednim pokretom ruke naheri horovođa svoju nisku šubaru od crnog runa. Nanizi u kosama djevojaka i mjedeni altini oko vrata sitno zveckaju, sukomani njišu svoje teške nabore, a lica sjaju i blistaju.

Daleko uokolo polja lana u plavome cvijetu, među njima uski slogovi konoplje što trepti na suncu svojim izrezuckanim listom. Gdjegdje duboki usjevi riže – a naokolo dudovi u punom bujnom zelenilu. Kakovo je ovo zelenilo! A kakovo plavilo neba nad njime! Ej, bugarska zemljo prekrasna! Je li moguće da si se doista oduvijek krvlju i boli natapala? Ali bol njezina duboko je u zemlji sakrivena, a krasota joj na dlanu leži i prelijeva se na Đurđevu suncu ljepša od plašta kraljevskoga.

Pod dudovima uz cestu počivaju kola i putnici. Na prostrtim šarenicama u hladu položena je užina: svuda kruh, suhi sirac, luk – a možda i komad pastrme. Svuda je jednako, uz koju god šarenicu sjeo. U jednoj skupini sjela Irina sa Mirjam. Primiču se cilju svoga puta.

U daljini diže se Plovdiv. Divotan i uzdignut na tri visoka griča. Ne može nitko da ga živ zaboravi, ko ga jednom vidi ovakova kako se na svibanjskom suncu diže nenadano. Kao da su tri brda stražara pošetala sa Balkan-gorja u prostranu ravnicu da dočekaju što Bog Balkanu šalje. A iza Plovdiva i opet brda; brda divotna, naslagana sve viša i viša, dok konačno u oblake put nebesa streme. Tamo pako u brdima, u veličajnosti sklopova i šuma, u klancu ili prodolu, po koji tihi, sakriveni samostan gdje kaluđerice vezu, tku i šiju.

Na te samostane misli Irina, oni su je konačno krenuli na put i sklonuli je da povede djevojčicu.

U družbi Bugara koji bijahu došli u Carigrad po blizance Klementove – našao se i brat Irinin. Začuvši u dvorištu Zeine njegov glas i saznavši da je traži i žudi sestra-udovica koja pod okriljem manastira u Kaloferu obrađuje svoju zemlju i tke svoje platno – nije Irina mogla da odoli. A tihi, postojani glas Mirjamin: “Hajdemo! – o, molim te, hajdemo!” – dovršio je djelo. – Blizanci ostadoše – Irina i Mirjam pošle. I evo ih blizu cilja.

Željno i široko rastvorenih očiju gleda Mirjam horo. Glasovi drvene svirale i gajda ulaze sve više u njeno mlado tijelo. Sjedeći na travi uz Irinu, ziba se Mirjam ramenima u skladu sa svirkom – a u nezgrapnim opancima, na koje djevojčica još uvijek pogledava sa smiješkom, kreću se potajno i nehotice nježni dječji palci sa crveno bojadisanim i laštenim noktima. Zabavljena je Mirjam svojim skrovitim plesom i udubljena u kretnje hora.

- “Hajdemo, djevojko!” – jeknu joj iznenada u uho momački glas. Mirjam se sva trgnu. Kraj nje čučnulo momče. Kose i oči daleko mu crnije negoli je crna ovčja gugla na glavi.

- “Hajde, djevojko! da igramo” – i nasmija se svojim bijelim, sjajnim zubima.

Mirjam prasnu u smijeh na svoj strah i smijući se baci se u krilo Irini.

- “Šta je, hoćemo li?” – pristajao momak. I podigne pletenicu Mirjame u kojoj je bilo upleteno nekoliko crvenih i crnih krugljica od kosti. Kad je pletenica opet pala na pleća djevojčice, veselo zazvekću nanizi.

- “Mani se!” – Irina će i prigrli Mirjam koja se podjednako smijala.

- “Valjda nije bula?” – šalio se momak i ostajao uz njih čučeći.

- “Nije, al’ je nedorasla.”

- “A kuda ćeš s njome?”

- “Eto, još večeras, ako Bog da, do Kalofera!”

- “Da neće ona u kaluđerice?” – momak će nasmješljivo.

- “Neće, ako ne bude trebalo” – ozbiljno će Irina.

- “E, Boga mi, lijepo će mojoj djevojci pristajati kamilavka. Al’ bar da se naigram prije s njome”. – I mladić skoči na noge te uhvati Mirjam za obje ruke da je osovi. Otimala se djevojčica, ali joj smijeh i radost igra licem.

No Irina je obujmi.

- “Ne griješi duše, momče. Siroče je – uzela sam je na čuvanje.”

Momak otpusti djevojčicu. Poravna kao u neprilici širok, deseterostruko omotan pojas.

- “E, ako ti je krivo, a ti je čuvaj. – I onaj je čuvao vreću buha!” – i nasmija se još jednom.

- “Zbogom, kaluđerice moja! Doći ću ti pod prozore manastira.”

Momče ode, a obojadisani palci Mirjamini u širokim opancima još brže i radosnije uhvate da se kreću.

Pošutjele časak. Irina rukom napipala naplavak u malenoj lokvici što se posve usušila na svibanjskoj vrućini. Ostao pijesak, tvrd i naboran.

- “Da ti kazujem što stoji pisano? Iz suhog naplavka čitaš na Đurđev danak kao iz knjige Božje.”

Sljepica oprezno podijeli crtom naplavak u dvije pole.

- “Ovo za te – a ovo za tvojega.”

Mirjam na posljednje riječi stisne čvrsto ručice jednu o drugu i podigne zastiđeno ramena. Odnekuda joj sinu pred očima lik bosonogog mladića uz željezne rešetke sarajskih bedema. Irina je tiho slijedila prstom udubine, bore i križanja usušenog pijeska.

- “Daleko ti stoji pisana velika sreća i veliko bogatstvo” – govorila je sljepica polagano i tajnovito. “Hrapav ti je put do toga. Danas, do godine i još do godine vreba na tebe zlo. Al’ ne boj se – evo! – udubina izvela na glatko.”

- “A njemu, eto…” – nastavi Irina i ruka joj stane, a onda nemirno opipa valovite crte po naplavku. – “Eto, lane moje! sve se njemu križa. I kivni su mu i zlo misle na njega – a ipak ga uzdižu – a opet, danas mu – - – vidiš ovdje! – - – Duboka je udubina! koleba naplavak: il’ je teška opasnost il’ velika, vrlo velika sreća.”

Slijepa se proročica zanijela. Umorena unutarnjim naporom pustila je dlan da leži na valovitom naplavku. Tihano traži još prstom zagonetne, mnogostruke bore na sudbini nepoznatog bića.

- “Da” – reče konačno – “njemu danas stoji il’ sreća il’ nevolja za čitav život.”

I opet se u djevojčici uzdignu Jašin lik. Dijete nikad ne bijaše zaboravilo onoga nevjerojatnog susreta. A sad sunce trepti, gajde uporno sviraju, Mirjam je dorasla, a Bugarče htjelo da je odnese u horo. Razigrala se duša djevojčice. Ej! da joj sada onako uz vratašca bašče stane ono plavokoso momče – ej! što ne bi našla puta da se provuče kroz rešetke! Pa bi otišla uz njega, pa bi išli, išli! Kuda bi išli iz onih bedema? Milokrvna i ljupka Mirjam tako daleko nikada nije mislila?

Ali onda joj mašta predoči što znače riječi Irine: danas mora da mu sine sreća ili omrkne nevolja!

Opet su šutjele. Tiho se odmarala sljepica od napetosti gatanja – a šuteći hvatao je sve veći strah Mirjamu.

- “Irino, čime bismo mogli da mu pomognemo?” – šapnu u uho sljepici. Ova dugo krzmaše.

- “Znaš li koju od molitava što se mole u Bosni?” Samostan fra Anđelka podiže se maglovito pred očima djevojčice.

- “Mislim da bih znala” – šapnu opet. Od nečega, od straha ili od osjećaja neshvatljive nježnosti, podignu joj se suze u oči, a rumen u obraze.

- “Hajde, dijete, da molimo! Đurđev je dan. Na Rili – silnoj planini – u manastiru svetih otaca sada sva zvona zvone. Jedina su u cijeloj našoj zemlji” – šapnu Irina – skoro da i njoj proplakaše slijepe oči na ove riječi.

- “Hajde da molimo.”

- “Vo imja Oca i Sina…” – vodila je sljepica ruku Mirjame. Riječ po riječ slijedila je i izgovarala djevojčica riječi zaboravljenog Očenaša. Otkidale se one sada same od sebe i bez muke iz njene uspomene, kao zrna bisera kad se đerdan načne osipavati. A lik sreće ili nesreće Jašine stajao je pred Mirjamom – jasan cilj prve djevojčine molitve.

Nedaleko od gumna grčki svećenik, neugledan i čupav, oštroumna lica i živa pogleda, sjedio na valjku i hranio kokoši.

Opazivši dvije žene gdje mole i zagleda se u njih. – “Dobro mole, ali ne bih rekao da mole za uhar grečeske eparhije” – pomisli sumnjičavo.

Družba se dizala na put. Spremali se obroci sa šarenica. Prolazio Turčin redar, bosonog sa jataganom u pojasu. Sašao do prve žene što je spremala zairu u sepe. Turčin dohvati najveći komad pastrme, probrca sepe i nađe si još pola hljepca. A onda nešto silno potrepta ženu po crnom turbanu i uspne se bez riječi natrag na cestu. Žena samo popravi bijeli rubac što joj ispod turbana padao po plećima.

- “Neka mu je! da možeš otpačati svako Ture komadinom mesa, puste li sreće!”

A redar veselo proslijedi put. Uz jatagan viri mu sada iz pojasa janjeća butina.

Iste večeri, dok su još u skrovitim izbama sela kod zatvorenih vrata svirale gadulke i dok se plesala drevna “račenica” u kojoj tek momci i muževi izvode jednu vrstu bojovnog plesa – ove iste večeri zaustavili se visoko u šumama iza Plovdiva volovi pred malom kolibom pod manastirom Kaloferom.

Irina i Mirjam sišle s kola. Što li je ovdje u tuđem večernjem kraju odmah podsjetilo Mirjam na bosonogog mladića među bedemima sultanove palače?

Sašla s kola, pogledala novu novcatu okolinu: šume što se gubile u ljetnom sumraku, potok uz teški zid samostana, svedeni luk prozora gdje je koludrica otresala laneni prostirač. Mirjam je opazila i vrata kolibice, u koju je imala ući i gdje je trebala ostati – a na sve ovo pomislila je ona, bez ikakove veze, tek jedno: plavokoso momče uz vrata Saraja! Kao svaka druga djevojčica u koju je unišao svibanj!

XVI.

STRELICA POGAĐA

Primanje se poklonstva u mahmuda Begra svršava. Svibanj je ovoga podneva i ovdje vedar i blistav. Ali nemilosrdno je vruć. Vodoskok svojom množinom ledene vode jedva ga ohlađuje do snošljivosti.

Mahmud Begr, u potpunom sjaju kojim samo Indija može da okruži svog vladara, ostavlja svečanosni prostor. Prate ga zvuci glazbe koja je smještena negdje daleko na ploštini krova jedne od palača. Dvije goleme školjke od prozračnog porfira podignute su po računu vještaka u dnu prostora. One hvataju zvukove glazbe i šire njihovu jeku. Glazba po njima biva mekana, otmjena, gotovo vrhunaravna. I takova ona prati padišaha kroz redove poklonika koji su se u gotovo bolnom strahopočitanju stisnuli uz kamene stupove ograde. I Jaša s Ahmedom je među njima. Sa nekoliko riječi, jedva saslušanih od sultana, a budno praćenih po Pantitu i po njegovim pouzdanicima, Ahmed bijaše poklonio Jašu sultanu. Uz tovare pušaka bio je sada i sužanj Jaša svojina Mahmuda Begra. Kao svojina pratio je on napetih ćutila Sultana od Gudžerata i svu moć i blistavilo što ih ovaj jedan čovjek bijaše oko sebe nagomilao.

U taj se čas svidjelo jednom od onih nakaznih božanstava, kojima se klanja priprosti Indijac, da učini neslanu šalu. Ali ne može samo. Priprost Indijac to ne zna. No ova nakazna božanstva zapravo i nisu ništa sama po sebi. U njima bez Atmana nema ni toliko snage koliko u obična čovjeka, a kamoli svemoći. I zato ono kumirče hitno upita privolu u Atmana, a ovaj povjetarcem ili prevrućim suncem dade privolu. Odmah na to digla se sa visoke vršike jednog stupa vrana. Leti vrana svojim teškim lijetom naprama povorci. I upravo kad je bila nad središtem čitavoga ovog sjaja, dogodi se nečuveno. Na rame Mahmuda Begra padne iz visine vranina nečist!

Gruba i prostačka bila je šala nakaznog božanstva, i trebala je da pred pukom baci ruglo na svemoć vladara i da ponizi njegovu vrijednost.

No Atman nije bio samo u traci sunca i u povjetarcu – on je bio i u pravom čovjeku Mahmudu Begru.

Nijedan hip ne osjeti sultan ništa doli zdrave želje da se nasmije. No prvi od njegove pratnje, nasuprot, problijedili od uzbuđenosti, trgli u živi tren iz rukava svoje zlatne ili svilene rupce i stali da otiru, trojica u isti mah, poganu mrlju.

- “Njima za volju treba da nešto učinim” – osjeti istom brzinom Mahmud Begr.

Okrenu se, pokaza rukom spram ptice i viknu:

- “Svoju milost priklanjam onome koji mi je skine!”

Glas mu je zvučao bodro i nehotice veselo.

Ovo se sve zbilo u tili čas, pa ipak riječ sultana zakasnila. Ne doreče, a već jedna strelica prozviždi zrakom.

Sunuvši samo časkom uvis, pogođena vrana pade kao olovo, okomito, sunovratce i pljesnu u jezerce vodoskoka.

Zadivljen, obrati se sultan smjerom otkud bijaše poletjela strijela.

- “Tko je streljao?” – upita živim zanimanje.

Ahmed priskoči Jaši i živo ga gurnu napred iz redova poklonika. Jaša je sada stajao sam, izložen pogledima sviju. No on niti je pazio ni zapažao da ga gledaju. Bio je sav obuzet lovačkom i streljačkom radošću, sigurno okrutnom, no snažnom i prvotnom: džilitnuh se, pogan cilj pogodih!

Zaboravio Jaša i za sultana i za Ahmeda i za sav ustalasani okoliš. U punom naletu streljačke radoznalosti promatrao je kako vojnici kopljima vade mrtvu pticu iz vode. Oči i lice mladića caklili se.

Sultan časkom gledao u mladog strijelca – a onda se bez sustezanja nasmija širokim zadovoljnim smijehom. Zatim reče nekoliko riječi Shimrati, a ovaj ih odmah predade dalje upravniku carskih ureda. Upravnik se pokloni naprama sultanu.

“Nagradit će ovog momka!” – prođe šapat i mrmor kroz redove.

Sultan sa pratnjom bijaše izašao.

Ahmed, opet sav gladak i spokojan, stajao je uz Jašu, na vidiku svima. Ravnodušno sa dva prsta otepe osu koja mu bijaše sjela na rukav, a onda reče:

- “Što je? Hoćemo li?” – I pođe rame uz rame sa Jašom da se vidi kako su si bliski. A za njima govorili: “Ovaj je doveo strijelca.”

Ahmed je u duši kliktao i likovao. – “Što misliš – trgovino moja! Imat ćemo uz sultana našeg čovjeka koji je u milosti vladara.”

XVII.

“VO IMJA OCA…”

Još istoga dana pričalo se po palačama carskoga dvora o ovoj neobičnoj zgodi. Među stanovništvom Kambaje pako poprimili ovi razgovori osobito živ oblik. Govorilo se da će sultan pokloniti slobodu mladome robu, nagađali što više da će ga uvrstiti u svoju bojnu pratnju. A kako da neće! – ovakav strijelac! – Bilo je, štoviše, u dalekim pokrajinama Gudžerata dosta sela i gradova u kojima se već nakon nekoliko dana pričale bajke o mladom zlatorukom junaku. Poklonici sa jutarnjeg primanja onog dana raznijeli glas o Jaši po svojim rodnim mjestima, a pučka mašta pobrinula se da zgodu sa Arapima i zgodu sa vranom splete u bajoslovnu priču. Zla sila uzela oblik vrane i pomagala razbojnicima, a mladić što ima zlatnu desnu ruku oborio strelicom vranu, na što Arapi popadali na koljena, a mladić ih svezane doveo sultanu! O Jaši Dalmatinu počelo da se govori i kod dostojanstvenika i u narodu Gudžerata.

Međutim već na izlazu iz svečanosnog prostora javili sluge Jaši da još iste večeri treba da dođe pred sultana.

Izišavši iz grada prolazio je stazom preko livada. Sunce se spuštalo k zapadu. Sakriveno iza dugoljastog oblaka, isprutalo je nad sobom nebo svijetlim i tamnomodrim žbicama orijaškog kolesa. Jaša je gledao ljepotu neba i kovao daleke osnove. Žurio je sve naglijim korakom, a staza ga navede tik uz jednu napuštenu kolibu. U času kad je htio da je prođe, izbaci se naglo iza pletera kolibe dugačka motka te se upopriječi preko staze. Jaši se spletu noge, posrne i padne prsima o zemlju.

Omamljen pokuša da sjedne, no u taj tren navali se na njega teška trupina, jedna ruka uhvati ga za grkljan i povali ga nauznak po stazi.

Jaši se zamagli. Tek načas otvori oči. Nad njime je bilo brazgotinama išarano lice Gjaneka. – “Ovo bi mogao biti kraj” – munu Jaši kroz glavu i ponovno sklopi oči. Nesvijest ga hvatala od pritiska ruke o grkljan – a da odvali sa sebe orijaša, o tome nije mogao ni da pomisli.

- “Huljo golobrada! Plati, il’ si poginuo!” – mumljao je Gjanek sagnuvši se tik uz lice Jaši.

Jaša ne može da odahne. Oči mu pod spuštenim kapcima gore od muke. – Večernji mir. Na livadama na daleko i široko nikoga.

U taj tren uz uho Jaši zabruje kao kroz koprenu, a ipak jasno i skladno, dva ženska glasa:

- “Vo imja Oca i Sina…” – te spokojno i složno odmah nastave da odvijaju riječi Očenaša. – A indijsko nebo još jednako diže na zapadu svoje tamnomodro i rasvijetljeno kolo.

Oči Jašine otvorile se, pune nade. Ali nad sobom ugledaše samo gladno i bijesno lice Sirijca.

- “Pa ipak! nisam sam!” – utvrdi Jaša svoju novu snagu – i opet čas prisluškivaše molitvi koja je dolazila kao čisto i tajanstveno čudo iz dalekih daljina na struji večernjeg zraka. A onda mahnu Gjaneku da otpusti kruti stisak.

- “Što bi ti od mene?”

- “Hrani me, pasji sine, kad si znao da me osakatiš!”

Jaša tek sada opazi da je lijeva ruka Sirijca povezana uz tijelo kako ne bi visjela.

“Ja da te hranim? A kako?”

- “Zar nisam čuo kako ti je jutros posrećilo! E, vezire, uhljebit ćeš me ili – ima još motki u Indiji!”

Jaša promjeri stvar. Od sakata nema opasnosti kad mu znadeš manu. A dođe li Jaša među poslugu dvora sa divom koji bijaše okušao njegovu strelicu može mu to samo da digne ugled. Nagodiše se.

Večer stala da pada, a na stražarnici pred trijemovima posluge nađe se Jaša, praznoruk, a uz njega Sirijac koji je nosio gunjac i zavežljaj Jašin.

- “Pusti mog čovjeka da uniđe sa mnom” – reče Jaša vrataru i preko ramena pokaza palcem na diva koji je iza njega stajao. – “Valjat će i tebi i meni!”

Vratar se osmjehnu gosparstvu golobradog sužnja. No znalo se za sretnu zgodu Jašinu i u ovoj vratarnici. Čovjek propusti obojicu.

Gjanek od te večeri ostade u staji slonova da timari životinje.

XVIII.

MAHMUD BEGR I JAŠA DALMATIN

“Poklanjam ti slobodu” – reče Mahmud Begr Jaši pruživši mu ispisan komad tanke kineske hartije.

Bilo je kasno u noći. Sa prizemnih prozora palače padala je zlatnožuta svjetlost u perivoj i osvjetljivala potpunoma mladića. Sultan je sjedio leđima k dvoru u prisjenku velike tamariske.

Primivši hartiju, kleknu Jaša po propisu i takne čelom pločnik.

- “Ustani! Javi se sutra četovođi, bit ćeš uvršten među novake tjelesne straže” – reče sultan.

Kad se Jaša opet uspravio, stajao je zabliješten u isti čas i zlatnom svjetlošću sa prozora i svojom novom srećom.

Nikada ni prije ni poslije u svom životu ne doživi Jaša većega časa. Njegov je život stao na nove, oduvijek željkovane temelje. Sva vrata budućnosti otvorila se pred njim. U njegovim osnovama nije više bilo ništa nedostiživo. Samo o njemu ovisio je sav njegov uspjeh. Smućen, a ujedno nadahnut snagom koju je za sav život uhvatio u tom času, stajao je mladić uspravan i blistav, u sjaju dvojake svjetlosti.

Po njegovu licu prelijevale se sve nade, svi porivi mladoga i snažnog bića.

Sultan je zadovoljno promatrao mladića, koji se očito borio s ganućem – a onda upita:

- “Imaš li kakovu želju?”

Hitrim naporom svlada Jaša svoju omamljenost. Nije čas da se na prvom koraku pokaže smetenim. Treba da znade zatražiti što valja njemu, a što godi sultanu.

- “Imam, svijetli care!” – odgovori spremno, premda još ne bijaše izabrao. Misli su radile trostrukom brzinom.

- “Reci!”

- “Slab sam na knjizi. Zapovjedi da me nauče čitati i pisati” – odgovori Jaša koji se za vrijeme ove male riječi bijaše odlučio.

Shimrata je sjedio podalje na kamenom rubu ribnjaka. Opustivši glavu zamislio se u svoje misli i prebirao brojanice. Na posljednje Jašine riječi upravnik knjižnice digne zadivljeno oči i zagleda se ispod čela u Jašu. Kakovo je ovo čudovište? Zar ima i takovih bosjaka što poznadu vrijednost Shimratine znanosti?

- “Dobro”, – reče sultan. – “Shimrata! hoćeš li mu naći učitelja?”

- “Ako je tvoja želja, sam ću ga podučiti” – odvrati kratko upravnik dignuvši se. A onda opet sjedne, te se naoko mrko zadubi u svoje brojanice. Uistinu pako bijaše mu mladić ušao u volju.

Još nekoliko pitanja stavi sultan Jaši. Jaša je odgovarao kratko i oprezno. Poduke prvog djetinjstva u pravi čas uskrsavaju u nama. Tako se i Jaša živo spomenu u ovaj čas opomene koju bijaše čuo od oca u sjeni dalmatinskog zabata: malo govori, dok nisi uhvatio ćudi starijega. Sultan se tu i tamo osmjehivao oprezu dječaka.

Mahmud Begr konačno reče:

- “Kažu mi da pjevaš uz žice. Da čujem! Kazuj mi o svojoj zgodi na Eufratu!”

Jaša osjeti da ovo ima da bude kušnja.

- “Dopusti, care” – odvrati, nakon časa kolebanja, jednostavno i skromno – “da ne pjevam o sebi. Znam ja ljepših pjesama!” – i sagne se da dohvati sa podnoška vinu.

Sultan se nasmijano okrene starom Pantitu koji stajaše za njega i namignu mu okom: “Pazi lukavog derana!”

Sjednuvši podvijenih nogu na pločnik, udešavao je Jaša strune glazbala kojemu bijaše slabo vješt, a uz to promišljavao: što da pjeva, ili bolje: što da priča uz glasove vine? Strune, koje od lakta duljine mogu da se skrate na pedalj duljine, bile su konačno udešene. Davale su sada tri temeljna zvuka sljepačkih pjesama. I Jašin izbor bio je gotov.

Još za dugih pustinjskih noći, dok su putnici karavane tražili razonode u pjesmi i u bajkama, bijaše Jaša pretočio u turski jezik pjesme i priče kojih se sjećao iz svoje domaje. Malom preinakom imena, malim dodacima ili ispuštanjima, padale su one tople i shvatljive u srca Osmanlija.

Ta kako inače putuju pjesme iz naroda u narod? Kako to da se u razdalekim narodima, rastavljenima svime što može da rastavi narode, pjevaju iste zgode o istim junacima? Je li Pepeljuga na svojim malenim nožicama pregazila sama tolike gore i tolike rijeke, prešla preko tolikih granica i ušla u tolike narode? – ili smo je donijeli iz našega pradavnog središta u naše odijeljene zemlje? – il ju je koji pripovjedač za doba pustinjskih noći poput Jaše prekrstio, prekrojio, prenosio – i takovu je predao da Bog zna kada bude na novoj granici i u novom stoljeću opet prekrštena i prekrojena za nove daljine?

O svemu ovome Jaša nije mislio. Kao svaki kojemu je suđeno da izvrši djelo radio je Jaša samo po naputku svoga unutarnjeg pozvanja. Jednoličnim i tihim zvukom brujila je ponajprije sama vina. Mjedene žice napete nad plemenitom trstikom odzvanjale su iz obiju dubokih, drvenih naprava, što su pod trskom pričvršćene.

Jednostavna je bila skladba uz koju je Jaša, promijenivši imena u turska, počeo da priča pjevajućim glasom o Vojvodi Radosavu.

Sultan, Shimrata, pa i stari Pantit, potsmjehivali se nepoznatim zvukovima sljepačke skladbe. No već prve rečenice pričanja obuzmu sultana.

Jaša priča toplim dubokim glasom. Priča kako se Vojvoda Radosav prije bojnog pohoda oprašta od svog grada, Divnog Siverina. – “Ostavljam te, Divni grade – ne znam, grade, viju li te – ne znam veće vidiš li me, te se često Radosave na Siverin oziraše.”

Sultan zamišljeno spusti oči. Zanese se u svoje burno, posve rano djetinjstvo, kad bijaše njegov otac sa dječakom na konju ostavio njihov grad u gorama iza Gudžerata. Bolno se sjećao Mahmud ovog silaska gorskom stazom gdje se otac dva-tri puta ogledao na svoj grad. I zaista ga više poslije ne ugleda! Bojna sila kojoj je morao prepustiti svoj kašteo uništila ga požarom i razorom. Sultanove se uspomene razvijaju – a uho napeto sluša Jašino pričanje. – Jaša priča o veselom posijelu vitezova u gorici, uzdižući plemenitost Radosava. Pa onda nenadana navala Vlatka, vojvode Udinskoga. Tiho prča pjevajući Jaša, a svakoj kitici pripjev dodaje: – “Ne znam, grade, viju li te, ne znam veće vidiš li me!” – Sve toplije bruje žice uz pripjev.

Daleko pod zidom trećeg dvorišta sjedi Gjanek sa poslugom konjušnice i psarnice. Kroz noćnu tišinu Jašin glas dopre do njih. Gjanek pozna priču o Radosavu još sa Eufrata. Pripovijeda je druzima, a oni pobožno slušaju zvukove i pjevanje koje ih se po jednoličnosti doima kao sveta obredna glazba.

Na izdajstvo Viteza Vlatka sultan diže oči i zagleda se u Jašu. Je li vidovit ovaj dječak? Otac Mahmudov poginuo je izdajstvom, daleko od svog grada!

Ali Jaša i ne sluti o vidovitosti. Pjeva junačku zgodu sa dalmatinskog žala, priča boli i stradanja, podlost i izdajstva koja se širom svijeta jednako odvijaju! Nakon plača udovica, te nakon pogibije Radosava, još jedanput: – “Ne znam, grade, viju li te, ne znam veće vidiš li me!” – a onda dva-tri tihana posljednja zvuka i Jaša dlanom pokrije strune.

Mladić je pjevao i pričao kako slijepci uz javorove gusle pričaju: uzdignute glave i visoko uprtih zjenica. No Jašine su oči bile mlade i jasne. Sjedeći u svjetlu, nisko do nogu Mahmuda Begra, gledao je ravno u lice sultana koji je sjedio u prisjenku. Pratio je promjene u izražaju Mahmuda Begra – i mladiću se srce gane od nove crte u krutom licu padišaha. Jašin dlan počivao je na strunama – nasta muk i stanka – a onda krupne suze padoše po licu sultana, vladaoca dalekih prostranstava i neizbrojivog bogatstva. Sjetio se do dna duše tvrdog doma očinskoga u golim planinama.

Jaša je sjedio nepomičan oborenih očiju. Njegovi stariji naučili ga da poštuje pojavu “suza junačkijeh”. One su jedna osebina pravog srca i pravog junaka.

*

- “Dobro je, momče!” – reče sultan. Lice mu je opet bilo tvrdo i neprodirno. – “Sutra zorom javi se četovođi!”

Mladić ustane. Stojeći pred sultanom pokloni se skromno a dostojno, kako je držao da pristaje slobodnom čovjeku. Kad se opet uspravio, pogleda još jednom sultanu u oči. Njihovi se pogledi unakrstiše, a bili su jednaki u svojoj biti. Pogled Mahmuda Begra mnogo je obećavao, ali je ujedno sve zahtijevao. Pogled Jaše Dalmatina sve je obećavao, ali je ujedno mnogo očekivao.

Jaša izađe.

*

Sultan je sa Shimratom sjeo na plavi kameni rub ribnjaka. Noć je bila jednomjerno topla i mirna, nijedna hladna struja nije rezala njenu spokojnost; noć koja svojom blagošću odmara tijelo od silovite žege dana. U ovakovoj se noći otvaraju veliki cvjetovi Indije.

Sultan je sa upravnikom promatrao dragocjenu zbirku ribica koje su kao mala čudovišta u četama presijecale ribnjak. Neke dugačke i tanke kao vretenca, neke opet plosnate, okrugle kao lipov list. Sve su one bez vidljivog razloga munjevito sijevale ribnjakom. Šarenilo njihovo bilo je divotno, a od vremena do vremena praćnula bi se koja od njih, te bi na jarkom svjetlu zatreptjela svojim čudesnim bojama.

Tankokrili netopiri križali su kroz granje, a da nikad ne bi takli list ni grančicu. Nebo je bilo duboko, ispunjeno mirom koji nije mogao da sađe na zemlju, a nemir zemlje nije mogao da se digne do njega.

O Jaši više nije bilo govora; no mladi tuđinac unio je za ova dva dana nekoliko, ako i sitnih, a ono posve novih dojmova u okoliš dvora. Perivoj kao da je još i sada držao neke neobične sjene i svjetlosti iz pjesme o Radosavu. U svemu: dojmovi što ih bijaše donio stranac uzdigli su kao uvijek i podcrtali za svu trojicu Indijaca divotu domaće indijske noći.

Sultan i Shimrata zadovoljnim srcem pođoše drvoredom prema dvoru. Samo stari Pantit bio je zamišljen. Vjerni starac kolebao je u duši: – “Može li biti dobro za Mahmuda Begra da mu se u dvoru razvija mladić tolikih vrlina?”

GOD. 1478.

Nije Pantit uzalud tako dvoumio. Već nakon kratkog vremena pokazalo se da je mladi Dalmatin posve vanredan čovjek, te da njegov razvitak ide neobičnim putem. Svaki posao kojega bi mu povjerili vršio bi savjesno, brzo i točno, a u potrebi je rješavao neočekivane stvari bez krzmanja po vlastitom rasuđivanju. U svakoj skupini kojoj bi ga dodijelili postao je Jaša, ovako ili onako, vođom, – a pripalo bi mu uvijek to vodstvo sasvim prirodno i bez otpora drugova.

Išlo to tako nekoliko godina, a nekadanji sužanj Jaša dizao se u početnim službama sultanova dvora mnogo brže, negoli to redovito biva. Bilo je već jasno: od ovog mladića ima da bude ili sjajan doglavnik ili opasan premac Mahmuda Begra.

No kad je nakon šest godina došao čas da se stari Pantit rastavi sa životom, bio je vjerni starac smiren i spokojan: uvidio je da uz Mahmuda Begra ostavlja sjajnu mladu silu koja će u svakoj zgodi i nezgodi biti od neprocjenjive vrijednosti sultanu. Tijekom godina bijaše Pantit spoznao da je mladi Dalmatin čovjek velikih ciljeva i da u svakom svom poslu traži puni uspjeh. Nikada se mladić nije bojao ni poteškoća, ni opasnosti u svojim poslovima. Bez sažaljenja odbacivao je sitne zapreke i uvijek težio za zamašnim zadacima, no unatoč svim ovim stremljenjima, nikada i nigdje nije Pantit zamijetio da bi se Jaša poslužio bilo nevjerom, bilo podlošću, ili klevetom u svom poslovanju i u svom odnosu prema drugovima i prema starijima. Dizao se mladi Dalmatin po svom snažnom značaju i svom bistrom umu, a održavao se na svakom mjestu svojim poštenjem i ispravnošću.

GOD. 1480.

Još godina-dvije. Na trgovačkoj luci Diu sve vrvi od radnika uokrug obale. Nad lukom na strmoj maloj uzvisini stoji kapetan Jaša. Teklič je otrčao dolje na obalu nekim nalogom do upravnika gradnje, a Jaša čeka odgovor. Na njegov prijedlog Mahmud Begr utvrđuje luku Diu, a “kapetan Az” (tako se Jaša naziva u svojoj vojnoj časti) ima da po vlastitoj osnovi izvede taj veliki pothvat. Sultan rado snosi golemi trošak, uvjeren da mu je Jaša i promišljeno savjetovao i da će dobro izvesti utvrdu luke.

Sve polako prijeti od Portugalaca ozbiljna opasnost: zaplovili su već opetovano puta daleko na jug u “tamno more” koje leži tajanstveno i dosada bezgranično pred njima! – Ali sada je Portugalcima potkrijepljena nada! – Dolaze glasovi da morski put do Indije zaista nije nemoguć. Štoviše: Portugalci, puni nade, raznose i po Indiji vijesti koje zabrinjuju. Treba se dakle spremiti! -

U ovaj čas zabavljen je kapetan Jaša posebnim sitnim poslom kojega treba brzo otpačati. Pred njim stoje dva mlada momka. Crnomanjasti su i plećati – jednaki da bi ih teško raspoznao. Stigli su neki dan sa turskom karavanom u Diu. Danas se probili ovamo do kapetana Jaše. Nude se da budu uvršteni u tjelesnu stražu sultana. – Zna se da je preporuka kapetana Aza na upravnika tjelesne straže u Kambaji odlučna za uspjeh molitelja. Momci su ovo sa dalekih, a ipak Jaši bliskih, obronaka Stare planine. Naum i Dančo. Njihove oči mole i nadaju se, zorni su momci i ravno gledaju, a kapetan Jaša najradije popunjuje tjelesnu stražu sultanovu momcima iz onih dalekih predjela. Naum i Dančo budu zaprimljeni. – “Sunce žarko!” – izmakne radostan uzvik starijemu. – Jasan posmijeh preleti preko lica kapetana Jaše. – Navikao je da u takovim časovima uzbuđenja čuje rodne zvukove.

GOD. 1485.

Opet razmak vremena. – Raskošna brodica zlatnih bridova pristaje uz obalu utvrđene luke Diu. Jedra otpuštaju svoje svilene konope i sklapaju se glatko kao krilo labudovo. Sa bedema nove utvrde zabruji množina talambasa. Ublaženi su pokrovima od grimiza te pozdravljaju radosno, bodro, a ipak umiljato dolazak brodice.

Gore nad lukom stoji nov, tek dovršen dvorac. Sazidan od golemih kocaka grubo tesana kamena, daje svojim oporim, surim likom dojam snage i jednostavnosti. To je Divoban – sjedište kapetana Jaše. Na prostranom trijemu, pod svodom vinove loze, stoji kapetan Az. On, kao i novo gnijezdo koje si je tu nad lukom podigao, odišu jednako mladom i otpornom snagom. – Od vitkog, bosonogog sužnja izrastao je visok, snažan čovjek – zapovjednik koji jednako zadivljuje skladnošću svog tijela kao i odmjerenošću svojih kretnja. Kapetan Az stoji u svom jednostavnom vojnom odijelu, a iz njegova lika jasno izbija da zaista na mjestu, gdje u taj čas on stoji, nitko drugi bez njegove volje ne može da stane. I dvorac i čovjek, ovakvi kakvi jesu, na svom su pravom mjestu: na obrani luke i cijelog Gudžerata.

Jaša je tvrd i nenavikao na blage trenutke. Poučen i očeličen mnogim i čestim nedaćama, a još češćim uspjesima, Jaša se gotovo plaši onih mekanih i prekrasnih slika u kojima mu se ovaj čas svijet prikazuje kao novo čudo. Promatra kako dolje na obali pristaje dragocjena brodica. Poslao ju je do Ormuza; sad mu se eto vraća, a Jaši se čini da još nikada nije ovako svijetla staza presijecala luku Diu. Brodica mu nosi vjerenicu.

Od one davne večeri u sarajevskim bedemima počivalo je sitno zrnce ljubavi nezapaženo u duši Jašinoj. Nikada za ovih dugih godina rada i uspjeha nije se djetinja pojava male Mirjam izdigla potpuno i jasno u svijesti Jašinoj. Ležala je nepromijenjena i zaštićena u svojoj valjda zaboravljenoj riznici. No kad je nedavno u vojnom pričanju Danče i Nauma slučajno doprlo do kapetana Jaše ime Mirjame, zrnce više nije htjelo da potone u svoje skrovište.

Teško je kapetan Az iznio pred Mahmuda Begra svoju želju. Nenavikao je da otkriva bilo komu dušu svoju. No kad je Mahmud nakon kratka razmišljanja privolio da ispuni neobičnu želju svog vojskovođe – svi su putovi bili otvoreni. Novac, opremljeni brod, državnička i bojna veza sa carigradskim sultanom, sve ovo olakšalo je da Mirjam uz pripomoć Nauma i Danče bude pronađena. Eto – nakon puta od godinu dana dočekala je u Ormuzu nekadanju malu Mirjam ova kraljevska brodica, obložena u svojoj nutrinji ružinim drvetom i rezbarijama od ebanovine. Ko bi rekao da je ovo remek-djelo raskoši prošlo kroz strašnu oluju među grebenima Ormuza? Ko bi rekao da je plavooka djevojka, koja u punom nakitu mladosti i ljupkosti sjedi u svojoj lađici i čeka da pristane uz žal svoga malog kraljevstva, ko bi rekao da je ona prešla sve strave i neizvjesnosti prognaničkog života?

Svilom prekrivena nosiljka uzdiže se uz brdo. Mirjam je sama u njoj. Pratnja je odnesena prije nje da je dočeka u dvorcu. Tek pješačka straža stupa uz nosiljke. U plavom svjetlu koje prodire kroz svilu ukazuje se vjerenica kapetana Aza dvostruko ljupkom. A na dnu nosiljke – u žutom kavezu – sitna ptičica. Ne znaš je li leptir ili ptica. Vojskovođa Jaša domislio se tom nježnom daru da prikrati vjerenici dugi uspon do Divobana. Mirjam, pola zamišljena, pola nasmijana, pruža ovoj nenadanoj drugarici prst kroz žbice kaveza, a pripitomljena ptica hvata kljuncem to za rumeni nokat, to za zrnce bisera koje na svu silu hoće da iskine iz prstena.

Još uspon nosiljkama preko stepenica dvorca – još kratak čas i Mirjam je u svojim odajama. Dan, vedar i plav, ulazi kroz visoke prozore, a grana stare smokve opružila se do prozora novog dvora. Dolje pod strminom potok hrli put mora, a tamo prijeko – livade su. Je li sve ovo pod kulom Hasan-paše na Vrbasu davno, davno tako bilo? – Uzdignuto, prostrano, a ipak toplo kao i ovdje – - -

Mirjam je stala nasred sobe, biće joj koleba među uspomenama djetinjstva i među očekivanjem i živom radoznalošću: što će sada biti?

A kad je Jaša stupio u odaju, susrela ga ponajprije ona ista dva nasmješljiva djetinja plava oka – koja prije toliko vremena bijaše kao čudo ugledao na vratašcima carske bašče – puna ljupke radoznalosti kao i onda.

U Jaši kao bljesak sinu noćna slika sarajskih bedema. I kao da iznenada čuje djetinji glas male djevojčice: – “A zašto nisi iz Bosne?”

Sva milina ovoga ženskog lika koji je donio more svjetla u tvrdi Divoban – obuze Jašu. Sa smiješkom, kakovim odgovaraš na smiješak djeteta, pohrli do Mirjame, uhvati obje njene bijele ručice u svoje teške, sigurne ruke, te u naletu sreće obijesno upita:

- “A zašto nisi iz Bosne?” -

Mirjam osjeti uspomenu one davne večeri – koju toliko puta bijaše u duhu prošla u tančine. – Ista slatka strepnja onog časa proleti njome – nasmija se zvonkim smijehom i odvrati:

- “Al’ ja jesam iz Bosne!” -

Ova je topla šala pala neočekivano kao prve riječi Jaše sa svojom vjerenicom!

Ali onda iznenada prevlada zbilja. Zbilja još divnija i još neobičnija.

Mirjam, obuzeta lakom smućenošću, spusti vjeđe. Na kapcima sinuše dvije male zlatne zvjezdice, narisane tamo kao ures. – Nepomičan, držao je Jaša ruke svoje vjerenice.

Veza ljubavi Jaše i Mirjame u taj čas je sklopljena za cijeli život. – - – - – -

Od Divobana poleti tog istog dana neznatna mušica. Dopre ovako sitna sve do daleke prijestolnice Kambaje, sve do prijestolja Mahmuda Begra. Sjede mu uz uho i stade da zvrnda, neprestano da zvrnda:

“Zašto je Az zaželio ljubu baš iz Turske Carevine? Baš iz države carigradskog sultana?” -

Našlo se ljudi u dvoru Mahmuda Begra koji su tu slabašnu mušicu podržavali na životu i hranili je medom i šećerom. -

GOD. 1498.

Mali Lias stoji rano jutrom kraj prozora svoje kule na Divobanu. Gleda na luku koju pokriva jarbol do jarbola. Iznenada ulazi otac:

- “Što radiš, Liase?” -

Zapanjen neobičnom posjetom, okrenu se mali u vojničkom stavu kakvoga je otac zahtijevao od svojih sinova.

- “Ne gubi vremena! Navršit ćeš sutra deset godina. Od sutra si čovjek” – pola nasmješljivo proslijedi Jaša.

- “Znam” – odvrati spremno mali. – “Zato sam ovo i radio” – te dignu uvis pločicu voska ucrtanu mnogim crtama.

- “Što je ovo?” – upita otac.

- “Brojio sam jarbole u luci!” -

Jašin duh malo je kada zalazio u prošlost. Zato se i sada, na ove riječi sina, ne sjeti moćni kapetan Az – uvijek zabavljen zamašnim poslovima sadašnjosti – kako je nekoć i on brojio jarbole – bosonog, sa vedricama u ruci, u dalekoj carigradskoj luci.

- “A zašto si to bilježio?” -

- “Računao sam” – odvrati nešto smeteno dječak – “koliko bi iznosilo da mi sutra svaki od brodova pošalje po dva reisa!”

- “Pa što bi ti s tim novcem?” i opet će nasmješljivo otac.

- “To ne mogu znati, jer još nisam izračunao koliko bi bilo novaca” – odgovori dječak ozbiljno.

Jaša je časak zamišljeno gledao u sina. A onda baci pogled dolje u luku, na sve one karavele, fušte i galijune. Sva neprocjenjiva trgovina nove utvrđene luke pružila se pred očima onoga koji je spretnim i ustrajnim radom bijaše ovdje usredotočio.

Grad Diu već je više godina bio darovan kapetanu Azu u leno. Sultan Mahmud Begr (unatoč sumnjičenju koja od časa do časa potresahu i njegovu jaku dušu), bijaše uvidio važnost grada i čovjeka. Znao je da će ovim darom povezati dvije velike sile na obranu države. Uz Diu pripala su Jaši još četiri bogata grada na obali Gudžerata. Jaša se na tom području odmah latio davno zamišljenog posla. – Spretnim trgovačkim ugovorima, pogodnostima u prometu sa zaleđem, pribavljanjem najbolje robe iz nutrine države, dobro biranim i bezmilosno strogo nadziranim upravnicima luke – znao je Jaša privući u novu luku svu egipatsku i tursku pomorsku trgovinu, a ujedno i kopnenu trgovinu Portugala i ostalih evropskih država koje su od Ormuza dalje upotrebljavale prijevoz morem. Prirodne prednosti divske luke podigao je on izgradnjama koje su je dijelile na dva od mora jednako zaštićena dijela. Uz jedan se dio pružala obala, ravna i pristupna, nad drugim se dijelom dizale na stijenama moćne, umno zamišljene i topovima snabdjevene utvrde. Uslijed sigurnosti pristaništa i uslijed brzine i točnosti kojom su lučki uredi poslovali svraćalo se od godine do godine sve više trgovačkih brodova u luku. Carina je unosila goleme svote. Danak iz luke Diu stizao je Mahmudu Begru bez zatezanja i uz raskošne darove – a još uvijek je preostajalo u rukama kapetana Aza golemo bogatstvo koje se, kao samo od sebe, gomilalo. No kapetan je Az znao kuda da ga uzida! Trgovačka luka pomagala je i dizala brzim korakom sve veće i sve jače utvrde i nabavljala sve brojnije oružje oko bojne luke. Domala nije bilo na obalama Indije premca luci Diu. Na izloženoj točki Gudžerata stajao je ovaj grad kao bojna straža, što je trgovina tetoši i oprema na svoj uhar.

Jaša se trgne iz kratkog razmišljanja te se obrati sinu:

- “Htio sam i onako da te obdarim na sutrašnji dan. Poklanjam ti dakle svu carinu koja sutra na luci bude ubrana.”

U vojničkom stavu stajao je dječak pred ocem. Njegove modre oči gledale su ravno u crne oči kapetana Aza.

- “Koliko je to, oče?” – upita konačno mali Lias.

- “Devet ‘laka’ reisa! (devet milijuna reisa)” – odvrati otac.

Dijete nije moglo da shvati opseg broja, no osjećalo je da je golem. Kapetan Az promatrao je kako radosne osnove titraju na licu dječaka.

- “Velika je svota! Što ćeš s njome?” – upita.

- “Dat ću je tebi da mi je pohraniš. Kad odrastem” – govorio je dječak spremno te se poznalo da izriče davno zamišljenu osnovu – “sagradit ću ovim novcem brod koji nikako ne može da potone.”

Jaša zadovoljno položi ruku na rame sina.

- “Dobro si zamislio! Pravi čovjek i treba da ima brod koji nikako ne može da potone!”

A onda Dalmatin Jaša osjeti kao da je odveć dugo i odveć blisko razgovarao sa djetetom. Kratkom i odsječenom kretnjom potrepta malog po ramenu i izađe, a da se više nije ni ogledao na nj.

Tog je popodneva mali Lias sjedio pod zidom Divobana u prostoj, sklepanoj izbi, sa starim Gjanekom.

Nesnosan, surov i nepodnošljiv, bio je Gjanek nebrojeno puta izbačen iz sultanova dvora i iz dvorca kapetana Jaše. Uvijek se opet vraćao, kao ranjeno ljuto pseto, svome gospodaru. Konačno mu dozvoliše da si ovdje načini zaklon. Na malog Liasa usredočio je Gjanek sve što je u njemu bilo dobro, odano – štoviše: i nježno!

U ovaj čas zabavljeni su Gjanek i Lias velikim osnovama. Na svojim lutanjima uzduž i poprijeko istoka, beskućni je Sirijac vidio množinu naroda i plemena, upoznao njihovu borbu sa krutom pustinjskom prirodom, sa nedaćama mora i poteškoćama hridina. Tako je upamtio i jedno čudo što ga je na dalekoj obali Kine gledao. Brod posve okrugao – a obložen (štaviše djelomično i prekriven) volovskim kožama.

Na daski, prekrivenoj pijeskom, crta sada mali Lias po uputi Gjaneka, a na temelju tih okruglih brodica, svoj nepotopivi brod – -

Dok je dječak tako snovao brodove za daleku budućnost, dotle je otac u posve blizom roku spremao težak pothvat. Klevetnike i sumnjivce na koje se tokom tolikih godina nije obazirao – jer je na svom području bio slobodan u odlukama i djelima, i jer je Mahmud Begra svojim državničkim uslugama uvijek znao predobiti – te smutljivce i klevetnike trebalo je sada pod svaku cijenu ukloniti iz sultanova dvora. Ne bude li išlo nagovorom i rječitošću, morat će Jaša da upotrijebi jača i odlučnija sredstva. Portugalski zapovjednik obašao je već crno kopno, zaplovio je već sa skrajnjeg juga prema sjeveru! Domala eto ga u indijskim vodama. Bogati Gudžerat prvi će mu zapeti za oko. U takvom času treba među sultanom i među zapovjednikom grada Diu da odnos bude čist, a pouzdanje bez sjenke.

Vasco de Gama zaista je na putu do Indije. San jednog stoljeća ispunjen je.

Dolje na Rtu dobre nade, kuda bijaše stigao za burne olujne večeri, dočekala je Gamu i njegove karavele poznata sablast Adamastor. Upozoreni na nju po pričanju prijašnjih brodolomaca, odmah su je svi mornari ugledali, jer su joj ralje sukljale plamenom. I sam Vasco de Gama vidio ju je! Nenadano uspravila se sa krajnje klisure rta. Sunula je glavom put neba, a nosila je na glavi krunu tmastih oblaka. Iz plamenih ralja hujio je strašan vjetar, a svoje orijaške sablasne ruke pružila je daleko nad more i bacala strahovito teško kamenje u mračno valovlje.

Mornari popadali na koljena. Kormilar, ukočen stravom, nesvjesnom rukom vodi kormilo.

Ali zapovjednik silnim svojim glasom nadvika oluju: “Naprijed krutim smjerom! Ova strašna zapreka znak je da smo na pravom putu!”

Sreća posluži. Neozlijeđene prođoše sve tri karavele i skrenuše put Indije.

Tamo, već na domaku azijske obale, dočekao je Gamu svečani galijun. Vozio mu je pismo što je kopnom stiglo iz Lisabona. Kralj Manojlo u tom pismu zahvalom i novim počastima nagrađuje viteškoga obretnika i njegovu hrabru posadu. No bilo je još jedno pismo za Vasca de Gamu.

Već davno bio je u Lisabonu stvoren obavijesni ured koji je točno bilježio prilike, razvoj i bojnu snagu u dalekim azijskim krajevima. Sad je taj ured obavještavao zapovjednika Gamu da se ne dade zamamiti bogatstvom Gudžerata. Silne, neobično naoružane utvrde grada Diu, i osobito vješt zapovjednik luke i tvrđave brane prilaz Gudžeratu. Neka Gama pristane dalje prema istoku sa prvim portugalskim brodovima, kako hrabra posada ne bi odmah naišla na tako tvrdu zadaću kao što je Diu.

GOD. 1502.

Mahmudu Begru sada su 63 godine. Okrupnio je, te se njegov osobito visoki dostojanstveni lik i njegova značajna glava uzdižu nad svakom skupinom dvorjanika ili poklonika. Svečana odora gudžeratskog sultana kao da je smišljena upravo za vladara ovakovog stasa i obličja. U lice Mahmuda Begra urezale se kroz ovo 30 godina bore – duboke bore državnika i još dublje bore mislioca. Mudrac u sultanu Mahmudu Begru počeo je da potiskuje državnika. Pa kad bi Mahmud Begr opet kojim vještim, lukavim ili odlučnim državničkim činom zadivio okolinu i protivnike – primao bi on sada to udivljenje nekim čudnovatim smiješkom. Osjećao je dubokoumni sultan da se njegova državnička djela i uspjesi odvijaju sada sami po sebi, uslijed iskustava koja bijaše stekao, uslijed njegovih prijašnjih napora i uslijed prijašnje gorljivosti snage koju bijaše uložio u svoje vladarske dužnosti. Sadanje gorljivosti ili snage uvjerenja nije bilo. Sada je mislilac Mahmud Begr, potomak samotnih gorštaka, svojim dubokim pogledom i razmatranjima sve više prozirao ništavilo cijeloga svjetskog zbivanja. Jedna jedina kula ipak nije pala pred tim razmatranjima, niti se rasplinula u ništavilo – nju je jednako priznavao i mislilac i državnik u Mahmudu Begru. Ta je kula bila: dužnost! Pa kad bi mudrac Begr neodoljivom željom žudio za konačnim mirom i za naučnim spokojstvom u carskom, a tihom i skromnom domu kojega si bijaše daleko u gorama pripravio – tada bi državnik Begr digao svoj glas: sudbina je drukčije odredila! Ona je tek započela oko Gudžerata svoje strašno kolo koje vjerojatno do posljednjeg daha neće dopustiti vladaru da uvaži svoje želje i da udovolji svojim sklonostima. Mudrac bi na to sagnuo glavu i pokrio se – i nitko u državi nije slutio kakva se veličajna borba odigrala u duši vladara.

Ipak je ova razdvojenost počela da unosi laki umor u djelovanje sultana. Davno se već Mahmudu Begru pričinjalo da je svaka kazna neopravdana, da grijeh i grešnika treba prepustiti vlastitoj kazni i da nitko nema mogućnosti da bude sudija u pitanju: je li nešto grijeh i je li neko grešnik, jer nitko ne vidi sve opstojnosti nekog čina. A opet je vlastito i često iskustvo vladara, i tisućljetna povijest svih zemalja, jasno dokazivala da bezmilosna kazna na jednom podlacu može da obustavi odmah na vrelu cijele rijeke krvi i nevolja za narod i državu.

Je li kapetan Az zaista takav podlac i izdajnik s kojim bi trebalo što prije dokrajčiti? Je li on najlukaviji izdajica i najopasnija sila u državi kako to uvijek iznova došaptavaju i tvrde Melek Gupi od Baroča i mnogi drugi? Je li veliki procvat i silno oružanje grada Diu učinilo zaista od toga grada najveću pogibao za Kambaju i cijeli Gudžerat? Potječu li oni darovi i oni žuti dukati, koje kapetan Az redovito donosi sultanu i kojim, štoviše, znade u pravom času obilno obasipati i dvorjanika i pučanina – potječu li ti dukati od lukavo sakrivene izdajničke rabote kapetana Aza sa Egipćanima, Turcima i Portugalcima? Nanose li trgovačke pogodnosti koje kapetan Az daje saveznim Egipćanima – nanose li te pogodnosti ustvari samo veliku štetu Gudžeratu? Šuruje li zapovjednik utvrde Diu sa Portugalcima i prima li mito od njih kako bi im obećao i kod sultana ishodio dozvolu za gradnju portugalske trgovačke luke u neposrednoj blizini grada Diu?

Ili je nasuprot kapetan Az očit, valjan, po značaju i po umu posve vanredan čovjek kako se to mahmudu Begru svaki puta čini kada licem u lice s njime razgovara? Razgovori sultana i zapovjednika Diu teku uvijek u kratkim rečenicama. Kapetan Az odgovara sažeto i bez oklijevanja, kao čovjek koji svoje odgovore vladaru vadi iz duše kako tamo leže, bez opreza i bez straha. Pred vladarom i pred saradnicima ovako škrt i jednostavan na riječima – iznosi on kod pregovora sa protivnicima neočekivanu rječitost. Uglađenim i opširnim rečenicama, učtivošću i skladnošću dugogodišnje dvorske uljudbe, znade on da zaobiđe protivničko pitanje koje mu je nepoćudno. Prema potrebi, turskim, arapskim, perzijskim ili portugalskim jezikom, podiže rječito i živopisno veličinu najsitnijeg ustupka što ga čini protivniku – i time često otklanja veće zahtjeve i opasnosti. Čovjeka ovako velikih razmjera teško je prosuditi, a još teže svrgnuti.

Izuzetni događaji traže izuzetne odluke. Portugalski “Alemir” Gama vraća se opet put Indije. Usput ponovno je na Crnom kopnu pokorio Sofalu i tamo utemeljio portugalsko naselje. Zar će Kalikut za nekoliko mjeseci bolje proći? Mreža hoće da se položi oko Gudžerata zato pitanju zapovjednika izloženog grada Diu treba doći na dno!

Mahmud je Begr odlučio da se odazove davnoj molbi i želji kapetana Aza. Carska će galija dovesti glavom sultana na smotru mornarice i pregledbu utvrda grada Diu.

Praskozorje oko Divobana. Magla, bijela kao najbjelji pamuk, pokriva svojim mekanim grudama svu okolicu. I podnožje i donji zidovi dvorca uvijeni su u tu bjelinu. Nad maglom se izdiže samo prostran, nepokriven trijem i sve četiri sure kule sa svojim dugačkim zelenim barjacima. Čini se kao da orijaški “brod-samac” plovi po moru magle. Toga dana dođe Mahmud Begr pod Diu.

Čitava noć bila je nesnosno vruća kao da je zla sila izvana i iznutra htjela da nazlobi Jaši. Jaša nije spavao. Koliko se hoće dok kapetan Az ne spava! Malo je bilo noći u životu Jaše u kojima bi ovako prebacivao sa boka na bok svoje tijelo, tražeći mjesta gdje bi se duh oslobodio teških misli. Sve badava! Gnušanje, gadno i odvratno gnušanje, zasjelo na duboko u dušu – ono se ne da zavarati: čeka ga, susreće i muči kud god se na svom ležaju okrenuo.

Sultan Mahmud Begr dolazi pod Diu na smotru. Petnaest godina žilavoga, neumornog rada, duboko smišljenog u najmanje tančine, utrošio je kapetan Az u ovo čudo koje bijaše tu podigao. Zagrizao se u taj posao svom predanošću svoje jake duše. A otkad se u indijskim vodama javio tako opasan neprijatelj, i otkad su na južnijim obalama Indije počeli porazi mekušnih domaćih knezova – odonda je u Jašu unišla podvostručena snaga. Jasan cilj lebdio mu pred očima. Grad Diu ima po naravi položaj koji ga u pravim rukama i sa pravom opremom čini neosvojivim. Dok je pak Diu neosvojiv, nije ni gudžeratska država pristupna neprijatelju. Većeg cilja nije trebalo! Svaka nova vijest o uspjesima Portugalaca u Indiji podizala je nove utvrde i lijevala nove topove za Diu. I zaista! Već dva puta u toku od četiri godine obašla je portugalska mornarica Diu, a da se nije svraćala u njegovu blizinu. Protivnik je tim činom priznao djelo kapetana Aza.

A nasuprot: vladar sultan, za kojega je ovo vojno i pomorsko remek-djelo stvoreno, dolazi sutra da ga vidi – pun sumnje! Ne dolazi da sa zadovoljstvom promotri, a svojim vojnim znanjem odobri branik i braniča svoje države. Dolazi jer je zabrinut i jer dvoji: protiv koga će se okrenuti topovi grada Diu? Dolazi jer je buljookom Melek Gupiu i cijelom nizu drugih nitkova konačno uspjelo da duboko osumnjiče kapetana Aza. Na samom pozorištu svog rada, u kojega bijaše utrošio i znanje i polet, i upravo na mjestu svog uspjelog i dovršenog djela morao bi kapetan Az da se sutra opravdava!

Na ovoj točki koja se ove noći uvijek opet vraćala, ne podnese kapetan Az svojih misli. Skoči sa svog ležaja, izađe na trijem i hitrim koracima prođe nekoliko puta amo-tamo.

- “Dinko!” – zovnu napokon. Pogled na živog čovjeka svraća našu pozornost na brige i boli drugih – i prekida nit vlastitih muka.

- “Evo me!” – Iz. stražarskog zaklona na uglu trijema iskoči mladić. Rumen od sparne noći i od sna, bucmast, krupne šije, a obla lica, smiješio se mladić protupropisno i zbunjeno, i treptao očima. Nešto naheren turban podavao mu smiješan i veseo izgled. Tu bi badava tražio izraz brige ili boli!

Jaša stane časak i promatraše smiješnu pojavu momka.

- “Hajde! – spavaj dalje, dembele!” – mahnu tada rukom. – Razgovarali su arapski, kao uvijek.

Dinko je bio jedini zemljak kapetana Aza koji se nekako potkrao u njegovu blizinu. Kapetan Az nije se bližio svojim suplemenicima. Pogodnosti, potpore i brza rješenja bijahu sve polako podigla u Diu imućno naselje od četrnaest hiljada Slavena, izmiješanih raznim balkanskim narodnostima. No sve su te pogodnosti dolazile zaobilazno – nikada nitko nije vidio da bi ruka zapovjednika Aza izravno podupirala ili rukovodila njegove zemljake.

Dinko uniđe u svoj zaklon – no ne legne više. Ništa nije odsada moglo da izmakne njegovu oku. Bio je on u Jaše lovac, sobar, pratilac, vozač. Radio je sve ili ništa – a oboje jednako veselo i spremno. Pravi sluga da odmori i posluži gospodara.

Jaša je opet hitio trijemom gore-dolje. Baci oko na daleku maglu i stade. Tamo, jedva pola milje od Diu, izvirio vršak klisure iz magle. Evo! Upravo je tamo mjesto o kojem se sada radi. Portugalci žele da im se tamo dopusti izgradnja trgovačkog naselja i pristanište za njihove trgovačke brodove. Salijeću ovim pitanjem i zapovjednika Diu i sultana. Naoko je sitno pitanje – ali zna se što znači! Osim toga podupiru ga oružane portugalske karavele koje onako kao mimogrece prolaze na dogledu grada.

Ova pomisao do dna uzburka kapetana Aza. Nenadano se u njemu digne spomen na onu gorku hercegovačku koju bijaše toliko puta u djetinjstvu čuo. Bijesan i uzbuđen izbaci je u po glasa:

- “Medo nam oko kuće igra, a mi u kući maljem jedan na drugoga!”

Dinko naćuli uši.

- “Arvacki govori, brižan! mora da mu je više dojadilo!” – pomisli momak pa se odmah počeše za uhom pitajući se: – “Što ću s njime?” – No brzo riješi pitanje: – “Donijet ću mu zajutrak.”

Prorezale se magle, sunce će da grane. – Kad je Dinko stao pred svog gospodara sa žmuljem hladnog kozjeg mlijeka na srebrnom pladnju, sjedio je Jaša na rubu trijema udubljen u dnevni raspored što mu ga bijahu donijeli. Bezbroj dužnosti i odredaba čekalo je od rane zore kapetana Aza. – Živi poslovi dana otjerali jalove noćne muke.

Nekoliko dana unazad, kapetan Az i stari pomorski časnik Masudi bijahu vodili ovaj razgovor:

- “Trebaju li ova tri broda da budu svečano okićena?” – pitao je Masudi.

- “Ne!” – Zatim: – “Sultan dolazi da vidi naša jadra, naša vesla i naše topove” – odvratio Jaša.

Kratak osmijeh starog pomorca, te on nadoveže: – “A barjake i vijence pokazat ćemo opet Portugizima!?”

Stari se sjetio kako je nekoliko mjeseci unazad portugalski zapovjednik pred lukom Diu stajao badava šest dana sa svojim brodovima, očekujući da kapetan Az izađe na pregovore o “faktoriji”. Učtivim izgovorima i darovima odgađao je kapetan Az od dana do dana taj sastanak te Portugalac konačno, ozlovoljen i povrijeđen, dignu sidra da otplovi. U taj čas bude raskopčan lanac lučkog ulaza, a iz luke isplovi u bojnom rasporedu puna stotina brodova i brodica raskošno nakićenih barjacima i vijencima. Portugalac, zapanjen ovom “naročitom počasti” koja mu ovako iznenada donese pred oči oružanu silu grada Diu – okrenu ponovo svoje brodove ususret mornarici kapetana Aza.

- Izmijeniše učtive i propisne vojne pozdrave i – - – Porugalac otplovi. Topovi kapetana Aza ostaše ovaj puta spokojno prekriveni vijencima i barjacima, pa su i u ovom ruhu ispunili svoj zadatak. No danas su pred sultana po nalogu kapetana Aza otplovila tri broda, vojnički gola i bez inog nakita osim punih i snažnih jedara. Resio ih samo jednostavan barjak Gudžerata i ljeskanje topova.

Carska brodica koju su na određenom mjestu dočekali doplovila je u potpunom sjaju svoje umjetničke ljepote. Izdjeljana iz crvenoga i žutog plemenitog drveta, pozlaćena čistim zlatom na provi i na bridovima, dizala je brodica na rezbarenim stupovima, kojih je bio bezbroj, posebnu palubu. Na toj palubi, okruženoj vijencima rezbarenog i pozlaćenog drveta, stajao je šator sultanov te je na svojim vrhovima nosio velike jabuke od sedefa. – Gizdavi “Bucintoro” dužda od Mletaka i ne sluti kakvih premaca imade na indijskim vodama!

Smotra je prošla. Vedar i blistav dan, laki vjetar s kopna i radosno plavilo mora podalo je smotri pod Diu, osim njenog vojnog uspjeha, još i čudesnu umjetničku ljepotu. Kao da nevidljivi kist baca svjetla i sjene na svih devedeset jedara divske mornarice. Tu i tamo blještala su jedra na suncu punom bjelinom tako da su oko sebe bacala odsjev, a začas hvatala su opet potpuno sivu, gotovo tamnu boju koja bi samo na gdjekojem bridu nosila svijetli ugao. – Kretanja se obavljala hitro – svaki brod takmio se da iscrpi pogodnosti vremena i radosnu uzbuđenost posade, pa da izvede čudesa pomorske brzine i vještine. Samo ruka čovjeka koji pozna ćud mora i ćud pomorskih posada – samo zapovijed čovjeka koji je naučio da u isti čas i ljubi i kroti more i mornara mogla je stvoriti ovaj uspjeh.

Sultan, vladar primorske države, pratio je razvoj smotre sve većim zanimanjem. Od vladarskog pronicavog promatranja, prešao je polako u stručno zanimanje, a od zanimanja k punoj toplini čovjeka i pomorca.

Tamo na ono deveset jedara kucala su brojna srca priprostih mornara od tjelesnog napora i od neobične uzbuđenosti. Znali su da nijednoga od njih sultan ne vidi pojedince! No sve polako, kako se sultan zagrijavao ljepotom i točnošću kretanja brodica, sve polako počelo je kao da nešto struji sa carske brodice, kao da val zadovoljstva ide od broda do broda i da svakom mornaru došaptava: – “Pa ipak! sultan upravo tebe vidi i tebi povlađuje.”

Smotra je prošla. Carska brodica zaustavila se pred ulazom luke. Sultan i kapetan Az stoje na palubi pod carskim šatorom i motre utvrde na ulazu luke te obalne bedeme i kule. Uz sultana su i zapovjednik kopnene vojske Džem i lijevalac topova Lodovico Barthema. Lanac sasvim neobične debljine pruža se od desne do lijeve kule lučkog ulaza, a na kulama teški topovi. Iza lanca vide se četiri golema broda natovarena kamenjem. Izgledaju kao četiri krševita brežuljka. U slučaju krajnje nužde ova se četiri broda imaju potopiti te neprijateljskoj mornarici spriječiti ulaz u luku. Dalje se redaju obalni bedemi iz kojih zure puškarnice i koji su obilno snabdjeveni topovima.

Dugo i pozorno sluša Mahmud Begr kapetana Aza koji tumači pojedinosti utvrda, a onda se okrenu zapovjedniku Džemu:

- “Kako ono reče portugalski poručnik o luci Diu?”

Džem se nasmija:

- “Nakićen vinca, rekao je šta uistinu svi oni misle. Reče: “Naši bi brodovi morali imati krila ako misle unići u luku Diu.”"

Sultan kimnu zadovoljno glavom. A onda se zamisli kao da mjeri snagu grada i pogibao navale.

- “Da” – reče – “dobro je i neobično čvrsto zamišljeno. No – - maleno je” – doda kao za se.

U toku razlaganja kapetan se Az bio ugrijao do rječitosti koja mu nije bila običajna:

- “I malen grad može da odbije velike sile i da se održi slobodan. Ima takvih čudesa!”

- “Gdje si ih vidio?” – upita sultan, pa nadoveže gorko: – “Valjda na malabarskoj obali?” – Malabarski se knezovi pokorili Portugalcima, te je na Malabarskoj obali prvo naselje stranaca već zahvatilo korijen.

- “Ne!” – prezirno mahnu kapetan Az kojega kao da je današnje uzbuđenje izbacilo iz njegove suzdržljivosti. – “Vidio sam ga daleko na zapadu, zapadnije od Carigrada, istočnije od Mletaka. I desno, i lijevo, i u zaleđu toga grada, sve je pripalo ovom ili onom neprijatelju. A utvrđen lučki grad u punoj snazi drži kroz stoljeća svoju slobodu, svoju upravu, svoju trgovinu. Drži je svojom mudrošću – a i svojim utvrdama.”

Kapetan Az kao da je svoje riječi čitao iz slika koje su se dizale pred njim. Činilo se da je misao vodilja koja je stajala u pozadini njegova rada sada izmakla iz njegove nutrine i otkrila se pred vladarom. Njegovo suncem opaljeno lice, njegove tamne i žive oči, i sva njegova čelična pojava, bila je u taj čas prožeta posebnim zanosom.

Ali u taj par padoše riječi kao mlaz hladne vode:

- “Misliš je li grad na ‘Golfu’?” – upita lijevalac topova Barthema.

Riječ po riječ slijedio je on razlaganja kapetana Aza i odjedared sinulo mu ono što dosada ne bijaše zapazio. Jaša Dalmatin dizao je i dignuo na tisuću milja udaljenosti od jadranskog mora novi Dubrovnik! Barthema preleti očima još jednom raspored i oblik kula i utvrda. – Pomisli na uzan trak mora koji je u zaleđu dijelio grad Diu od kopna. – “I Dubrovnik je u stara vremena bio tako odijeljen pružicom mora od kopna. Eno još u spomen toga mjesto ‘Preko’!” – pomisli – “a Minčeta: evo je!”

Jest, Dubrovnik je trebao i ovamo da prenese sreću i uspjeh tog imena! – Ali zašto Bolonjez da ne ujede Jašu Dalmatina?

- “Misliš, je li, grad na ‘Golfu’?” – upita dakle nedužnim glasom. Mlečani, sada na vrhuncu svoje slave, nazvali su cijelo Jadransko more svojim “Golfom”!

Jašin pogled načas sinu kao živa munja. Prevario se, izmakle mu pred nepozvanim suvišne riječi. Osim tog istaklo se u nepravi čas ono što je gotovo bilo zaboravljeno: da je kapetan Az stranac koji, kao i lijevalac topova, ima uspomena koje se ne vežu na Gudžerat.

Sultan je zamijetio tihi i nagli sukob Jaše sa Barhemom, premda mu nije mogao pogoditi pravi razlog.

- “Želio bih da nasamu govorim sa kapetanom Azom” – otpusti Mahmud Begr prisutne.

Ostadoše sami.

- “Ne voliš Barthemu?”

- “Ne” – odvrati Jaša. – “Potpiruje svađu među upravnicima pokrajina. To prije ili kasnije donosi narudžbu topova! – Osim toga prijatelj je Melek Gupija.”

Mahmud Begr osjeti da je nadošao čas gdje ima da se riješi važno pitanje zapovjednika grada Diu.

Laka zlovolja sa ovog neprijatnog posla preleti starcu preko lica. Bilo bi prirodno da se ta zlovolja obratila na glavnog uzročnika pitanja – na samog kapetana Aza. No dojam smotre, a još više dojam Jašine otvorene i snažne ličnosti, prebacili su tu zlovolju na drugu stranu. Tako u sultanove riječi padne neki prizvuk bliskosti:

- “Što želiš?” – upita sultan.

- “Izvana prijeti opasnost – iznutra mi sputavaju ruke rovari.”

- “Iznesi mi svoje želje” – ponovo će sultan ozbiljnim, gotovo opreznim glasom.

- “Treba ukloniti one koji smetaju” – bez okolišanja i resko odvrati Jaša.

- “Kako da ih uklonim?”

- “Pošalji ih u pustinju, u progonstvo, baci ih u tamnicu, pogubi ih – ili obratno: obasipaj ih dukatima, uguši ih zlatom, pošalji ih u razvratne i raskošne ljetnikovce – - svejedno! samo neka ih nema, neka ne smetaju tebi i meni u ovome času.”

Hitro i bez prekida nabrajao je Jaša ove gorke lijekove, te sultan nešto podrugljivo primijeti:

- “Mora da si im sve ovo već odavno spremio na izbor!”

No kapetan Az i ne opazi primjedbu sultana – bijaše on upro na jedan cilj te proslijedi zamah svojih misli:

- “Ili – - ” – nenadano sustavi Jaša svoje riječi. Velika je mislio izreći. – Začas mu vjeđe trepnuše prije velike odluke.

- “Ili šta?” – upita sultan i potitra prstima po naslonu svog sjedišta.

Upiljiše oči jedan u drugoga. Jaša stisnu lijevu ruku u ramenu i načas upre svoje misli na amajliju djetinjstva, na mali modri križić pod pazuhom. Vjerovao je da mu u odlučnim časovima donosi sreću. Onda reče:

- “Ili ostavi njih gdje jesu, a mene podigni u časti i u vlasti nad sve druge. Daj mi znak povjerenja dostojan tebe – - – a i mene.”

Sultan uhvati još jednom kapetana Aza punim pogledom. Onda polako i zamišljeno spusti oči. – Puna i valjana odluka, koliko god ona pripravljena bila, može tek u posljednji čas da se konačno stvori.

Mahmud se Begr zamisli. Kapetan je Az bez sustezanja, možda i odveć snažno, iznio svoje želje. Znao je danas pokazati svoje uspjehe, upro je prstom na koristi koje donosi ugledu države. Osim toga vidjelo se da brodovi, posade, štoviše i stanovništvo grada i sva trgovina, stoji kao na čarobnoj uzici tog zapovjednika. Nije se dalo zamisliti kakav bi bio učinak kad bi sultan bacio u nemilost zapovjednika koji je tek razvio svoju punu snagu i stekao omiljelost.

No upravo ova pomisao u sultanu digne neki otpor. Zar da popusti upravniku svoje pokrajine zato što je ovaj moćan? Ili je nasuprot kapetan Az moćan upravo zato što je valjan? – Misli odvele sultana daleko na polje razmatranja o čovjeku Azu. Dugo je trajalo, dok najednom vladarska učtivost trgnu sultana iz misli: – “Gle kako puštam pravog čovjeka da dugo stoji i čeka!” – te dignu oči.

Zadivi se. Jaša nije gledao k sultanu. Upro je pogled na more; izraz njegova lica bio je pun zanimanja, napetosti i nemira. Tamo na moru plovila je neznatna lučka brodica koja u žurbi i zaposlenosti dana bijaše zakasnila na svoje mjesto. Da obađe dužnim poštovanjem carsku brodicu, vozila je prema luci neobičnim putem. Taj je put zabranjen. Česti nevidljivi grebeni, velike, gotovo bezizlazne pličine, čine ga opasnim za prijatelja i za neprijatelja. Ali brodica plovi, izmiče zaprekama, skreće nevjerojatnom vještinom, obilazi znalački sve zapreke.

Lice kapetana Aza – gnjevno lice zapovjednika kojemu se na očigled krši propis – to lice dobiva sve jasniji i sve sjajniji izraz. I konačno mu oči sinu punim udivljenjem: brodić se sretno i vješto probio. Sad plovi mirno u luku.

Sultan je neopaženo promatrao kapetana Aza. Ovo je promatranje očito uvelike zabavljalo Mahmuda Begra. Smiješak mu titra na licu. – “Traži kraljevske časti, a zaboravlja ih za jedna odvažna jadra!” pomisli Mahmud Begr.

Jaša se konačno trgnu. U najvećoj zabuni obrati se sultanu i reče:

- “Oprosti, care!”

No sultanova oduka bijaše upravo u ovo nekoliko trenutaka dozrela.

- “Imenujem te potkraljem, proširujem tvoju vlast do Kathiavarskih planina, poklanjam ti grad Bassaim i njegovo područje na drugoj obali zatona Kambajet. Dajem ti naslov Meleka!” – Kratka stanka, a onda punom toplinom zazvuči srdačan pozdrav vladara: – “Pozdravljam te, Melek Aze!”

Jedan te isti krug radosti sklopi se oko Mahmuda Begra i Melek Aza, te ih u taj čas spoji neočekivanom blizinom. Osjetiše da u tom sporazumu dvojice valjanih ljudi leži prava vrijednost ovog imenovanja.

- “Tako mi Boga, sultane, nećeš požaliti!” – odvrati Melek Az glasom u kome je silom volje suspregao ganuće.

GOD. 1509.

Tokan je dječarac od šest godina, a “Pisar” je velika i krasna ptica, pripitomljena za Tokana. “Pisar” nosi svoje orlovsko tijelo na visokim i jakim nogama, a njegova lijepa glava miče se dostojanstveno u hodu nazad i naprijed. Prutasto perje, a crna perjanica, što leži na šiji, skližu mu u hodu kao svila po zatiljku.

U dvorištu ljetnikovca Novanagore – udaljenom osam sati od Diu – igra se Tokan sa svojim ljubimcem. Četverokutom teče presvođen kameni hodnik oko dvorišta. – No sunce nije danas pravo bistro, a “Pisar” neće da gata. Trgovac Arapin poklonio je tu tajanstvenu pticu, zajedno sa njenim čuvarom, malom sinu potkralja Aza. Arapi tu pticu nazivaju “Sudbinom”, jer ona dizanjem pojedinih pera svoje perjanice proriče budućnost. – Vještinom čuvara-čarobnjaka, a valjda i uslijed njegovih ljekarija, bio je orao “Pisar” neopasan svom malom gospodaru – a zabavljao ga beskonačno svojim odgovorima na sitna dječja pitanja. – Sad jedno, sad tri, a sad sva pera, dizao je “Pisar” kao odgovor na upite maloga. – No danas “Pisar-Sudbina” stoji nepomičan i gleda širom otvorenih orlovskih očiju u Tokana. Badava mu mališan dovikuje pitanja, plješće rukama i baca kamenčiće – orao ne diže perjanice.

Pod svodom hodnika sjedi tkalja. Dva mramorna stupa i mramorni luk izrađen u čipke čine okvir oko stana i tkalje. Žena potkralja Aza prva je tkalja u zemlji. Na stotine stanova radi na području Melek Aza – no nijedno tkanje ne nosi krasnijih cvjetova i osebujnijih grana od tkanja Mirjame. Valjda i sama žena potkralja ne zna da još uvijek tke divotne uzorke iz Kalofera!

- “Majko! pitaj ti” – viknu konačno Tokan – i pođe k majci gotov da se rasplače. – Mirjam se obrati sinu – a mališan se zadivi, jer ugleda što još nikada ne bijaše vidio: suze na lijepom, glatkom, uvijek umiljatom licu majke. To lice, tako pomno njegovano, ta majka, uvijek birano odjevena, a uvijek puna vedrine i nježnosti – sva Mirjam kakva je bila važila je sinovima od njihovih najmanjih nogu kao uzor ljepote na svijetu!

- “Da pitam?” – pokuša Mirjam da se nasmiješi malomu. – No onda ne uzdrža duže brigu i strahove posljednjih dana. Bila je sama sa najmlađim sinčićem u Novanagori – strah majke prelije se pod uplivom djetinjeg pogleda. – “Šta bih mogla da pitam tvog ‘Pisara’ kad sama sebe dan i noć pitam jedno te isto: kakva će biti bitka, kako će se svršiti?” – Pola sebi, a pola zaista tajanstvenoj ptici upravila je Mirjam ovo pitanje.

Kao reski fićuk zaori u isti čas kliktanje “Pisara”. Skočio je naprijed, dignuo sva pera svoje crne perjanice, razbarušio ih u strašnu krunu. A onda, položivši lijevu kreljut preda se kao štit, skočio je naprijed i podigao pandžu. Oči mu se prelijevale crvenim plamenom. Izgledao je kao neko strašno božanstvo borbe i zatora.

Mirjam vrisnu, pokrije oči rukama i zaplače tiho. – “Sudbina” – nijema na pitanja djeteta – odgovorila je eto grubo i nesmiljeno na njeno pitanje!

Kako su godine prolazile, tako je sujevjerje kod Mirjame dobivalo sve bujnije ogranke. Na gatke i na čare iz kule Hasan-age prikupile se tajanstvenosti i čaranja Indije. Mirjam je bila kao riznica slikovitog praznovjerja. U njen život – koji je gotovo uvijek tekao u zatišju, u sreći i u bezbrižnosti – unosilo je ovo praznovjerje potrebnu količinu malih strahova i trzavica. – No sad bijahu opet nadošli dani gdje je u najvećoj tjeskobi trebalo prizvati gatanje u pomoć. A eto! – odgovor “Pisara-Sudbine” bio je strašan!

Tokan se popne majci na krilo. I sam rasplakan, skine joj ruke sa lica:

- “Majko! majko!! zašto plačeš?” – pitao je u nedoumici. Kako to da je ovako bespomoćno zaplakala ona koja njemu uvijek treba da donosi pomoć?

Mirjam obustavi suze i reče:

- “Bojim se da otac ne bude ranjen!” I opet pritisnu ruke na lice.

- “Ne plači, majčice!” – na to će mali. – “Kad ja budem velik, ja ću biti ranjen umjesto oca” – doda hitro, ponosan što se je konačno dosjetio utjesi.

Ruke se Mirjame naglo sklope oko djeteta – jače pritisnu njegovo lišce k sebi – jače zaplače.

- “Nisam pogodio!” – osjeti Tokan. Nakon kratkog razmišljanja skliznu sa krila matere i pođe spram “Pisara”. “Pisar” je očito krivac svemu – s njime treba nešto učiniti!” – pomisli. Pristupi k svom ljubimcu, ogrli ga jednom rukom oko vrata, a drugom rukom odlučno zagladi i pritisne perjanicu orla, koja je još uvijek zlokobno štrljila. “Pisar” se nije otimao – bijaše savladao i pojeo svog guštera. Njegova se bojovnost smirivala.

- “Pogledaj, majko! Dobro gata!” – ponosno viknu mališan. Svojom dječjom ručicom smjelo je potiskivao perjanicu “Sudbine” kako se ne bi opet nakostrušila.

Almeida, portugalski vicekralj za Indiju, utemeljio je već svojim smjelim i teškim podvizima portugalsku vlast na mnogim mjestima Indije.

No Almeidu pune dvije godine podgriza najstrašnija bol: bol roditelja koji je sam skrivio smrt ljubljenog sina.

Prije dvije godine, u pomorskoj bitki pod Čaulom, poginuo je Lourenço, sin vicekralja Almeide, junačan i krasan mladić. – Poginuo je jer je odveć dobro upamtio jedan očev prikor. Vicekralj bijaše svom strogošću ukorio sina što se ovaj, nekom prigodom, a po savjetu časničkog zbora, ne bijaše upustio u bitku sudeći da je ne može dobiti. Kad je dakle imalo doći do bitke pod Čaulom, sjeti se mladi zapovjednik Lourenço tog ukora i prihvati bitku, premda je brojčana premoć egipatski brodova s kojima se ovaj puta imao boriti na indijskog obali bila očita.

Kad je u kasni mrak bitka pod Čaulom još tutnjila, doplovi Melek Az u pomoć svojim egipatskim saveznicima. Ova pomoć odluči bitku. Riješila se ona jakim porazom portugalske mornarice. Na svom zapovjedničkom mostu poginuo je mladi junak Lourenço, ne odstupivši sa mjesta koje mu otac bijaše naznačio.

Jaša je shvaćao bol srca, a cijenio vanredno viteštvo mladića zapovjednika.

U pismu, punom poštovanja, javio je Melek Az vicekralju smrt: Lourença. – ” – - – Ratna sudbina odredila je da pogine junak vrijedan svog oca i svoje domovine. Tvoju krvavu bol, svijetli viteže, ništa utješiti ne može. Donosimo ti ipak naše poštovanje koje prati uspomenu tvog sina. Tijelo junačkog Lourença tražit ćemo. – Bude li u našoj vlasti da ga pronađemo, vratit ćemo ti ga. Neka ga sa svim častima i dostojno pokopa tvoja bol i ljubav njegove hrabre mornarice.”

Vicekralj Almeida, iskusan vođa, potisnuo je svoje očinske muke. Primio je poslanika Melek Aza i odgovorio je učtivošću starog ratnika na njegovu sažalnicu.

Ipak je od onoga časa, pa tokom punih dviju godina, Almeida pripravljao osvetni pohod na Diu i na omraženog Melek Aza.

No pridružila se još jedna otrovna rana koja je kao vruće gvožđe pala u dušu starog Almeide. Doplovio je iz Portugala onaj koji treba da ga zamijeni. Almeida je svrgnut sa časti vicekralja Indije. Novi vicekralj Albuquerque već je u indijskim vodama.

Sva se krv uzburka u ratniku Almeidi. Smjelo odbije zahtjev da preda vlast. Zatoči Albuquerqua u Kočinu. On, Almeida, ne ide sa svog mjesta, koje je u punoj savjesti i požrtvovnosti držao, dok ne osveti smrt svoga sina.

U ovakvom, do dna duše ogorčenom i osvete željnom raspoloženju, zaplovio je smjeli i neumoljivi vicekralj sa svojim brodovima prema gradu Diu.

Mržnja i prezir starog plemića naprama pučaninu Jaši, čije mu porijeklo nije bilo jasno – nisu imali granica.

- “Da vidimo izbliza tog sarmatskog razbojnika!” – izbaci bijesno Almeida svom pobočniku u času kad im je Diu bio na pomolu. – “Njegove su djedove vodili knezovi koji su se hranili ljudskim mesom! Ne bismo li mi njegovim mesom nahranili naše sokolove?!”

Tako su u Almeidi – koji je navodno pošao pod Diu da pobije i kazni tamošnje egipatske brodove – plamtjele dvije mnogo dublje i strašnije želje! Melek Aza treba da dobije živa ili mrtva u ruke, a grad Diu treba svojim skladištima i bogatstvima da bude nagrada posadama! – Ujedno će Diu biti i oprosni dar povrijeđenog vicekralja svome vladaru.

Mladi je Lias sretniji nego drugi mladići njegove dobi. Jedva mu je dvadeset godina, a već se njegov dječački san i dječje igre ostvarili u ozbiljnom obliku. No sreća je mladog Liasa kobna i teška, kao što je teško i doba u kome živi.

Okrugli brod – “nepotonivi brod” – kojega dječarac uz pomoć starog Sirijca bijaše onog popodneva zamislio – taj je brod sagrađen. Dječja je ruka prije deset godina nacrtala nevještu, nemoguću osnovu u pješčanu daščicu. No od onog su dana Gjanek i dječarac uporno maštali o svojoj zamisli i crtali ljeti i zimi na daščice svoje ispravke.

Stvar je doprla do Jaše. Melek Az, uvijek u potrazi za novim bojnim napravama, uhvatio je dobru jezgru zamisli. Stručnjaci su po uputi Meleka proučili, osnovali, usavršili i izveli golemo, potpuno okruglo čudovište koje na udivljenje pučanstva bude pušteno u luku.

Neobična čvrstoća tog broda učinila ga je pravom morskom kulom. Sagrađen je u dva sloja najjačeg drveta, svaki sloj omazan debelim mazom od tucana vapna, konoplje i osobitog biljevnog ulja koje drži maz u čeličnoj tvrdoći. Šupljina je broda podijeljena u brojne male pregratke koji su tako čvrsto skalupljeni da ograničuju, u slučaju oštete, prodiranje vode na jedan pregradak. Bokovi i gornji rub broda imadu da se oblože svježim goveđim kožama – tako da ni mjestance ne ostane pristupno strelicama, tanetima, bakljama ili jurišnim pokušajima protivnika.

Pune dvije godine trajala je gradnja broda. Bilo je zaboravljeno – a nije nikada ni spomenuto bilo – da je prva osnova “morske kule” potekla od dječje igre i staračke dokolice. Melek je Az iznio misao, stručnjaci su je zahvatili, bojna pogibao usavršavala djelo. Zaboravljeni su neuki začetnici.

Lias i Gjanek provodili su čitave dane na škveru. Grozničavim zanimanjem pratili su razvoj broda – proučavali usavršavanja o kojima ni sanjali ne bijahu, ali nikada nitko za vrijeme gradnje broda na škveru ne obrati pažnju na dječaka niti na starca koji ga je pratio. Lias je rastao uz svoj brod. Na dan porinuća broda Lias je bio prešao dvadesetu godinu. U općoj uzbuđenosti i užurbanosti koja je pratila porinuće broda, sudjelovali su punom dušom Lias i Gjanek. – Ipak u jednom času dospije Lias da donekle gorko pomisli:

- “Pamti li otac da smo Gjanek i ja zasnovali ovaj brod?”

Istog dana uveče Melek Az reče sinu:

“Doći će do bitke, Liase. Bit ćeš na tvom ‘nepotonivom brodu’! I starog ćemo uvrstiti.”

Srce zakuca kao čvrst čekić u mladiću. Uhvati ga laka omaglica, a onda ga mladenačko rumenilo oblije kao plamen. Otac je priznao njega čovjekom, a čudovišni brod njegovim djelom!

Egipatski brodovi pred Diu stoje u punom plamenu. Gust je, crn i neprovidan zrak oko njihove strašne svjetlosti, napunjen čađom, dimom i pepelom; još uvijek tutnji, udara i odjekuje od obalnih zidova paljba topova. Valovi su izmoreni od teških taneta i od kamenja koje bez prestanka prekida njihov uspon i potiskuje im polet. Kao ranjena golema ptica, prebacio se pogođen jarbol sa svojim jadrima i klonuo je u more.

Egipatski su brodovi uhvatili plamen od strašne pošiljke koju im je Almeida poslao. Portugalski brod, krcat slamom, smolom i kudjeljom, namočenom u ulje, sačekao je povoljan vjetar, odvojio se od svojih drugova i zaplovio pravcem egipatskog brodovlja. Paljba topova sa zidina Diu htjela je da spriječi drskoga samca. No sreća je poslužila jednima, kao što uvijek biva u boju, na nesreću drugih. Portugalski brod u istom trenu planu na dvadeset mjesta. Portugalska je momčad potpalila ovoga svojeg ognjonošu i poskakala u čamce. Posada smrtonosnog broda pokušala je da učini nemoguće: da spasi svoj život kojega bijaše dobrovoljno stavila na tako strašnu kocku.

Ognjonoša sam, bez posade, plovio je sablastan i koban. Snagom valova utjeran je među brodove neprijatelja.

Strahovita zabuna – a baklje što huje zrakom sa portugalske mornarice padaju kao žive rane po egipatskim brodovima. Topovi na napadnutim brodovima zašutješe. Strahovit dvoboj topova preuzmu portugalske brodice sa utvrdama grada Diu. – Melek Az svojim topovima štiti Egipćane koji su u rasulu.

Egipatski zapovjednik Mir Husein drži se do krajnjeg časa na svom brodu. Bijaše dao svoj brod kobno povezati sa dva druga broda misleći da će ih tako učvrstiti protiv juriša. Sada ta glomazna trojka koja ne može da se kreće ni izmiče unosi svojim golemim kretnjama metež, štetu i zator vlastitom brodovlju.

Momčad je napustila svoje brodove, poskakala u more, nastoji da se dočepa kopna plivajući u ludilu straha – a topovska paljba Portugalaca nanosi rupe u redove stravičnih plivača.

Mir Husein je ustrajao. Nesposoban je on vođ, raznježen, mekušan – no dugogodišnja vojna stega, stara bojna povijest njegove domovine i dostojanstvo njegova čina drže slabog Huseina do posljednjeg časa na dužnosti. A onda, posljednji od sviju, egipatski admiral napušta u čamcu svoju kobnu trojku koja plamti kao usijani trozub. – Na obali nesretni zapovjednik uzjaše konja, te pod rasvjetom svojih gorućih brodova, koji su prštili drvo i iverje put neba, otkasa divljim kasom.

Bitka se razmahala do vrhunca. Portugalski zapovjednik Almeida prati razor egipatske mornarice, osjeća divlji zamah kojega ova pobjeda daje njegovim borcima.

- “Ovo je pravi čas!” – - – pomisli Almeida.

No u taj tren, samo od sebe, zaori divljački i urnebesno ono što zapovjednik bijaše nakanio izreći.

- “Na grad!”

- “Na Sarmata!”

- “Tamo nas čeka ono što nam treba!” – urla podivljala portugalska momčad, a ranjenici na brodovima, obezumljeni svojim bolovima, pridružuju se poviku i buncaju u sav glas:

- “Na Sarmata!”

Boli i muke namijenjene su čovječanstvu – no u ovakve dane čovjek protiv čovjeka diže te muke do grozovitih visina i mimoilazi odredbe Providnosti!

Jaša je svoj život proveo u vojnama i u bojnim pohodima na susjedne knezove i na unutarnje ustaše. Stekao je iskustvo koje se ničim ne da nadomjestiti. Osjećao je naime u svakoj žilici lelijanje bojnog duha u toku pojedine bitke. U najvećem jeku borbe i prije negoli bi ikakav vanjski znak pokazivao umor neprijatelja, znao bi Jaša izvjesno da do pobjede treba samo još jedan napor vlastitih četa. A često u tutnjavi topova, u posve neočekivanom času, predvidio bi da duh bitke donosi juriš.

Mržnja, hlepnja za dobitkom, do ludila raspaljena bojna strast Portugalaca uperena je sada na Diu. Jezgra je bitke nastupila, a Melek Az ju je osjetio odmah u prvi čas.

Na ulazu luke izdigao se golemi okrugli brod. Paljba topova sa utvrda grada i sa portugalske mornarice dobila je novi zamah. Jaša stoji i zapovijeda na svojoj utvrđenoj “Morskoj kuli”. Uz njega je sin. Kasno je popodne.

Okrugli brod, nazvan “Morska kula”, snabdjeven je brojnom i najvještijom vojnom posadom Melek Aza.

Taneta padaju kao grad uz baklje i uz kamenje neprijatelja po okrugloj brodici. Krika i bijes posade raspaljuje se u tutnjavi topova na svaku novu ranu. Vodonoše na brodici bez prestanka pod kišom taneta izvlače na kolesima i napravama vodu. Mlazovi vode podjedno oblijevaju neobičan oklop od sirove kože koji je u svom golemom obujmu obložio cijelu trupinu i cijelu palubu “Morske kule”. Na jednome od kolesa izvlači vodu jednoruki starac. Gjanek, u kojega su se raspalili svi bjesovi razbojničke mladosti, strahovitim psovkama i kletvama divljački podbada sebe i ostale na rad. – Baklje bacane sa portugalskih brodova cvrče na mokroj koži, udaraju muklo, i kližu u more portugalska taneta. Bijes se neprijatelja razgara.

Jedan od portugalskih brodova poduzima smrtonosnu vožnju. Pod udarcima topova sa utvrda Diu približava se “Morskoj kuli” toliko da je lakše i uspješnije uzme na cilj. Njegovi topovi sada gađaju sigurno, strašno i ustrajno po okrugloj brodici. Udarci su dugo padali, more je dugo primalo i gutalo taneta, kugle i baklje koje su još uvijek klizile po mokrim volujskim kožama “Morske kule”. Napadači su bijesno slali uvijek nova taneta i nove kletve na “divljačko čudovište”.

Časnici, posada i vodonoše, sve na okruglom brodu bilo je opojeno strahovitom tutnjavom. Jedna jedina misao kao da je od časa do časa iz nepoznatog izvora uvijek opet jasno prodirala kroz duše i vodila sve mišice. “Ne smiju da prodru!” – glasila je ona i krijepila otpor. A onda – u času kad je i ta misao htjela da malakše – zatutnji ona glasnim riječima sa zapovjedničkog broda. -

- “Ne smiju da prodru!” – zaori glas Melek Aza. -

Posada, sva mornarica, i sve utvrde, i sav Diu, osjete na taj zov čija ih volja drži, čija ih je volja oklopila neprodornim oklopom. Osjete tko je zapravo sam i čitav preuzeo da obrani njihove kuće i pokoje, njihove žene i kćeri i sav tok njihova života. – Portugal hoće da ima Diu. Hoće da trgovine i skladišta grada sipaju svoje dohotke u tuđinske ruke i riznice. Portugal hoće da si otvori put do bogatstva Gudžerata.

No zato je moćni Portugal morao da odade ovu najveću bojnu počast Melek Azu: da odašalje na maleni Diu gotovo cijelu svoju savršeno opremljenu indijsku mornaricu.

Melek Az u opojnoj tutnjavi stoji na zapovjedničkom mostu. S njega kao da je palo sve ono što sputava. Nije potkralj ni državnik, nije otac ni vojno, nije ničiji doglavnik, nije ničiji savjetnik. On je sam o sebi. On je vođa, on je u smrtonosnoj tutnjavi bistra svijest posade. Njemu nijedna lomljava ne pomućuje jasne misli, on ne gubi s vida cilj i služi se svakim okretom sudbine da se tomu cilju približi. On je u taj čas naprosto Dalmatin – potomak onog drevnog naroda koji je uvijek morao da ima takvih, ma i bezimenih, vođa, ako je htio da se održi uz more na onom uskom lancu krši i planina.

- – “Spremno!” – zaori opet zapovijed Jašina. – “Doći će do juriša!” – Glas je zapovjednika dopro tek do najbližih. – Lias na glas očev, ne pitajući i ne čekajući, poleti u redove posade da sakupi momčad. U taj tren strašan jek, strašan udarac. Okruglo se čudovište uzlelija. – Jedanput – i još jedanput. – Dva topovska taneta uspjela su da prodru u trupinu broda. – Pod jednim je popustio prednji oklop trupa, pod drugim se zdrobio, raspršio i sasuo most zapovjednika Melek Aza. -

Pobjedonosna cika zaori sa portugalskih brodova:

- “Tako vam treba!”

- “Psi nekršteni!” -

- “Na dno pakla kula prokletnika i đavo zapovjednik!” – Čamci se otisnuše i uz povike momčadi zaveslaše punim veslima prema “Morskoj kuli”. Na palubi okrugle brodice, nakon ovih srašnih udaraca, zavlada pola trenutka besvjesnog, kamenog mira – ukočenosti. Čas zatim vratila se neobična, prodorna i vidovita svijest. – Snagom koja je dizala začudne terete odbacivao je Lias teške komade greda, gvožđa i dasaka da oslobodi oca. Jaša je ležao bez svijesti.

Portugalski se čamci približavali divljom žurbom okrugloj brodici.

Puščana taneta i strelice hrlili su kao preteče sa čamaca prema “Morskoj kuli”. – Domala je odjeknuo prvi mukli jek sjekire o trup “Morske kule”. Čamci su pod brodom.

“Morska kula” spustila se oštećenim dijelom u more. Pregrade u trupini ograničile su prodor vode i branile da se sva trupina ne napuni morem. Brodica je potonula onim dijelom koji je bio okrenut otvorenom moru i neprijatelju. Cijelim teretom prednjeg kraja sjela je na kameni nasip koji se dizao pod razinom vode. Tamo, na ulazu luke, bila su pređašnje noći potopljena ona tri obrambena broda krcata kamenom da spriječe neprijateljskim brodovima ulaz u luku. -

- – Izdignuta koso, stajala je sada okrugla brodica kao golem štit pred ulazom luke i pred gradom Diu.

Udarci sjekire, gvozdene čaklje, užeta sa teškim kukama započela su svoju paklenu buku. Lias je u strahovitom uzbuđenju usredotočio svoje mlade sile na oca. Uz pripomoć mornara podignu onesviještenog Melek Aza da ga ponesu pod palubu.

- “Šta je? Ostavi! Kukavice!” – Melek Az bijaše došao do svijesti u času kad ga digoše na ruke.

- “Babe! Ne napuštajte vaših mjesta, ostavite ranjene nek leže!” – Razmrskane desne ruke, razbijenog ramena i boka, leži zapovjednik na palubi u zaklonu dasaka.

Osakaćeni i ranjeni pružili se po palubi u jauku.

Lias je na ostacima zapovjedničkog mosta. Njegov glas prenosi zapovijedi ranjenog Aza. Na njemu je dolama i turban očev.

“Morska kula” na juriš je neosvojiva. Kuke i čaklje teško zahvaćaju njezine debele, kožom obijene bridove. Stopala Portugalaca kojima je ipak uspjelo da pričvrste svoja užeta kližu se do očaja po sirovoj, mokroj koži po kojoj odozgo bez prestanka padaju mlazovi vode. Užeta, odsječena od branilaca, padaju sa napadačima u more. – Kamenje, baklje, strelice sipaju se na njih. – Među posadom izdiže se svaki čas lik starog Gjaneka, dok s obje strane jauk, groza i smrt sipaju svoje strašne slike.

Ovakav zamah ne može da traje.

Na mladi lik u bojnoj dolami i turbanu uperene su strelice Portugalaca, a glas njegov resko izbacuje bojne povike i zapovijedi oca. Do nogu sina leži Melek Az.

Sumrak je pao – sa portugalskog brodovlja zaore rogovi. Zapovijed da se juriš napusti. – - – - -

Čamci se povlače. Sa nagnute “Morske kule” prati ih ijuškanje zdravih, lelek i zavijanje ranjenih. Na rubu okrugle brodice uspravio se gorostasan lik. U svjetlu baklje koju drži u zamahu, vije se sijeda razbarušena kosa. Divljačkim pustinjskim urlanjem pozdravlja Gjanek uzmak Portugalaca. – Dva posljednja puščana taneta polete sa jednog čamca na ovaj izazov. Teško pogođen stropošta se div na palubu. Zakratko ukroti smrt Sirijca Gjaneka kojega život ničim nije mogao ukrotiti.

Na obali uz luku Diu podignut je hitno zapovjednikov šator Uz njega još dva časnička šatora. Uokolo momčad, mornari, vojnici. Malen tabor stvoren u tili čas.

Melek Az, teško ranjen, neće da napusti obalu. Svijest koja mu se uvijek nanovo vraća donosi uvijek istu zapovijed:

- “Šator na obali!” -

U šatoru nad Melek Azom sagnuli se vrači i ljekari. Ruke su im ovaj puta drhtave od uzbuđenja. Sipaju vruće, kipuće ulje na velike otvorene rane da sustave krv. – Osjeća li Melek svu strahotu ove boli? Tko će znati? – Kad otvori oči, kad se trgne iz omame, prisluškuje metežu i glasovima koji dopiru iz grada i iz luke. – No jednu jedinu misao i jednu sumnju osjeća i čuje zapovjednik iz tog žamora. Pučanstvo, grad, vojska, sve strepi, sve očekuje i sve dvoji: hoće li Portugalci ponoviti juriš?

I opet časak čiste svijesti. Melek Az odvraća na misli cijelog grada. Glasno i bistro obraća se ljekarima i časniku:

- “Ne! Recite im: Portugalci se neće vratiti!” -

Nebrojeno puta ove noći u bolesničkoj vrućici brojio je i prebrajao Jaša svoje izgubljene brodove, svoje velike gubitke na momčadi, svoje štete na kućama i utvrdama Diu. -

No svjesni časovi bivali su sve češći. Sve glasnije, sve sigurnije, dovikivao je iskusni borac Melek Az:

- “Ne! neće se vratiti! – i puštao da kipuće ulje pada na otvorene rane, da ih stegne svojom paljevinom.

Vani, ukraj šatora, u mraku i osami stoji pod kišom gologlav mladić. Oslonio se leđima na drvo i nepomičan stoji, samo mu se ramena potresaju. Dijete Lias plače – plače sakriven od sviju. – Mladim suzama pere rugobe, strave i mučeništva kroz koja bijaše danas prošao.

U noći nakon bitke odaslan je na konju žurni teklič u ljetnikovac Novanagore sa porukom ranjenog Melek Aza.

Za tekliča je izabran Dinko. Uzbuđen do srži događajima dana, ali ponosan na ovu zadaću, obuče Dinko, unatoč mraku, svoje najbolje odijelo, oveže turban svilenom uzicom, i metne na ječermu dvije toke više negoli ga je patrilo po propisu. Takav uzjaše konja i pokasa kroz mračne ulice u kojima su strahote ovog dana još uvijek odjekivale. Plač i radost, jecaji majka i žena, a pobjedničke pjesme i ciktanja vojnika, miješali se u bunovitu smjesu. Izvan grada sjedili su tu i tamo uz ognjište ljudi, izmoreni strahom. Sakupili svoje obitelji i kutrili uz umorne razgovore. Pobjeda, ili bolje, suzbijeni napadaj očitovali se kod ovih skupina samo u blaženoj smirenosti i pokoju koji ih je odmarao od stravičnog dana.

- “Kud ćeš kićen u ovo doba noći?” – dobaci porugljivo jedan od Dinkovih zemljaka tekliču.

- “Kakav posao – takvo odijelo! Nosim poruku ranjenog gospara njegovoj vladici na Novanagori. – Treba da sam skladan!” – odvrati Dinko koji je, hvastav i lukav, svakom prigodom iznosio svoju službu kod najuglednijeg gospara države. – Još zatraži od zemljaka srebrom okovana dva noža i zatakne ih za pojas kako bi bio dostojnije odjeven za poslanstvo na koje je bio toliko gord.

I odjaše hitrim kasom po kamenoj stazi preko krša i prodola u mračnu noć. A u glavi je svojoj utvrđivao poruku Melek Aza kako bi je doslovno i biranim naglasom predao.

Jašina poruka Mirjami i nejakim sinovima Saki i Tokanu, glasila je:

- “Hvalite Boga Velikoga, i vi i cijela zemlja, jer smo se održali. Živ sam i nadam se preboljeti. Ranjen sam u desnu ruku. Hvalim Bogu, a i tebi, što si mi na domu othranila tri mlade desnice u zamjenu.”

Kroz mrak i noć kretale su i portugalske brodice sa bojovnicima, ranjenicima, sa časnicima koji ne bijahu dostigli svog cilja, i sa zapovjednikom koji je u svojoj jakoj duši nosio toliko bolnog ogorčenja.

Na provama mornarice svjetiljke bacaju nesigurno svoje svjetlo i rasvjetljuju malen krug noći. No što je njihova svjetlost naprama beskrajnosti mraka oko njih? A što su kidanja, želje i razočaranja koja trzaju u razbuktalim dušama ratnika i ranjenika nakon ovako strašnog dana, – što su sve ove trzavice njihovih strasti naprama beskonačnom toku svemirskog života?

Almeida, sam u duši i sam po svojem činu, uspio je da u najvećoj tutnjavi današnje bitke odijeli svoju ličnu želju za osvetom od svoje dužnosti napram mornarici koja mu je povjerena. I sada, na ovoj mračnoj plovidbi, osjeća zapovjednik da je osamljen, da sva momčad, svi bolnici, svi ranjenici i većina časničkog zbora bukti od nezadovoljstva što se bitka svršila, a da Diu nije pao. Gdje je plijen kojemu su se nadali da će ga dijeliti na povratku s tog pohoda? Gdje je pljačka, gdje su beskrajne noći divlje radosti i razvrata kojima su pobjednici navikli u osvojenim gradovima?

Almeida osjeti plamen nezadovoljstva koji je prijetio da plane. Usred noći sabere on časnički zbor na svom brodu. Pojava starog bojovnika djelovala je kao svaki puta neodoljivo na časnike. Poznali su neustrašivog i okrutnog Almeidu. Osjećali su da ono što će im u taj čas kazati mora biti jedino ispravno.

U ovom noćnom sastanku izreče Almeida u svom govoru i ove riječi:

- “Ne držim uputnim da učinimo ponovni juriš na Diu. Cilj našeg pohoda postignut je. Egipatska je mornarica razbijena. Napadaj bi na Diu značio da smo objavili rat Melek Azu i to ne samo njemu, nego i njegovu zaštitniku sultanu Mahmudu od Kambaje. Ovaj sultan nije još nikakvih neprijateljstava protiv Portugalaca poduzeo, čini se štoviše da želi prijateljstvo s nama. Osim toga nam je od 1200 momaka s kojima smo isploviti ostalo jedva 400 sposobnih za boj…

Držim za najshodnije da protiv Melek Aza postupamo lukavo i obzirno, da ga uhvatimo u njegovu vlastiti mrežu, što ćemo najlakše učiniti budemo li smetali njegovu trgovinu i grabili njegove brodove.”

Časnički se zbor pokorio riječima svog zapovjednika. Grad je Diu obranio svoju slobodu i učvrstio na duge godine neovisnost Gudžerata.

Uskoro nakon povratka u svoju bojnu luku na indijskim obalama odstupio je Almeida. Poslušao je volju svog vladara Manojla, predao je svoju potkraljevsku čast u ruke novom vicekralju Albuquerqueu. Albuquerque, najsjajniji pretstavnik portugalske vlasti u Indiji, čovjek velike duše i velikog zamaha, ima poslije da se opetovano sukobi sa Jašom Dalmatinom i na polju državničkih pregovora i – na bojnom polju.

Almeida otplovi put svoje domovine noseći u srcu ljutu ranu: neosvećenu smrt sina. Na obali je Afrike dočekala starca nemila smrt. Prigodom polaska na obalu ubijen je u slučajnom čarkanju s urođenicima.

Dva su dana prošla u Novanagori nakon poruke Melek Aza u najvećoj tjeskobi.

Ljetnikovac Novanagora, bijel prozirnom bjelinom, sazidan je u najljepšim oblicima, sa najbiranijim kruništima i stupovima koje može indijsko graditeljstvo da izvede. Na stotine je hramova razasuto po kathiavarskom krševitom poluotoku kojega grad Diu čuva. Ima ih priprostih, drvenih, djetinjim šarenilom išaranih. Ima ih pokrivenih umjetnim pletivom neobičnog lista i drvenog vlakna, sred gaja koji se kao čudo uzdiže navrh gole planine. A ima ih opet dragocjenih, neprocjenjivom krasotom mramora u svim bojama i divotom greda naslaganih nad ulazom.

Od svih tih ljepota sastavljen je skladno, umjereno i toplo divotni ljetnikovac Novanagora.

U taj dom, podignut ljubavlju i umijećem jedne snažne duše, uspjela je ipak da prodre strepnja i neizvjesnost. – U tom dvorcu, kroz ovo dva dana, plače ona koja je uvijek svojom vedrinom i umiljatošću bila primjerena ljepoti ovoga dvora.

Mirjam se u svojoj odaji sagnula nad otvorenu kutiju, odijeljenu na pretince. U njoj ima ljekovitog bilja što ga najvještije travarice donose ženi potkralja. Mirjam teškim mislima bira i prati trave koje meće u svilenu vrećicu da ih po tekliču pošalje u Diu.

- “Je li to zaista sve što mogu da učinim? – - A je li i ovo nužno? – - Hoće li ga zateći živa? – - Što je sa Liasom? – - Taje li mi da je i dijete ranjeno?” – - -

Mali Tokan bijaše uvidio da ničim ne može da razvedri majku. Ipak ni časka nije htio da se makne od nje. Sjedi na kamenom podu do nogu majke i gnjevnom ručicom ruši drvene bojovnike koje bijaše poslagao.

- “Evo, ovako ću učiniti sa Portugalcima kad budem ja Melek” – govori Tokan.

Saka, stariji za tri godine, sjedi na klupčići. Broji i pribraja dječje zadatke bijelim i crnim štapićima od slonove kosti i od ebanovine. Na opasku Tokana dobaci mimogrece i prezirno mališu:

- “Načekat ćeš se dok ti budeš Melek!” -

Sag od odaje odgrnu se, u odaju kao da je pao cijeli val sunca. Pred majkom je stajao Lias, svijetao i blistav u sunčanom svjetlu kao mladi hrast što blista na suncu nakon oluje. Krik majke, zagrljaj mladog junaka, svjetlost što je nadmašila svu ljepotu Novanagore, prosula se iznenada daleko cijelim nizom odaja i spratova ljetnikovca.

Lias je donio tri vijesti koje kao da su se takmile koja li će od njih da donese više sreće ljubi Melek Aza. Otac će ranu preboljeti, portugalski vicekralj odustao je od ponovne navale na Diu i predao vlast svom zamjeniku, a sultan izdao je u znak priznanja Melek Azu povelju kojom se određuje da naslov “Melek” bude nasljedan u obitelji Jašinoj.

- “Evo, majko, tri Meleka stoje pred tobom” – nasmija se Lias. Oči mu zakrijese mladenačkom djetinjom srećom. Bi li majka u taj čas mogla naslutiti kako neustrašivo je ovaj mladi dječak prije dva dana gledao smrti u oči? Koliko jada i koliko krvi je uzdržao taj isti djetinji pogled a da nije ustaknuo?

Mali Tokan skoči na noge, obrati se pobjedonosno na brata Saku i namjesti svoj turbančić visoko na tjeme kako bi se veći pričinio. -

- “Jesi li vidio? Baš nisam dugo čekao da budem Melek!” -

Blistavi u svojim skladnim odijelima i u odsjevu mramornih i zlatnih ukrasa odaje, stajali su pred majkom sinovi – njena tri potkraljevića! Mati ih obuhvati pogledom. – U njenom srcu podigne se jasno lik onoga bosonogog i bezimenog mladog sužnja koji se u davnoj tajanstvenoj noći bijaše nenadano ukazao djevojčici na rešetki carigradskog Saraja.

Koliko god tražila da za svoja tri sina u tom času nađe pravi blagoslov, konačno pred Boga iznese za njih samo ovu najljepšu, a ujedno i najtežu želju:

- “Bože, daj sinovima snagu oca i povedi ih njegovim putem.”

Želja majke ispunila se.

Teškim, a uspješnim borbama, održao je Jaša i dalje slobodu grada Diu i njegova područja sve do konca svog života. Predao je Diu slobodan svojim sinovima. Lias, Tokan i Saka preuzeše zavjet oca. Uvelike Portugalci bijahu proširili svoju vlast po obalama Indije. No za uprave triju mladih Meleka, sloboda i neovisnost očeva djela ostane sačuvana.

Narodni pjevač neka udesi svoje gusle javorove. Neka u vijenac deseterca savije život i djela Jaše Dalmatina koji je “u Indiji, u zemlji dalekoj” iznio primjer viteštva, snage i pravičnosti našeg naroda. Svjetska povjesnica spominje Jašu Dalmatina u uskoj vezi sa najboljim ljudima njegova vremena. Neka ga i naša narodna pjesma pozove na junačko zborovanje sa našim prvim junacima, sa Markom Kraljevićem, sa Zrinovićem banom i sa svijetlim likovima naših vitezova.

Konac

KRATKI TUMAČ NEKOJIM STAVKAMA JAŠE DALMATINA.

*

Javno prodavanje ratnih zarobljenika bilo je početkom XVI. stoljeća uobičajeno i u Dalmaciji. U Zadru je, naprimjer, g. 1538. održano četrnaest takvih javnih dražbi robova, pa su spisi o tome (popisi robova, trgovaca i kupaca) sačuvani. Prodavaoci roblja bili su ili vojnici, časnici, plemići ili pako građani, obrtnici – štoviše i svećenici. Kupci su bili, kako ti spisi kažu, također iz svih staleža i slojeva, a po narodnosti bilo je najviše Talijana iz Italije. – Jadni sužnjevi imali su, kao i tegleće blago, raznolike cijene prema svojim godinama i prema svojoj tjelesnoj snazi i ljepoti. Tako je četiri godine staro tursko dijete po imenu Kurt (zarobljeno više Omiša) prodano za cijenu od pet dukata, dok je Turčin Mesit, 20 g. star, prodan na istoj dražbi za 12 dukata. Jadnoga malog Kurta kupio je Napolitanac Viti. Uopće se roblje, kupljeno na zadarskim dražbama, većinom slalo u Italiju na preprodaju. Među sužnjevima bilo je uz Turke, dakako, i vrlo mnogo naših ljudi. Tako se u gore rečenom spisu navodi sužanj Cvjetan, 30 g. star, pa Radul, 20 g. star, itd., svi zarobljeni na turskom pograničju po vlastitoj braći “Morlacima”.

Ove podatke crpem iz članka g. Boška Desnice, odštampanog u ovogodišnjem uskrsnom broju splitskog “Novog doba”. U istome članku priopćuje pisac, prema pronađenim originalima, upravo potresna pisma koja su “sužnji nevoljnici” pisali iz ropstva. Ima i jedna prepiska, puna boli, muka i intriga, koju sužanj vodi vapijući za otkup u svojih rođaka na domu.

*

Gađanje strelicom bilo je u ono vrijeme jedna od najviše gajenih vještina na otoku Visu. Vladimir Mažuranić dodaje svojoj naučnoj raspravi “Melek Jaša Dubrovčanin u Indiji god. 1480-1528″ (ova je radnja uglavnom služila kao temelj mojoj historičkoj pripovijeci) mnoge zanimljive i živahne opaske, crpljene iz starih izvora. Jedna od ovih opasaka govori o vještini i junaštvu strijelaca sa otoka Visa. Takvih vještaka u strijeljanju sa Visa bilo je i među mornarskom vojskom turskoga admirala Piali Paše i upravo ti strijelci izvodili su gađanje sa užeta koje je bilo napeto među dva jarbola.

*

Kava je kao napitak došla u Europu preko Turske tek za sultana Sulejmana (1534. god.). Već davno prije poznavali su je npr. u Jemenu, a poglavito su je upotrebljavali derviši da se održe budni za vrijeme molitava. U Beču su prve kavane otvorene koncem XVII. stoljeća, no imale su teške borbe. Vlasti su ih opetovano zatvarale, a užitak kave zabranjivale. Ime “kafa” dolazi navodno od brdovitog kraja Abesinije nazvanog Kafa (Sidam). U Abesiniji je naime jedna vrst kave od davnih vremena služila kao napitak.

*

Mameluci (“Mameluk” znači arapski “rob”) bili su isprva tjelesna straža egipatskih sultana. U XIII. stoljeću kupio je sultan Netšem Eddim od Mongola dvanaest hiljada ratnih zarobljenika od kojih je većina bila slavenskog balkanskog porijekla. Od ovih budne postupice stvorena tjelesna straža sultana, sa pravima i dužnostima koje su bile nasljedne.

Poradi osobite bojne vještine i junaštva Mameluci su bili strah i trepet neprijatelja, ali su se doskora počeli buniti protiv svojih sultana i stali se sve polako uzdizati na vlast. Prvi se od njih konačno popeo i na prijestolje Mos Ibegh. Povijest broji mnogo sultana iz redova Mameluka, a raskoš opreme, bogatstvo palača i uopće života iz doba mamelučkih sultana gotovo nadmašuje sve ostale istočnjačke raskoši. Donosimo ovdje po Vladimiru Mažuraniću neke opise mamelučkog sjaja:

“… ne samo velmože i vitezovi, nego i Mameluci srednje ruke, nosili su kacige i oklope od zlata, a njihovi konji verižice i stremene od zlata i srebra, pače ploče od zlata i srebra pod svojim kopitima. Odijevali su se u svilu uz puceta od zlata. Na nogama navlačke od kože vrlo žive boje, a obuća im pod petama srebrom okovana. Odijelo žena, negda skromno, postalo je bogato i nepristojno. Kuće raskošne od mramora i mozaika, stropovi okićeni draguljima umetnutim u zlatno lišće i zamorsko modrilo (oltramarin), tako umjetno, kako se nigdje drugdje po cijelom svijetu nije moglo vidjeti. Namještaji po kućama kraljevski. Srebro, porculan, ambra, laneno rublje, svila, miris, pomast za kupelji itd.”

Moć Mameluka konačno je skršena 1811. g. – Prigodom svog vojnog pohoda na Egipat, razbio je mladi Napoleon Bonaparte i vojnu snagu Mameluka i učinio je od izabranih mamelučkih momaka svoju tjelesnu stražu koja je svojim bogatim, kićenim i neobičnim odorama uvijek iznova u čudo zanosila Parižane. – Poznat je pače iz povijesti Napoleonov sobar Mameluk, po imenu Rustan. Bio je to doduše posve surov, ništetan i prostački gramžljiv čovjek, no svojom lijepom vanjštinom, svojom istočnjačkom spretnošću, a osobito svojim neobično kićenim i biranim odijelima, omilio je Napoleonu, kojega je očito zabavljala taština lijepoga Mameluka. Rustan je pače protiv želje glavnog meštra ceremonije izmolio od Napoleona dozvolu da smije u svom najkićenijem odijelu, a na bijelom arapskom konju, prisustvovati njegovoj krunidbi. – Rustan je ostavio dnevnik, priprost, nimalo plemenit – no svakako zanimljiv. – Kad je Napoleon 1814. bio zatočen na otoku Elbi, poveo se je Rustan nevjerojatno, kukavno i podlo, kao u ostalom i mnogi drugi. – Ovo je ukratko povijest jednoga od posljednjih Mameluka.

*

Što se ovdje navodi o porijeklu, o pasmini i o načinu othrane arapskih konja, uzeto je iz stručnih bilježaka.

*

Historijska je istina da je fra Anđelko Zvijezdović od sultana Mehmeda Osvajača isposlovao povelju, nazvanu Athnama, kojom sultan prima pod svoju zaštitu krišćanski puk Bosne i njegove svećenike. Evo nekoliko redaka iz te povelje koja pravo zadivljuje svojim duhom pomirljivosti i pravednosti. Npr: – “Neka se ne iziskuje harač od redovnika. Neka u njih nitko ne dira, niti im se ma tko usudi ma što nažao učiniti… neka se ne usudi nitko njihove kuće i crkve rušiti… neka se nitko u njih ne miješa kad dolaze u svoje samostane… Gdje god oni bili, na moru ili na zemlji, ja ih primam pod svoju obranu. S njima neka muslimani postupaju tihim i slatkim načinom, jer su oni kršćani i rubani vrijedni sažaljenja… Tko bude raditi protiv ovom Božjem ugovoru, neka zna da je uvrijedio Boga i njegovog proroka.” – Plašt, koji se ovdje u pripovijeci opisuje, čuva se još i danas uz Athnamu u franjevačkom samostanu u Fojnici (Bosna).

*

Azrail, anđeo smrti. Priču kako Azrail zlatnom jabukom vabi dušu iz bolesnog “insana” (čovjeka) pričao mi je uz mnoge pojedinosti dječak Alija Majetić (iz kotara cazinskog, Bosna) koji je za doba gladi s onom množinom “besprizornih” malih mučenika prešao iz Bosne i lutao svijetom. Našao je zaklona u našoj kući te imam dosta bilježaka o njegovim pričanjima koja su bila puna bujne mašte.

*

Lodovico Barthema (Varthema) istinita je ličnost. On je bio rodom iz Bologne, te je zamlada izučio zanat lijevanja vatrenog oružja. U zrelijim je godinama potražio u Indiji sreću i krupniju zaradu svojim zanatom. Najprije je boravio u Aleksandriji i Kairu 1502. g., te je lukavo hinio da kani prijeći, ili štoviše da je prešao na Islam. Zatim se pustolovnim načinom prošuljao kroz Siriju i Arabiju (tvrdi u svojim zapiscima da je u Meki klanjao u ćabi) – pa dalje u Indiju. Napisao je pod starije dane knjigu zapamćenja o svojim brojnim i burnim zgodama života. Knjiga je izašla pod imenom “Itinerario” god. 1510, a pod imenom “Hodeporicon Indiae Orientalis” god. 1610. Po toj knjizi dobivamo mnoge vijesti i o Mahmudu Begru. Vijest o poklonu slonova, o pletenim, neobično dugačkim brkovima Mahmuda Begra i o njegovoj neranjivosti, potiče od Vartheme. – Varthema je bio priprost čovjek, srednje naobrazbe, no vrlo bujne mašte i spretnog pera. Odlikovao se godine 1507. u nekom boju Portugalaca u Indiji, te mu je tom prilikom kapetan Tristao da Cunha podijelio čast vitezova. Svoju knjigu doživljaja posvetio je novi vitez vojvotkinji di Tagliacozzo.

*

Prizor kako trgovac zabada igle u palac, a mušterija mora da ruke drži skrštene unatrag te samo bradom pokazuje koju iglu želi – uzet je iz kasnijeg doba. Pripovijedali su mi naime taj način prodaje stari Brođani koji su dolazili u Bosanski Brod u turske dućane prije 60-70 godina. – Iz njihovih pričanja imam i ovu zgodu: Došao kadiji u Bosanskom Brodu trgovac s molbom. Da potkrijepi svoju molbu, pruži na dlanu spram kadije nekoliko dukata. – “Zar meni mito? Pasji sine!” – viknu kadija te udari tobože bijesno odozdo po ruci trgovčevoj tako da se dukati razletješe po sobi. – “Bacite ga napolje!” Trgovca izbacili, a sam kadija sašao sa stolice u berbu dukata.

*

Noćni napadaj Arapa razbojnika, koji se opisuje na ovome mjestu u pripovijeci, historijska je činjenica. Isto je tako historijska činjenica i zgoda sa pticom u poglavlju: “Strelica pogađa”. Ovdje donosimo prijevod iz Barrosova djela (1628. god.) obrađenog po Soltau, i to ona mjesta koja se odnose na dvije odlučne zgode Jašina života u ovom razdoblju. Djelo nosi naslov: “Geschichte der Entdeckungen und Erroberungen der Portugiesen in Orient vom Jahr 1415 bis 1539 nach Anleitung der ‘Asia’ des Joao de Barros. Von Dietrich Wilhelm Soltau. In f(nf Theilen, Braunschweig, bei Friedrich Vieweg 1821.”

- “Kupio je (Jašu) neki trgovac koji je iz Carigrada trgovao preko Damaska pak Aleppa i odande do Basore koji je grad na perzijskom moru. Kad je taj trgovac s jednom karavanom iz Aleppa putovao u Basoru, napadoše na karavanu Arapi koji su htjeli da trgovce porobe pa su se svi trgovci morali upustiti u borbu za obranu. U toj se borbi taj Jaša (Barros ga ovdje naziva Yaz), kako je bio junački mladac, a po običaju svoje domovine velik strijelac, tako valjano ponio braneći svojega gospodara da je time zavrijedio glas junačine (valiente homem). Karavana, spašena od napadaja Arapa, stiže u Basoru, a Jašin gospodar sa svojim trgom pođe u Ormuz, a odatle u kraljevinu Kambaja gdje je kraljevao kralj Mahmud, s kojim je trgovao i taj trgovac, pa je kralju dao na dar više poklona u robi, a među ostalim poklonio je kralju, kao dragulj mnogo vrijedan, i toga Jašu, jer da je on vrlo dobar strijelac, a junačan mladić. Kad je Mahmud jednoć bio u svom taboru protiv kralja od Mandu, preleti jastreb nad Mahmudom i nečist ptičja pade na glavu sultanovu. – ‘Ja ne znam što bih dao’ – povika Mahmud – ‘kad bi mi netko skinuo ovu mrcinu!’ Jaša napne svoj luk i bio je tako sretan da je jastreba oborio. Kralj je bio toliko zadovoljan s ovim znakom Jašine spretnosti da mu je poklonio slobodu i odredio mu plaću. Svojom mudrošću i svojom hrabrošću počeo je Jaša da se diže od stepena do stepena, dok konačno postade vojskovođom sa naslovom Melek, te mu kralj pokloni grad Diu koji leži na jezičcu kopna što ga sa triju strana more plače. Ovaj se jezičac kopna zove ‘Bandar div’, tj. otok ‘trgovačke luke’.”

*

Da čovječji znoj ima neku veliku čarobnu moć, to je narodno vjerovanje, a to je vjerovanje među ostalim, i razlog slijedećoj tvrdnji: ose i pčele, kaže narod, pomamno nasrću na čovjeka koji se oznojio i progone ga u gustim skupinama kao opasno biće.

*

O ličnosti kambajskog vladara Mahmuda Begra ima mnogo začudnih navoda iz područja čarolije. Upravo vanredne tvrdnje spojene su s imenom tog sultana, a nekoje od njih donosi Wilhelm Herz (1893. god.) u svom djelcu “Die Sage vom Giftmädchen”. I staro djelo, pisano početkom XVI. stoljeća po Joao de Barrosu: “Geschichte der Entdeckungen und Erroberungen der Portugiesen”, donosi mnoga vjerovanja spojena s imenom Mahmuda Begra. Sva ova pričanja prikazuju sultana nepovredivim, neranjivim i vrhunaravno opasnim. No ujedno se u oba ova rada navodi, po starim izvorima, da je Mahmud bio “… najpravedniji i najdobrotvorniji od svih vladara”.

*

Božidar Karađorđević, bratić kralja Petra I. napisao je na francuskom jeziku knjigu velikog poetskog čara pod naslovom “La vie multiple”. Knjigu je izdao (nakon smrti autorove) i popratio je uvodom francuski pisac Finot g. 1921. u Parizu. Među ostalim opisuje Karađorđević u ovome djelcu rijetkim pjesničkim perom svoje dojmove iz Indije. Iz tih crtica donekle je crpljen moj opis povorke koja u indijskom selu slavi vješticu. Pa i lik same vještice nastao je pod dojmom jednog poglavlja iz “La vie multiple”.

*

Sliku pokajnika koji na opisani način klanja među pet ognjišta (na kojima plamsa plamen od goveđih izmetina) donosi već spomenuto djelo dr. Georga Buschana “Sitten der Völker” uz mnogo drugih upravo potresnih slika o dobrovoljnim mukama vjernika na području brahmanske vjere. Ime vedskoga boga plamena “Agni” nedvojbeno ima isti korijen kao i naša riječ “oganj” koja je prastara, te koja nas veže sa najširim krugovima arijskih naroda. Riječ “vatra” mnogo je kasnije došla k nama.

*

Za gorsku kosu Arawalli (koja se uzdiže jugoistočno pred pustinjom Thar) zaista tvrdi naučenjak Suess da je ona jedan od najstarijih nabora zemaljske kore. On to zaključuje po činjenici što ploče Vindya grupe leže vodoravno na boranom visinskom nizu koji se sastoji od škriljevca, kvarcita i gnajsa.

*

U doba kad se odigravaju događaji ove moje historijske pripovijetke bio je grad Tanger (sjev. Afrika) već u rukama Portugalaca. No zauzeću Tangera prethodile su opetovane krvave i za Portugalce neuspješne borbe. Uz konačno osvojenje ovoga grada veže se historijska zgoda o “Postojanom princu” koju je vrijedno ovdje napomenuti jer je značajna za poletni i snažni duh tadanjeg portugalskog naraštaja.

Mladi Fernando, brat portugalskog kralja Duarta, bude prigodom jedne neuspjele navale Portugalaca na Tanger zarobljen od Arapa. Ceuta, grad na afričkoj obali gibraltarskog tjesnaca (o tom se gradu priča da ga je utemeljio jedan od praunuka Noe, a nad gradom se diže južni takozvani “stup Herkula”, Abila), bila je već prije pala u portugalske ruke, pa sada Arapi zadržaše Fernanda kao taoca, dokle god im se Ceuta ne vrati. Međutim je mošeja u Ceuti bila već pretvorena u kršćansku crkvu, a Ceuta postala sijelom biskupije. Portugalski se staleži usprotive odlučno da se Ceuta vrati nevjernicima i poricahu kralju upravo da radi života i slobode svoga brata izruči grad kao što bijaše obećao.

Princ Ferdinand, posve mlad u godinama, tjelesno slab i boležljiv, a duhom snažan i ustrajan, podnosio je međutim teške i okrutne muke u zarobljeništvu. No kako je bio pobožan, gorljiv i čvrst, svojim je zemljacima poručivao neka se ne obaziru na njegove muke, nego neka učine onako kako im savjest nalaže. Vezir Lazurac, kojemu je bio povjeren princ zarobljenik, podvostručio je svoje okrutnosti. No mladi zarobljenik ostajao je čvrst u svojoj vjeri. Bez kolebanja provodio je dalje svoj mučenički život, radije nego da radi njegove glave bude izgubljen grad koji je zauzet uz žrtvu tolikih kršćanskih života. Sedam godina trajao je mučenički život “Postojanog princa”. Tiho i smireno snosio je on svoje patnje, dok konačno ne dođe bolest koja njegovo iscrpljeno tijelo lako savlada. Nakon pet dana bolesti izdahnu “Postojani princ”, mirno, spokojno, sklopljenih ruku, bez trzavica ili kidanja. Vezir Lazurac saznavši za smrt mladića reče: “Da je taj čovjek bio odgojen u vjeri Muhamedovoj, zaista bi bio postao jedan od naših prvih svetaca. Teško su skrivili njegovi koji su dopustili da pogine!”

Španjolski pisac Calderon de la Barca napisao je dramu “Postojani princ” koja je glasovita po svojoj plemenitoj ljepoti i zanosu. Ta je drama prošle godine davana i u Zagrebu.

*

Zaista je polovicom XV stoljeća na otoku Muranu (kraj Mletaka) u samostanu sv. Mihajla živio monah učenjak – fra Mauro (ne zna mu se za prezime niti za točne podatke o njegovu životu). Najznamenitije njegovo djelo jest geografska karta, nazvana u naučnom svijetu naprosto “mappamondo Fra Mauro”. Crtana je na pergameni, ima eliptični oblik (planisfera), te mjeri 1 m 93 cm visine, a 1 m 96 cm širine. Izrađena je prekrasnim umjetničkim i točnim radom, te daje točan pregled geografskog znanja oko godine 1459. Na karti se, što je za nas zanimljivo, jasno čitaju imena Crovatia, Servia, Bolgarica, upisana koso niz sjeverni dio Balkanskog poluotoka. No nečijom barbarštinom zaprljana je ova znanstvena umjetnina baš na mjestu koje označuje naše Primorje i Dalmaciju. Karta se može i danas vidjeti u duždevoj palači u Veneciji.

*

Već u Bosni, pa odatle dalje na istok: u Bugarskoj, Turskoj te u Aziji, daje se znak glavom “da” ili “ne” posve suprotno zapadnjačkom značenju. “Da” okreće se glavom kao kod nas “ne”, a “ne” kima se glavom kao kod nas “da”. Odatle mnogi nesporazumci sa putnicima iz zapadnih strana.

*

Harun-al-Rašid, svemožni vladar islamsko-arapskog carstva, “Kalif” (“namjesnik”) Alahova poslanika Muhameda, rodio se god. 766., a vladao od 786. do 809. godine. Poznat je iz drevnih perzijskih priča “Tisuću i jedne noći”, preudešenih za književnost arapsku i odanle prenesenih širom u evropski svijet.

U Harunu (izraelsko ime “Aron”) vidjelo je kasnije narodno i književno predavanje svu onu snagu i sjaj, kojima je djed Harunov Almansur učvrstio vlast abasidskih kalifa (vladali od 749. do 1259. godine). Harun al Rašid (“alrašid” čita se “ar rašid”) a znači “pravedni”) prenio je središte carstva iz Sirije u staru Babiloniju i sagradio je na Tigru veličanstvenu novu prijestolnicu Bagdad i ukrasio je tako raskošno da naskoro od Tihog oceana ovamo pa do Atlantskog na zapadu ne bude bogatijeg i sjajnijeg grada na svijetu.

Prijenosom drevnih perzijskih uspomena i prijenosom narodnog pričanja iz “Knjige kraljeva” iz perzijskog u arapski jezik, prenosila se i tančina i duh perzijske poezije i polagano se stvarala opća islamska književnost. A kako je već za pređašnje dinastije Omajada bogoslovni, pravni i filozofski rad grčki dao osnovu za kulturu u tom smjeru, to je Bagdad u umnom pogledu sjao kao žarište spasene kulture staroga vijeka.

U pričama “Tisuć i jedne noći” pojavljuje se uz kalifa Haruna uvijek i njegov mudri “vezir”. Takovih je visokih predstavnika uz kalife dakako uvijek bilo. No upravo taj legendarni “vezir” uspomena je na umno potomstvo Perzijanca Barmaka: sin, unuk i dva praunuka bili su kroz 50 godina prvi saradnici svemoćnih vladara i poslije Almansura. Ali uvijek bijahu u pogibli da se i na sam mig kalifov sruše u ponor. Ovo se i dogodilo Harunovu miljeniku Džafaru i njegovu ocu veziru Jahji. No upravo time stade slabiti dosta kratka snažnost abasidske vladavine.

Raskoš i bogatstvo istočnjačkog carstva zablještili su poslanike franačkoga Karla Velikoga koji su u svom četverogodišnjem putovanju i boravku u arapskom svijetu vidjeli blještavu stranu njegovu. Vratili se oni 803. godine sa veličanstvenim kalifovim darovima za cara Karla Velikog, pa su ovi darovi sigurno mnogo pridonijeli da se legenda o bajoslovnom Harun-al-Rašidu iz “Tisuć i jedne noći” tako lako primila i na zapadu.

No kako je Karlo Veliki postao za kasnije vjekove legendarna ličnost sam po sebi, tako je naprotiv Harun-al-Rašid postao zapravo za sav Prednji Orijent legendaran po veličini svog djeda Al-Mansura i njegovi umnih doglavnika. Pripomogla je dakako toj legendi ona, za vremena Haruna nikad još neviđena raskoš u njegovoj veličanstvenoj prijestolnici Bagdadu.

Doslovni prijevod riječi “islam” zaista glasi “predanost Bogu”. U Kuranu spominje se riječ “Islam” u svemu osam puta. Tako npr. u rečenicama: “Danas sam stvorio za vas vjeru vašu i ispunio sam vas milošću svojom i moja je volja da islam bude vjera”, ili opet: “Koga Allah hoće da rukovodi, onom otvara srce za islam” itd.

Mali modri križ, koji je Jaši pod pazuhom upisan u kožu, odgovara tadanjim, a i današnjim običajima našega naroda. Ovo urisavanje raznih uresa pod kožu zove se ukratko “bockati križ”, a vrši se u svim našim krajevima, pogotovo u Bosni među katoličkim pučanstvom. Začetak tome običaju valja tražiti upravo u razdoblju kad su Turci redom osvajali, i konačno posve osvojili Bosnu. Bogumilstvo je bilo tek izdahnulo, a katolička vjera još slabo ustaljena među bivšim bogumilima. Stoga je tamo narod u velikom broju prelazio na muhamedansku vjeru. Katoličko svećenstvo, među ostalim svojim naporima da održi narod od odmetništva, poslužilo se i običajem tetoviranju. “Ubockanim križevima” oteščavao se prijelaz s kršćanske vjere na islam. Uklanjanje “ubockanog križa” i uresa pod kožom spojeno je s velikim bolovima, a brazgotina koja ostaje značajna je. Tako se nije dao sasvim izbrisati trag bivšeg kršćanina, čime je neodlučnima bilo oteščano odmetništvo.

I danas se uz ostale urese najviše “bocka” baš križ. U Bosni se žene mnogo više podvrgavaju tom bolnom “urehšavanju” negoli muškarci. Više puta su uresi veliki i umjetnički iskićeni. “Bockanje” se obavlja na slijedeći način: od smole drveta i od čađe načini se kaša. Pomoću šiljatog drveta nacrta se tom kašom željeni ures na napetoj koži ruke, noge ili prsiju – pa čak i čela. Zatim se kroz tu smjesu tankom iglom bocka koža, sve ubod do uboda, prema nacrtu. Nakon toga se cijelo mjesto tijesno ovije platnom na nekoliko dana, a tada tek opere. Gdjekad se upotrebljava barut umjesto čađe.

U svim narodima Europe, osobito u mornarici, vojsci i radništvu postoji običaj tetoviranja. Već su Janjičari bockali znak svoje čete na ruku ili nogu. – Pričali su mi radnici u Slavoniji da se ustrajnim oblozima kiseloga kupusa dade izvući boja ispod kože i tako izbrisati tetoviranje.

*

Istočnjački sagovi imaju sve odlike onih najraskošnijih predmeta koji mogu nastati samo tamo gdje su uz neizmjerna bogatstva nagomilane i mase ljudskih radnih sila. Najsavršeniji od ovih sagova broje na jedan četvorni metar jedan milijun uzlova. – Milijun puta je ljudska ruka svezala uzao na malom komadiću saga!

Zanimljivo je da zelena boja, koja je sveta boja proroka Muhameda, nikada ne dolazi na sagovima po kojima se nogama gazi. Zelene plohe nalaze se samo na molitvenim sagovima i na visećim sagovima. – Najskupocjeniji istočnjački sag u Europi procijenjen je na 3,000.000 franaka, a bio je vlasništvo austrijske carske kuće. Uzlovi su mu od zlata, srebra i svile. – No još uvijek su najvredniji komadi pohranjeni i strogo čuvani u mošejama i kod poglavica pustinjskih plemena Azije. – Sagovi koji su se izrađivali u Perziji upravo u doba ove historijske pripovijetke (XV. i XVI. stoljeće) važe kao vrhunac u umjetnosti sagova.

Takozvani stari “reljefni sagovi”, koji se danas često plaćaju osobito skupo, dobili su svoju reljefnu odliku posve slučajno tokom vremena. Neke naime boje izgrizaju s vremenom vunu, (tako npr. crna i smeđa boja). Uslijed toga se događa da na nekim vrlo starim sagovima potpuno ispadnu svi oni ornamenti koji su rađeni u ovim bojama, pa se onda, naravno, ornamenti rađeni ostalim bojama odižu u čistom reljefu na podlozi.

**

Navedene svete šare još se i danas izvode po surli i po ušima slonova u Indiji, pa imade u djelu “Sitten der Völker” (dr. Georg Buschan) među ostalim i vrlo lijepa slika ovako išaranog patuljastog slona.

*

Velika bazaltna ploha, visoravan Malva, spušta se naprama Owalioru do 160 m aps. vis. – Tu, istočno od rijeke Betwa, počinje Bandelkhand, kraj poznat po svojim bogatim nalazištima dijamanata. Crveni kamen-pješčar tvori omot ovih dragulja.

*

Turske pješačke čete janjičara ustrojene su oko godine 1328. Ime im je zapravo “jeni – čeri”, a to u turskom jeziku znači “nove čete”. U zauzetim krajevima (poslije najviše u slavenskim zemljama Balkana, naročito u Bosni) oduzimalo se nasilno od pučanstva svako peto muško dijete. Tu se djecu davalo širom Turskog Carstva u muslimanske seljačke kuće na odgoj. Ta su djeca već za mladih dana morala naviknuti na sva stradanja, na svaki napor, na svaku okrutnost i na krv. Kad je takav mladić odrastao za vojnu službu, uvrstilo ga se u janjičarsku vojsku. Divlja hrabrost i bojovnost janjičara i odviše je poznata u našoj povijesti.

Zanimljive su neke manje potankosti iz ustanova janjičarskih. Kod blagoslova svake čete postavljao bi najviši derviš rukav svoga bijelog pustenog ogrtača na glavu janjičarskog vođe tako da je rukav visio niz pleća vođi. Na uspomenu toga čina janjičarske su čete nosile bijele pustene kape s kojih je visio rukav (u turskom jeziku nazvan “kečke”). Začudno je da su janjičari nosili kao znak svojih četa, a ujedno i kao znak pojedinih časti razne predmete kuhinjskog suđa. To je poteklo odatle što su janjičari bili “carski hranjenici” – hranili su se naime u carskim kuhinjama. Znak pukovničke časti bila je npr. velika šefarka, manji časnici nosili su kuhače ili kuhinjski nož kao znak svoje časti. Bojna zastava i najsvetiji znak janjičarski bio je veliki kotao (“kazoni šerif”) te su novaci polagali zakletvu na taj kotao. Izgubiti kotao u boju bila bi najveća sramota, ne pokloniti mu se za svečanih procesija – bila je teška povreda, a izvrnuti kotao – bio je znak za pobunu.

Poznate su krvave i krvavo ugušivane pobune janjičara. Tvrdoća i hrabrost ovih, nasilno odmetnutih stradalaca i njihova prirođena i odgojena oštroumnost, učinila ih često opasnima za tursko prijestolje. Među janjičarima se štoviše razvilo i posebno pismo nazvano “sijakah”, koje im je dakako najviše služilo kod njihovih pobuna. Nakon teških i okrutnih borba, janjičari su raspušteni god. 1826 a ime im bude prokleto.

*

“Sijakat” (zapravo “sijaqat”) posebna je vrsta arapskog pisma (nešto kao naš brzopis) koja je sačinjena za tajne bilješke i saopćenja. Ova se vrsta pisma upotrebljavala u Bosni za turske vladavine, te je najviše služila financijskim uredima i činovnicima za međusobna saopćenja. Pa nekoj vijesti služili su se i janjičari tim pismom za svoje tajne svrhe. “Sijakat” se razlikuje od obične “arabice” time što kod “sijakata” nema točaka koje su značajne za “arabicu”. Kuka, a povrh nje, pod njom ili uz nju jedna, dvije ili tri točke, ta kombinacija sačinjava uglavnom pismena “arabice”. Kako kod “sijakata” nema tih točaka, to vijest ili dokumenat pisan ovim tajnim pismom čini neku vrst zagonetke za koju treba i oštroumnosti i upućenosti u sam predmet, a da se uopće uzmogne pravilno odgonetati.

*

Carigrad je u toku stoljeća bezbroj puta trpio od potresa. Neki od ovih potresa bili su upravo razorni jer su im se pridružili požari koji su, primjerice u XVII. stoljeću, i same sultanove palače razorili. Prigodom takve jedne katastrofe izgorjelo je u Carigradu šest hiljada kuća.

Dugo se vjerovalo da nakon prvog udarca potresa dolazi za tri četvrt sata drugi, mnogo jači i kobniji udarac. Tek su seizmografi dokazali da to nikako se odgovara istini. Strava koja uhvati pučanstvo kod prvog udarca čini da se eventualni drugi udarac osjeća toliko jačim i da mu se pripisuju sve posljedice prvog udarca. Dokazano je, štoviše, da se i onda govorilo o “jakom drugom udarcu potresa” kad seizmografi drugi udarac nisu uopće zabilježili.

*

U bugarskom se jeziku padeži imenica ne označuju nastavcima, nego samo prijedlozima postavljenim pred imenicu. Npr. “od Plovdiv”, “na Plovdiv”, “sas Plovdiv” itd. Kad Bugari govore drugi slavenski jezik, često u nj prenose ovu osebinu bugarskog jezika.

*

U svom članku “Značajni rukopisi u knjižnici Aja Sofije u Carigradu” (“Obzor” 13. XI. 1936.) donosi Alija Nametak opis dvaju rukopisa gornje knjižnice, oba jednakog sadržaja. Za piščevo se ime ne zna, no radi se očito o knjizi određenoj za učenje jezika dvorskim dostojanstvenicima, prinčevima, pa čak i sultanu. Rukopis nosi naslov “Rječnik arapski, perzijski, grčki i srpski”. To je priručnik, sastavljen u svrhu da se po rečenicama nauči strani jezik. Pisan je arapskim slovima, a reci su mu u četiri boje, kako se to u tekstu ove moje historičke pripovijetke opisuje. Ovdje dajem, po Aliji Nametku, točan prijepis jedne rečenice iz ovog rječnika (u sva četiri jezika):

1. “Bismi-ilahi-r-Rahmani-r Rahim

2. Benami huzay bahšayende mihraban

3. Is to onoma tu Sen tu polieleu tu eleimonos

4. Sa imenom Božijem poklanjajes-mi milostiv.”

Nametak navodi da nedavni pronalaznik ovog dragocjenog rukopisa drži da je ovaj rječnik napisan za Mehmeda Osvajača (1351-1481. god.). Sultan je, dakako, znao turski, arapski i perzijski, a trebalo je da nauči grčki i srpski.

*

Sv. Eftimije, posljednji bugarski patrijarh, historijska je ličnost bugarske povijesti četrnaestog vijeka. Legenda o sv. Eftimiju, koji je silom svog pogleda ukočio Turčina napadača i zaustavio sablju u njegovoj ruci, živi još i danas u bugarskoj predaji. Poprsje sv. Eftimija izradio je bugarski umjetnik Peikov te je majstorski uspio da liku dade onaj moćni izraz lica i pogleda što ga gornja legenda zahtijeva.

*

Škripanje primitivnih neokovanih kola prešlo je kod nas odavna u poslovicu: “Pjevaju kao turska kola”, govori se u Slavoniji o neskladnom pjevanju. Još prije 30-40 godina dolazila bi često takova neokovana kola, upregnuta bosanskim “bušicama”, iz Bosne u Slav. Brod. Njihovo prodorno, otegnuto cviljenje ostaje nezaboravno svakome koji ga jedanput čuje. Takva su kola i danas još uobičajena u balkanskim zemljama, a kod nas u Dalmaciji i u Bosni.

U Bosni se upotrebljava još uvijek i drveni, posve neokovani plug na kojemu su samo lemeš i crtalo od gvožđa, te je ovo oruđe jedno od najprimitivnijih u kulturnoj povijesti. Posve drveni plug, na kojemu je i lemeš izdjeljan iz tvrdog drveta, pada valjda u prethistorijsko vrijeme ili u područje legende. Ipak se pripovijeda da se takav drveni lemeš još u historijsko doba upotrebljavao u zabitnim krajevima goleme Rusije. – Prvotni oblik pluga nalazimo već na egipatskim spomenicima. Sastoji se od priproste klade na koju je privezan (u smjeru spram naprijed) težak drven klin, obložen željezom, a odostrag su dvije drvene ručke, zavinute unatrag. Kotače su plugu dodali po svoj prilici Grci.

Plug se češće spominje u Starom zavjetu. Kaže se npr. tamo: “Izraelci su silazili k Filistejima da im ovi nabruse lemeše i crtala.”

*

Zvona sa Rila-planine bila su u Bugarskoj tokom mnogih vjekova jedina koja su se smjela svojim glasom javljati. Nakon osvojenja Bugarske bijaše naime turski sultan darovao rilskom samostanu velik komad planine oko samostana te ovamo Turci nikad nisu smjeli ulaziti. Osim toga, ostavljena su jedino ovom samostanu crkvena zvona sa dozvolom upotrebe, dok su po ostaloj zemlji sva crkvena zvona ukinuta. Kroz vjekove hodočastili su dakle Bugari sa svih strana domovine na ovu strmu, šumama pokrivenu planinu da bar jedanput u životu čuju glas crkvenih zvonova.

Rilski je samostan osnovao sv. Ivan Rilski već prije hiljadu godina (u X. stoljeću). Tamo gdje je u Rila-planini stajala pustinjačka koliba ovoga sveca, počeli su odmah nakon njegove smrti graditi veličajnu zgradu samostana koja i dandanas zadivljuje svojim orisima na onoj golemoj, šumama pokrivenoj planini. Iz najstarijih vremena uzdržan je do danas samo toranj, no cijela orijaška građevina djelo je davnih vremena, obnovljeno doduše nakon strašnog požara 1833. god. – Silne zidine od tesanog, neoličenog kamena, visoke kupole, divni i mnogobrojni lukovi i svodovi, šarene slike i prekrasne rezbarije u drvu, sve je to – u većini – djelo domaćih ljudi. Rilski je samostan, uz samostan na gori Atosu, jedna od najvećih i najveličajnijih kamenih građevina na Balkanskom poluotoku.

*

Porfir je skupocjena vrsta eruptivnog kamena osobite sastojine koji se katkad posve pogrešno naziva “mramorom”. Najčešće je grimiznocrvene boje, no ima ga i zelenog i pjegavog. Već u najstarije doba povijesti upotrebljavao se porfir za umjetničke i raskošne predmete. Za vrijeme faraona bio je ukinut, navodno jer je njegova crvena boja podsjećala Egipćane na krv. No Aleksandar Veliki obnovio je kult porfira. Poslije su ga rimski carevi visoko cijenili te je Neron pokopan u sarkofagu od porfira. Taj je kamen najviše cijenjen u vrijeme Dioklecijanovo i za Konstatina Velikoga. Za njihova vladanja smjeli su se izrađivati iz porfira samo kraljevski kipovi te kraljevski spomenici i sarkofazi.

Vjerovalo se da porfir nosi sreću te je u pločniku svake dvorane, kroz koju je car stupao, moralo biti nekoliko ploča porfira. Vjerojatno je da se zato još i danas prostiru crveni sagovi prigodom dolaska vladara.

I kršćanski Rim preuzeo je porfir. Grobovi papinski i sarkofazi mučenika izdjelani su iz tog kamena, štoviše ima kip Isukrstov izrađen u porfiru, po uzoru izradbe kipova rimskih vladara.

Duboko u Egiptu diže se brdo čudesne ljepote. Visoko je 1900 m, a sastoji se od kamena ukrašenog crvenim i ljubičastim kristalima. Ovo je jedino mjesto na svijetu gdje se porfir nalazi u ovako čistom i divnom obliku. Ovdje je od godine 400. prije Krista do godine 400. poslije Krista bio vanredno živahan promet poradi kamenoloma porfira. Kipari su dolazili čak ovamo da odmah u kamenolomu izrade umjetnine koje su se onda dalje otpremale radi politure. Sada su ovi kamenolomi ostavljeni i pusti.

Kod nas ima porfira u Fruškoj gori na “Crvenom Čotu”. Valjda otuda i ime “Crveni”, a uz to ima u blizini i selo nazvano “Kipovno”, dakle su se tu zaista izrađivali kipovi. Za ovaj naš domaći kamenolom veže se ova svetačka legenda:

U IV. stoljeću iza Krista dobila su četiri kipara nalog iz Rima da pođu u kamenolom “Crvenog Čota” i da tamo na mjestu izrade veličajni kip boga sunca iz porfira. No kako su sva četvorica kipara bili kršćani, to se oni, stigavši u kamenolom, suprotstaviše nalogu i ne htjedoše da klešu kip poganskog boga. Stavili su ih na muke, no oni ostadoše nepokolebljivi. Njihove moći leže i sada u Rimu te ova četvorica mučenika iz naših današnjih krajeva nose ime “quatro coronati”.

*

“Vina” je prastaro glazbalo indijskih naroda. Naliči po svojim glasovima tek donekle gitari. Dvije posude za rezonancu (u obliku isušenih i izdubenih dubleka) pričvršćene su pod trsku koja ima 1 m duljine. Žice (od ocjeli i od mesinga) mogu se posebnim načinom skratiti od 1 m duljine sve do 25 centimetara.

*

Pjesma “Kada mi se Radosave vojevoda odiljaše” jedna je od naših najstarijih pjesama koje su melodijom zabilježene. U “Ribanju i ribarskom prigovaranju” zabilježio ju je Petar Hektorović g. 1557, a u narodu je sigurno davno prije postojala. I melodija i riječi potječu iz naroda, jer Hektorović kaže: “Sa svom moćju ispisal sam sve ono ča je Paškoj i Nikola (ribari) bugaril i pival.” – U “Ribanju itd.” najprije pjeva ribar Paškoj nježnu i krasnu pjesmu “Dva mi sta (dual) siromaha”. – Ova pjesma radi o Kraljeviću Marku i o bratu mu Andrijašu, a kada je Paškoj dovršio, onda Hektorović poziva ribara Nikolu: “Bugari sada ti.” – Na to Nikola započinje pjesmu o Vojvodi Radosavu.

U svoj mojoj historičkoj pripovijeci ta je pjesma donesena posve skraćeno, a ujedno joj je mjestimice promijenjen stih i oblik da ne bude preteška i da se prilagodi prizoru i okolini.

U Kuhačevoj zbirci “Južno-slovjenske popievke” (III. knjiga 1830.) nalazi se ova pjesma stavljena za pijev i za glasovir.

**

Junak plače nad mrtvim pobratimom svojim. On plače i nad razbijenom hrabrom četom svojom i nad dobrim konjem koji mu ranama podliježe. Junak se ne stidi da suzama okaje svoje nepravedno djelo počinjeno u srdžbi ili u naglosti. Suze prolivene u plemenitoj boli značajka su pravoga junaka, kako ga naša narodna pjesma iznosi kao uzor.

Junak srće bez straha i bez oklijevanja za dobru stvar u svaku pogibao i u smrt, on podnosi tjelesne najteže muke, a da “ne pisne niti zubma škrine”. No u tog istog junaka srce treba da bude mekano na boli i stradanja drugih, a duša mora da mu je do suza osjetljiva na počinjenu grubost ili nepravdu. O takovim junačkim suzama dao bi se u našim narodnim pjesmama sakupiti krasan materijal koji bi ispravio surovosti što se pogdjekad javljaju u tim pjesmama.

I grčka stara poezija (osnovana, kao svaka prava poezija, na narodnim izvorima) pozna “junačke suze”. Tu je jedan od najljepših primjera Ahil koji prolijeva suze nad svojim mrtvim prijateljem Patroklom i polaže, duboko ganut, “svoje ruke ljudomorne” mrtvome drugu na prsa. – U germanskoj staroj narodnoj poeziji (Edde itd.) otpada valjada posvema ovaj motiv “suza junačkijeh”.

*

Od god. 1847. do 1509. nije dodan posebni tumač jer se čitav ovaj dio temelji na povijesnim podacima. Mnogi od tih podataka potječu iz povijesne rasprave Vladimira Mažuranića: “Melek Jaša Dubrovčanin u Indiji.”

1 , 2